Život i ostalo

Noco

Bio je čovjek od principa, od riječi, od nerva. Nije umio da ustukne, ni pred kim, ni pred čim – taj moj, samo naizgled, grubi drug, velike, čiste duše i mekog srca

13712 pregleda 118 reakcija 15 komentar(a)
Podbišće, Foto: Nađa Vujović
Podbišće, Foto: Nađa Vujović

Oko 22 sata...

„Alo?“

„E?“

„Što radiš?“

„Što te briga.“

„Da nije kasno?“

„Otkad si toliko fin?“

„Ma, zbog sebe te nikad ne bih zvao!“

„Neka, znam te, reci što ti treba?“

„Lari sad crče lap-top, a ujutro putuje u Njemačku, pa...“

„Dolazim u Sklonište za deset minuta.“

Poslije dva sata...

„Laki, sunce, reci onom tvom ocu da dođe za lap-top. I da znaš: radi njega ne bih prstom mrdnuo.“

„Hvala, čika Noco!“

Već nedjelju dana Novak Noco Brajović zauvijek počiva na Gvozden brijegu. Pune 34 godine proveli smo zajedno u Radio Baru. Nikad se nismo posvađali, a ne pamtim da smo jedan drugom uputili lijepu riječ.

Nisam ulazio u Radio otkad je umro, na odmoru sam. Za razliku od njega, ne nedostajem nikome. Bez mene Radio može lako, bez njega – teško. Bio je samouki genije za preciznu mehaniku i jedan od najtalentovanijih crnogorskih muzičara.

Tokom naših beskonačnih razgovora o Radiju znao sam, ponekad, da ogovaram nedovoljno pismene i zabušante, on, dječački iskren, pričao je, zaneseno, samo o tome kako da unaprijedimo program.

Bio je čovjek od principa, od riječi, od nerva.

Nije umio da ustukne, ni pred kim, ni pred čim – taj moj, samo naizgled, grubi drug, velike, čiste duše i mekog srca.

* * *

Još je Konfučije, kineski filozof koji je živio u šestom i petom vijeku prije nove ere, rekao: „Čovjek treba da živi, dok treba da živi, a ne dok može!“ Novak Brajović je, iz mnogih razloga, trebalo još da živi...

* * *

Ima ljudi koji čovjeka godinama obasipaju, iz, golim okom, nevidljivog razloga, svojom pažnjom i ljubaznošću i onda se, iz isto tako nepoznatog razloga, razočaraju u njega i naljute. Poslije toga postane im veći neprijatelj od bilo koga drugog.

A čovjek je bio i ostao isti...

* * *

U koju god traku da stanem na naplatnj rampi kod tunela „Sozina“ – promašim, u onoj drugoj red se brže smanjuje. Isto je i kad biram kasu u „Voliju“ – uvijek naletim na sporu kasirku ili onaj ispred mene nakupuje potrepština za godinu.

Prvi put kad pogodim, častiću sebe parčetom hljeba s glutenom, a možda i kafom s kockicom šećera.

* * *

Za Mojkovac sam znao po jalovištu; po tome što u njemu ne staje „poslovni“ voz; po Mojkovačkoj bici, slavnoj epopeji crnogorske vojske; po Podbišću, rodnom selu Milovana Đilasa... Od ovog jula znam i po „Eko selu Ćorić“.

Višestruko dobar i motivacioni potez Vlade o dodjeli turističkih vaučera prosvjetnim i zdravstvenim radnicima, iskoristili smo da nekoliko dana provedemo u Mojkovcu, tačnije u Podbišću. Nismo očekivali ništa, a dobili smo odmor kao iz snova.

Kada su Dragana i Radoje Ćorić 2010. godine počeli da grade kućicu za izdavanje na placu, koji je prije pola vijeka kupio Radojev otac Novo, mnogi su ih odgovarali riječima: „Jeste li normalni, ko će vam doći u Mojkovac?“ Sada već imaju „eko selo“ od pet, za boravak, veoma udobnih objekata, sa 24 kreveta. Sve kuće, od temelja do krova, njih dvoje su sami podigli i opremili. Na imanju od 15 hiljada kvadrata, na 1.100 metara nadmorske visine, uspijeva im razno voće i povrće i sve je na raspolaganju gostima. Ali, od svega je važnije gostoprimstvo ovo dvoje mladih, vrijednih, nasmijanih ljudi. Prošle godine sezonu su im spasili Rusi, koji često skoknu s mora do „Eko sela Ćorić“, a ove, s obzirom da su na Vladinoj listi od 415 vlasnika privatnog smještaja koji posluju po zakonu i od maja su prijavljeni i za ovaj vid turizma, očekuju brojne crnogorske prosvjetare i medicinare.

* * *

Ali, da biste došli do Podbišća i vratili se iz njega, morate da imate i parče sreće – da vas mimoiđe neka od brojnih avetinja na cesti koje su se, ovog ljeta, namnožile, čini se, kao nikad prije. Valjda su sad duplo avetniji zbog prošlogodišnje korona apstinencije. Ne haju ni za ograničenje brzine ni za punu liniju, a pretiču i u tunelu...

* * *

Kaže mi Nađa: „E kako si nervozan kad nešto radiš po kući. Srećom, ne radiš ništa!“

Htjedoh da odbrusim najmlađoj kćerki, ali zastadoh i – pokrih se ušima.

Preporučujemo za Vas