BLOG

Dragoljub Jeličić - od rovova do daski koje život znače

Nikšićko pozorište je 1955. godine objavilo oglas da traži glumca, kojem će dodijeliti stan. Dragoljub je sa porodicom odlučio doći u Nikšić, gdje je ostao do kraja života

3657 pregleda 123 reakcija 3 komentar(a)
Dječak Dragoljub Jeličić pored topa, Foto: Privatna arhiva
Dječak Dragoljub Jeličić pored topa, Foto: Privatna arhiva

Dragoljub Jeličić rođen je 12. juna 1901. godine u Šapcu, od oca Nikole i majke Cvijete. Sa majkom Cvijetom koja se udavala tri puta živio je u Masarikovoj ulici br. 45, u pasažu gdje je kuću i pekaru imao njegov ujak.

Šabac, Ulica Masarikova br. 45. Lokal lijevo je nekadašnja pekara (sa Googlemap)
Šabac, Ulica Masarikova br. 45. Lokal lijevo je nekadašnja pekara (sa Googlemap)foto: Privatna arhiva

Anegdota o njegovom prvom pijanstvu, od ukupno tri u cijelome životu, odvija se baš u tom pasažu. Naime, ondašnji običaji toga kraja su nalagali da se kod imućnijih porodica tokom Badnje večeri pije kuvana rakija iz čašica na čijem su dnu domaćini ostavljali zlatne dukate. Mali Dragoljub, koji tada imao svega šest godina, imajući u vidu teško stanje u kome živi on i majka, odlučio je da kod svog ujaka popije što više rakija, kako bi kući ponio što više dukata. Kada je pripit krenuo kući, koja je bila preko puta na svega par metara, hladan vazduh ga je ošamutio i on je poslije par koraka pao u prtinu poslije i zaspao. Gosti koji su poslije njega odlazili našli su ga i ponijeli njegovoj kući.

Dragoljubov otac Nikola poginuo je u prvim borbama tokom Balkanskih ratova, što je u njemu probudilo prkos i želju za osvetom. Za učestvovanje u Balkanskim ratovima bio je isuviše mlad, da bi mogao učestvovati, tako da je taj period proveo u Beogradu, preživljavajući kao čistač cipela i radnik na ringišpilu, sa samo 12 godina. Početkom Prvog svjetskog rata, snažno je odlučio da želi da se bori i pođe sa vojskom Vojislava Tankosića, kojem je tokom mobilizacije rekao da je ratno siroče i da nema nikoga svoga, ni oca ni majku niti bilo koga od porodice (iako su mu i majka i polubrat i polusestra bili živi i živjeli u Šapcu). Mladi Dragoljub nije želio da ide kao i većina ondašnje “nejači”, starih ljudi i djece, u pozadini iza vojske, već je po svojoj prirodi bio takav da se uvijek nekako nalazio u prvim redovima i tokom marševa i tokom bitki. Za razliku od ostale djece koja nijesu imala predstavu o životu, a kamoli o ratu, Dragoljub je tražio da mu se da puška kako bi bio ravnopravan sa ostalim vojnicima.

Jeličić u Šapcu, u Beogradskoj ulici
Jeličić u Šapcu, u Beogradskoj ulicifoto: Privatna arhiva

Period Balkanskih ratova, proveo je na dvoru Karađorđevića, kao kraljevski pitomac. Mobilizovan je 1914. godine, odmah po početku Velikog rata. Prvi put, od ukupno sedam, ranjen je na Drini. Tokom jedne operacije, nakon što je metkom pogođen u predjelu lakta, sa unutrašnje strane, odbio je da bude uspavan, već je zašivanje kože “na živo” istrpio, uz samo jednu psovku upućenu na račun Bugara, sa kojima je i vođena ta borba. Tokom Prvog svjetskog rata u bici na Šušnjaru teško je ranjen, hitno je prebačen u bolnicu gdje je tokom oporavka uspio da otkrije austrijskog špijuna, koji je bio ubačen među zarobljenike. Za taj podvig biva unaprijeđen u čin narednika. Prvu zlatnu medalju za hrabrost dobio je poslije bitke kod Lazarevca, odlikovao ga je major Ilić. Drugu zlatnu medalju za hrabrost, zaradio je, nakon što je uspio sam da zarobi 47 neprijateljskih vojnika. Treću medalju za hrabrost na grudi mu je lično stavio Kralj Petar I Karađorđević nakon što je uspio osloboditi put Medveđa-Lebane.

Sedmi put je ozbiljno ranjen, što mu je onemogućilo da sa srpskom vojskom pređe Albaniju i spasi se od Austrijanaca. Kralj Petar I je uz njega ostavio svog ađutanta koji je imao zadatak da vodi računa o Dragoljubu, dok se oni povlače uz odstupnicu Mojkovačke bitke. Čim se malo oporavio, Dragoljub je bio odlučan da krene ka svojoj vojsci i u tome ga ađutant nije sprečavao. Pregazio je cijelu Srbiju i Makedoniju, kako bi došao do svoje vojske, ali je najteži dio bio sam kraj, kada je morao proći bojno polje. On je dolazio sa neprijateljske strane i bio je pravi izazov, proći kroz neprijateljski rov, preći bojno polje, a ne biti ubijen od strane svoje vojske. Njegovi vojnici dočekali su ga sa oduševljenjem, a zatim je ubrzo uslijedio i proboj fronta, pa samim tim i kraj rata.

Prve posljeratne godine provodi u Beogradu, kao vozač tramvaja koje su vukli konji. U međuratnom periodu imao je svoju glumačku putujuću trupu HUMO-KOMI, sa kojom je obišao cijelu Jugoslaviju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata bio je na strani komunista, kao ubijeđeni pacifista, borac za slobodu svoje domovine.

Dragoljub sa drugovima
Dragoljub sa drugovimafoto: Privatna arhiva

Anegdota o tome da je on bio sasvim poseban čovjek koji nije i nikada neće moći biti prisvajan i klasifikovan (partizan-četnik, srbin-jugosloven), odvila se u kuću njegove polusestre u Šapcu, za vrijeme Drugog svjetskog rata. On je ranjen ležao u sobi u kući svoje sestre, a iznad njegovog kreveta je bila okačena ikona. Drugovi iz komiteta došli su da obiđu Dragoljuba i da ga istovremeno pozovu da pristupi KPJ. Njihov “uslov” i zamjerka je bila to da komunista ne može u svojoj kući imati ikonu, na šta je on odgovorio da ako poštuje sveca svoje sestre i da ako je to uslov za ulazak u KPJ nikada neće biti njen član, tako je i bilo. Još je dodao da je on bio komunista kad niko na to nije smio ni pomisliti, predratni komunista, a sada “kada svaka baba sebi može prišiti petokraku i biti član partije, ne želi”.

Nakon rata biva pozvan kao glumac u riječkom Narodnom kazalištu. Dobio je stan preko puta pozorišta uz more.

Svoju suprugu Vilmu, upoznao je 1948. godine. Vilma je radila u Opatiji u radnji jednoga vlasuljara, koji je sarađivao sa Riječkim pozorištem. Dragoljub je došao da isproba perike za predstavu i tako su se upoznali. Godine 1950. rodila im se prva kćerka, Spomenka-Cica, 1951. Biserka i 1954. u Vranju Nadežda-Nada.

Dragoljub i Vilma sa kćerkom Cicom
Dragoljub i Vilma sa kćerkom Cicomfoto: Privatna arhiva

Nikšićko pozorište je 1955. godine objavilo oglas da traži glumca, kojem će dodijeliti stan. Tako je Dragoljub sa porodicom odlučio doći u Nikšić, gdje je ostao do kraja života. U Nikšiću je tada postojalo čak pet pozorišta (dječije, narodno, lutkarsko…), pa je Dragoljub uživao u svome poslu. Sarađivao je sa dosta poznatih glumaca: Veljkom Mandićem, Dragom Malovićem, a Slavku Simiću, rođenom bratu glumca Nikole Simića, po Slavkovom svjedočenju, bio je glavni uzor da krene putem glume.

Za proslavu 40 godina rada odlikovan je od strane Predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita Ordenom rada sa srebrnim vijencem.

Dragoljub Jeličić
foto: Privatna arhiva

Tokom posljednih godina života sa svojim matičnim pozorištem imao je turneje po sjeveru Crne Gore, gdje je za ondašnje stanovništvo izvodio predstave po raznim domovima kulture. Tokom jedne turneje, pozlilo mu je, pa je odmah vraćen za Nikšić gdje je u bolnici proveo pet nedjelja.

Preminuo je 29. novembra 1963. godine u Nikšiću. Nikšićani su mu priredili dostojanstven odlazak - na sahrani je bio skoro cijeli Nikšić u kojem je, po sopstvenoj želji, i sahranjen.

Autor je praunuk D. Jeličića

Dragoljub nakon predstave u kojoj je glumio sa Dragom Malovićem, Veljkom Mandićem…
Dragoljub nakon predstave u kojoj je glumio sa Dragom Malovićem, Veljkom Mandićem…foto: Privatna arhiva
Preporučujemo za Vas