Foto: Radoš Kadić

USPON NA PODSKI (POCKI) VRH (2100 mnv)

Nepravedno zapostavljene Moračke planine

Podski (Pocki) vrh je zaštitni znak Moračkih planina, opasan je i surov. Na njega se ne ide bez iskustva, niti iz puke želje za uživanjem u pogledu, već isključivo iz avanturističkih, adrenalinskih i istraživačkih pobuda

10407 pregleda 492 reakcija 8 komentar(a)
Foto: Radoš Kadić
Foto: Radoš Kadić

Podski (Pocki) vrh jeste istinski prirodni dragulj koji neodoljivo plijeni pažnju svakog ko ga pogleda, bilo da je u pitanju neko ko je na proputovanju kroz Gornju Moraču, ili neko ko je odrastao u blizini ovog vrha, kao što sam ja. Njegova surovost i ljepota su posebno upečatljivi kada se ulazi u Gornju Moraču iz pravca Mioske i produži dalje prema Dragovića Polju. Tada se sva njegova ljepota istinski prikazuje jer tamo gore, nekih 1.500 metara iznad posmatrača, vidi se moćna dvokraka trouglasta ploča koja izgleda zaista nepristupačno i nesavladivo.

Podski (Pocki) vrh jednostavno para nebo i tako se ureže u pamćenje svih koji ga vide. Meni se ovaj vrh urezao u način života i oblikovao razmišljanja o prirodi, njenoj moći i značaju, kao i o nemoći i baznačajnosti pojedinca u odnosu na prirodu. Pogled sa sjeverne strane na prvi vrh kod nekih bi ulivao strah, a kod nekih budio želju da se ovo čudo prirode bolje istraži, s obzirom na to da je vrh ipak bio prilično nepoznat sve do prije nekoliko godina. Nepoznate širem krugu ljubitelja prirode do skoro su bile i Moračke planine uopšte, bez obzira na činjenicu da se nalaze praktično u geografskom centru Crne Gore i da imaju više impresivnih vrhova koji su ujedno i fantastični vidikovci. Srećom, situacija se sada mijenja i Moračke planine stiču sve više poštovalaca.

O penjanju na Podski (Pocki) vrh do nedavno su se mogle čuti samo nepotvrđene priče, mada je bilo jasno da su i nekada mještani čuvajući stoku izlazili visoko, do na sami prevoj između južnog vrha u susjednog. Čudan je ovo vrh, zaista. Surove su i gotovo vertikalne njegove travnate strane, ali je trava pitoma i veliki je saveznik u svim prilikama. Nekada stočarima koji su neke veoma strme djelove čak i kosili, a danas planinarima kojima pruža značajan oslonac jer je odlična za držanje kako tokom uspona tako i prilikom silaska.

Pocki vrh ili Podski vrh/vrhovi pitanje je sad? Sa jedne strane, mi - lokalno stanovništvo, uglavnom ga zovemo Pocki vrh. Sa druge strane, nesumnjivo je da je vrh dobio ime po padini Poda iznad kojih se uzdiže. Takođe, gledajući sa istočne ili zapadne strane, vidi se da nije u pitanju jedan nego četiri vrha pa je možda logičniji toponim Podski vrhovi. Ali, logika nije čest pratilac naših toponima, niti je bitna, stoga mislim da je bolje koristiti toponim Pocki vrh.

Pocki vrh, Podski vrh
foto: Radoš Kadić

Pogled sa Tali još više pojačava dilemu da li je u pitanju vrh ili vrhovi. Četvrti vrh je skroz desno i skoro se stopio sa ovim sjevernim vrhom koji je vidljiv iz Morače i na koji se može peti samo uz pomoć alpinističke opreme.

Istina, razmak između vrhova i njihova topografska istaknutost jesu mali, ali prelazak sa jednog na drugi vrh donosi više uzbuđenja nego neki prelasci sa planine na planinu.

Pocki vrh, Podski vrh
foto: Radoš Kadić

Pogled na Pocki vrh zaista izaziva divljenje sa svake strane, a jedan od ljepših pogleda na njega pruža se sa vrha Zagradac (2217 mnv) koji se nalazi u neposrednoj blizini i koji je jedan od najljepših vidikovaca na Moračkim planinama. I odavde gledano, lako se stiče utisak da je u pitanju jedan vrh.

Penjanje na njega za mene je dugo vremena predstavljalo veliki izazov, ali i neostvarivu želju s obzirom na to da nijesam poznavao nikoga ko bi bio raspoložen da se penje gore. Srećom, pojavom društvenih mreža proširio se i krug poznanika među planinarima i, napokon, pade dogovor sa planinarima iz čuvene “Male družine” za uspon na ovaj vrh. Bio je to poziv koji se ne odbija i odlučih da idem zaobilaznom i veoma dugačkom stazom: sa Javorja, preko Telačkog štita, Lukavice, Dolova i na kraju Zagradca gdje se nađoh sa ostatkom ekipe. Tada nisam dovoljno dobro poznavao kraći put koji vodi iz Gornje Morače, iz sela Starče. Slijedi upoznavanje i pravo potvrđivanje prijateljstva sa Fejsbuka. Silazimo na prevoj i tu za mene počinje istinski adrenalinski uspon. Prvi takve vrste. Za ekipu “Mala družina” počinje jedan, za njih, sasvim uobičajeni uspon.

Odluka je bila da se penjemo direktno grebenom jer su ostali članovi ekipe već izlazili tom rutom koja je inače alpinistička, ali se penjemo bez ikakve alpinističke opreme. Znači, “free solo” ili “free soloing” Pockog vrha mogao je da počne.

Penjanje uz ovaj greben je veoma opasno i mora se paziti na svaki korak i na svaki hvat rukom za djelove veoma krušljivog kamenja i stijena. Čvrst hvat rukom meni je ovdje bio važniji, jer čvrst hvat može da zaštiti nogu od proklizavanja po terenu koji je mješavina trave, sitnog sipara, prla i svih sličnih detalja koji praktično onemogućavaju stabilan oslonac nogama. Prostora nema ni za najmanju grešku. Idemo u bliskoj formaciji radi smanjenja opasnosti od odrona kamena, jer kad kamen nema dovoljno zaleta, ni opasnost nije mnogo velika. Naravno, sve zavisi od veličine kamena koji se pokrene.

Pravo je olakšanje kada se naiđe na stabilnu, kompaktnu i  hrapavu stijenu. Nije bitno koliko je strma, bitno je samo da može pružiti oslonac za noge i mjesto za hvat rukom.
Pravo je olakšanje kada se naiđe na stabilnu, kompaktnu i hrapavu stijenu. Nije bitno koliko je strma, bitno je samo da može pružiti oslonac za noge i mjesto za hvat rukom.foto: Radoš Kadić
U pozadini Zagradac, a mi na stijeni gdje se može samo naviše, nazad teško. U ovakvim situacijama, silazak je uvijek teži.
U pozadini Zagradac, a mi na stijeni gdje se može samo naviše, nazad teško. U ovakvim situacijama, silazak je uvijek teži. foto: Radoš Kadić
Pocki vrh, Podski vrh
foto: Radoš Kadić

Još par hvatova i već smo pri izlasku na južni vrh u kojem se nalazi takozvani Zmajev prolaz. Konačno izlazimo na taj vrh, osjećaj zadovoljstva i samopouzdanja kulminira. Atmosfera na planinarskom nivou, opuštena i kada izađosmo na vrh, Novo mi kaže: “Ako ti se trese tlo pod nogama, znaj da nije zemljotres nego si se prepao.” Pravi se mala pauza i onda nastavljamo dalje, još opasnijim putem. Pravimo po koju fotografiju, mada dan je bio tmuran i nije bio idealan za fotografisanje prirode. Sa tog vrha trebalo je preći grebenom do prevoja.

Pocki vrh, Podski vrh
foto: Radoš Kadić

U ovom dijelu staze, potrebno je blago se spuštati veoma uskim grebenom gdje je obavezno korišćenje i ruku i nogu. Grebenski uspon do ovog vrha znači penjanje stijenom gdje osjećaj visine nije toliko izražen jer je prevoj ispod “svega” nekih stotinjak metara. U ovom dijelu već dolazi do izražaja osjećaj visine obzirom da svaka greška podrazumijeva pad od nekih 500-700 metara sa zapadne strane, strane Malog Štita i 1000-1400 metara sa istočne strane, strane Staračke Gradine i sela Zavraca.

Naravno, sve je prošlo kako treba i jedan nezaboravan dan je za nama. Bila je to 2020. godina. Povratak smo izvršili strmim kuloarom ispod Zmajevog prolaza.

Učesnici ovog uspona: Milan, Novo i Aleksandar Vujović, Andrija Đoković i Radoš Kadić

Ipak, Pocki vrh je kompleksno čudo prirode i potrebno mu je pristupiti i na drugi način. Sledeći uspon, 2021. godine, sa drugom ekipom izvršen je pomenutim kuloarom. Taj uspon predstavlja drugi dio priče o Pockom vrhu jer je izvršen sa moračke strane i taj put je najadekvatniji za kompletiranje priče o vrhu i penjanju na njega. Najbliži put do vrha jeste sa moračke strane, iz sela Starče, ali je staza od Kapatanovog jezera laganija i otvorenija, iako je manje atraktivna.

Pocki vrh, Podski vrh
foto: Radoš Kadić

U želji da se Pocki vrh kao najopasniji vrh Moračkih planina pokaže još nekome, pade dogovor sa Igorom i Draganom da se penjemo sa Moračke strane, uz Omanj do, napušteni katun Čuke, pored Malog Štita, i dalje u pravcu Zagradca. Po dogovoru, oni kampuju u neposrednoj blizini Poda, a ja dolazim ujutro. Ranim, parkiram auto u blizini groblja u Starču, pješačim preko Rovina nekih 2 km do njihovog kampa, lošijim i strmim makadamskim putem. Nalazim njih dvojicu u razgovoru sa Radovanom Kukovićem koji živi na Podima, pozdravljamo se, pijemo rakiju i spremamo se za pokret uz Kotline i Omanj do prema Radovanovim uputstvima. Ipak, odosmo više lijevo i pade napornije provlačenje kroz sitno rastinje koje jednostavno nema vremena da poraste zbog lavina koje su obavezan zimski detalj na Pockom vrhu i koje ih svake zime propisno ispeglaju.

Pocki vrh, Podski vrh
foto: Radoš Kadić

Usput vidimo mnogo raznog cvijeća i ostalog bilja, poznatog i nepoznatog, a naiđosmo i na prelijepi ljiljan.

Pocki vrh, Podski vrh
foto: Radoš Kadić

Još jedno uzbuđenje na putu. Dragan hvata velikog smuka, neotrovnu i korisnu zmiju, ali koja nažalost često strada jer je ljudi često ubijaju iz straha ne znajući da je bezopasna. Gile ga podiže visoko i on se otima pokušavajući da dohvati njegovu ruku. Skupih i ja hrabrost pa preuzeh smuka iz njegove ruke što mi je bio prvi bliski susret sa tom zmijom, ali nije dugo trajao tako da nije bilo vremena za fotografisanje.

Nastavljamo dalje kroz Omanj do, gotovo napušteno naselje gdje ima nekoliko starih oronulih kuća i pojata. Plodne livade odavno se ne kose tako da su sada prilično zarasle i pokrivene visokom travom koja je sve samo nije pitoma. Ulazimo u šumu i djelimično idemo starim, nekada prometnim putem, a djelimično pravimo prečice s obzirom na to da znam pravac, a i put je zarastao na nekim mjestima tako da je vrlo teško proći. Velike bukve pored kojih prolazimo svjedoče nekadašnjem prometnom putu prema katunu Čuke jer se na većem broju bukava i danas vide inicijali urezani u kori. Povremeno nailazimo na ostatke opanaka, plastičnih sandala i slične obuće koja je nekada korišćena.

Pocki vrh, Podski vrh
foto: Radoš Kadić

Konačno, izlazimo iz šume u podnožje Malog Štita i pred nama se otvara Pocki vrh u svoj svojoj surovosti i ljepoti. Impresivne ploče koje su mu zaštitni znak djeluju gotovo nestvarno. Tu, na ostacima zidina, pravimo pauzu i nastavljamo još uvijek vidljivim putem prema prevoju između Pockog vrha i Zagradca. Čim smo prešli sa lijeve strane uz travnatu stranu pojavi se prva opasnost. Visoko pod liticama ugledasmo nekoliko divokoza u pokretu koje su odranjale kamenje koje je išlo prema nama. Srećom, kamenje je bilo manje tako da su ga udari u visoku travu brzo zaustavili. Opasnost od kamenja koje odranja divljač jedna je od posebnih vrsta opasnosti u visokim planinama. Ukoliko uznemirite divljač, ona bježi i odranja kamenje što može biti veoma opasno, čak i fatalno. Oprez prilikom kretanja u planini je neophodan uvijek i svuda. Poged na impresivne ploče sjevernog vrha oduzima dah i jača želju za istraživanjem ovog dijela.

Izlazimo na prevoj i odlučujemo se da idemo na vrh kuloarom koji je takođe opasan, ali manje nego uspon grebenom. Ipak, ni ovdje nema mjesta ni za najmanju grešku jer je travnata padina veoma strma i svako proklizavanje bi bilo fatalno. Sa druge strane, trava je veoma dobra za držanje ukoliko je suva i pravi je saveznik planinarima koji se odluče na ovaj uspon. Ovdje je važno znati da se i na najmanji nagovještaj kiše, obavezno treba vratiti nazad, jer bezbjedno spuštanje kada je trava mokra praktično je nemoguće.

Kao što sam i očekivao, izlazimo bez problema jer sam znao sa kim idem. Na ovakve uspone ni u kom slučaju i ni pod kakvim okolnostima ne smijete zvati nekoga ko nije iskusan na planini. Pocki vrh i susjedni Mali Štit predstavljaju dva najopasnija vrha u Crnoj Gori koji se mogu popeti bez alpinističke opreme. Ipak, upotreba užadi se preporučuje.

Pocki vrh, Podski vrh
foto: Radoš Kadić

Pri samom prevoju skrećemo malo lijevo gotovo vertikalnim kuloarom do Zmajevog prolaza u južnom vrhu koji je otprilike nekih 5-7 metara visok, isto toliko širok, ali ide ukoso tako da ga je sa velike udaljenosti teško primijetiti, iako se može vidjeti sa vrhova Lole kada je dobra vidljivost. Ovaj prolaz nalazi se tri metra ispod samog grebena.

Koristimo priliku za fotografisanje i pogled na Mali Štit kroz ovaj prolaz. Slični prolazi postoje i na Talima i Torni. Postoje čak i legende da je zmaj u jednom “naletu” probio ove tri rupe i da mu je ponestajalo snage, a i krila prilikom svih tih proboja i na kraju je udario u crnu rupu na Malom Štitu i tu skončao svoj mladi život. Ali, zaboravimo legende ovom prilikom da ne bi došlo do nepotrebne rasprave.

Odatle krećemo ka vrhu koji je najvisočiji i gdje je postavljena planinarska kutija. To znači savladavanje nekih stotinjak metara izrazito uskog grebena koji na više mjesta ima “uska grla” i gdje je preporučljivo postaviti užad za osiguranje, ali ih mi nijesmo koristili.

Pocki vrh, Podski vrh
foto: Radoš Kadić

I dalje se svaki pokret mora pažljivo planirati i svaki kamen provjeriti prije oslanjanja ili hvatanja za njega.

Pocki vrh, Podski vrh
foto: Radoš Kadić
Pocki vrh, Podski vrh
foto: Radoš Kadić
Pocki vrh, Podski vrh
foto: Radoš Kadić

Dok lagano napredujemo ka vrhu odjednom se pojavio helikopter koji je praktično okružio Pocki vrh u širem luku i nastavio dalje ka Kapetanovom jezeru. Kasnije, nakon objave fotografija na društvenim mrežama dobijam poruku od pilota Bojana koji kaže: „Da sam znao da si ti gore prišao bih bliže da vas fotografišem.“

U veselom planinarskom duhu stižemo na najvisočiju tačku ovog vrha i pošto je ovog puta vidljivost izuzetno dobra zadržavamo se duže vremena uživajući i dijeleći slike na društvenim mrežama. Vrh iza nas je moguće popeti samo uz pomoć alpinističkih pomagala, a on sa ovog mjesta zaista djeluje zastrašujuće. Kad se prvi put baci pogled na njega sve ovo iza i oko njega tada djeluje kao neka ravna i duboka praznina, a on kao isturena daska sa ogromnog broda (Pocki vrh) koja služi za kažnjavanje neposlušnih mornara. Hod po njegovom grebenu vjerovatno bi izgledao kao hod po toj dasci. Prema mojim saznanjima, na ovom vrhu do sada je bio samo svestrani kolašinski alpinista Željko Pejović.

Pocki vrh je zaštitni znak Moračkih planina, opasan je i surov. Na njega se ne ide bez iskustva, niti iz puke želje za uživanjem u pogledu, jer pogled sa vrha Zagradac je ljepši i sveobuhvatniji. Na Pocki vrh se ide iz avanturističkih, adrenalinskih i istraživačkih pobuda. Jeste izuzetno opasan i surov, ali kao da emituje neku radost i pozitivnu enegriju kada mu neko dođe u goste. Tu radost koju emituju slabo posjećeni vrhovi nije lako objasniti, niti je treba objašnjavati. Osjeti se to…

Učesnici uspona iz 2021.godine: Igor Konatar, Dragan Glišić i Radoš Kadić

Preporučujemo za Vas