Foto: Jasninaputovanja.me

JASNINA PUTOVANJA

Upoznaj domovinu: Poluostrvom Luštica – pješke

U svakom slučaju, kako god se krene, autom ili pješke, poluostrvo Luštica pruža neiscrpni izvor za otkrivanje novih vidikovaca, seoceta, vjerskih objekata (kažu da na Luštici ima 19 pravoslavnih i 2 katoličke crkve), fortifikacijskih objekata iz Austrougarskog perioda

16261 pregleda 9 komentar(a)
Foto: Jasninaputovanja.me
Foto: Jasninaputovanja.me

Poluostrvo Luštica sam, priznajem, dosta kasno upoznala. Ali od momenta kad sam prvi put (tad još nije bilo kružnog toka) sa raskrsnice sa koje desno skretanje vodi ka Kotoru, dok se pravo produžava prema Tivtu, skrenula lijevo ka Luštici, vraćala sam joj se često. Uglavnom od kasne jeseni do kasnog proljeća, kad tamo ima vrlo malo ljudi pa imaš osjećaj kao da je cijelo poluostrvo samo tvoje. Sve mi se na Luštici dopada: od Solila, preko predivnih plaža, do skrivenih austrougarskih tvrđava. Dobro, nije baš sve. Znam da se iznerviram dok prolazim kroz Krašiće gledajući kuće koje su izgrađene na samoj obali, neke čak i bukvalno ušle u more, ali ovdje bih htjela da vas upoznam sa onim zbog čega toliko volim ovaj kutak naše domovine.

Početkom novembra, moja drugarica Ana, koja vodi računa da nešto ne propustim, poslala mi je tekst u kom se za dvadeseti novembar najavljivala promotivna šetnja po Luštici, koju zajedno organizuju turističke organizacije dvije opštine kojima ovo poluostrvo i pripada: Tivat i Herceg Novi. Dužina predviđene šetnje je bila 11,5 km (u jednom smjeru). Predviđeno je da se učesnici vrate autobusima na početnu tačku. Kao svježi “postkoronaš” dvoumila sam se da li smijem da se upustim u tu avanturu. Ali, želja da upoznam poluostrvo uz pomoć vodiča je prevladala i ja sam se prijavila.

Prethodnih dana je bilo lošije vrijeme, ali taj dan je više ličio na početak oktobra nego na drugu polovinu novembra. Imali smo sreće. Pošto nikako ne volim da kasnim niti da me neko čeka, poranili smo pa smo imali vremena da svratimo do Solila. Volim tuda da prošetam iako nikad nemam sreće sa pticama. To se nije promijenilo ni ovoga puta. Sem, pretpostavljam, galebova u daljini i jedne bijele čaplje, jedino što smo uočili su bile imitacije 4 flamingosa. Samo na tren sam se ponadala, ali mi je Duško, uz pomoć dvogleda, razbio iluzije. Smijali smo se ideji nekog šaljivčine.

Solila
Solilafoto: Jasninaputovanja.me

Mjesto okupljanja je bilo pored Doma kulture u Radovićima. Lako smo ga našli jer je ispred nas bilo više auta za koja smo pravilno procijenili da idu na isto mjesto gdje i mi. Lokacija je dobro odabrana zbog većeg parkinga, a i sami početak staze je upravo tu. Pošto je dio ekipe trebalo da stigne autobusima iz Herceg Novog i Tivta očekivala sam da ćemo sigurno kasniti sa startom. Međutim, prijatno sam se iznenadila kad su svi stigli tačno u zakazano vrijeme. Organizatori su učesnicima ture podijelili vodu i sendviče i ono što je mene najviše zanimalo – promotivnu mapu panoramskih ruta “Život na Luštici”, što je i naziv ovog zajedničkog projekta turističkih organizacija Tivta i Herceg Novog. Početak puta vodi kroz naselje, asfaltom. Pažnju mi je privukao neobični spomenik u dvorištu kuće posvećen ruskom kosmonautu Juriju Gagarinu. Pretpostavljam da ga je postavio neki Jurijev zemljak. Kad se ide sa grupom teško se može doći do dobrog kadra, ali sve ima prednosti i nedostatke.

Radovići
Radovićifoto: Jasninaputovanja.me

Još jedan nedostatak šetnje u grupi, a posebno u ovako velikoj i po kondiciji više nego neujednačenoj grupi, jeste taj što se ne možeš zaustavljati kad god poželiš nešto da fotografišeš. Tako ja ne napravih snimak mjesta gdje se sa asfalta skreće lijevo stazom koja prolazi kroz nisko rastinje. Uočljiva je, ali znam da sam pomislila da na tom mjestu fali upadljivija markacija. Mada, kad se ide sa grupom i na markacije se manje obraća pažnja. Kasnije ih je bilo, uglavnom po kamenju po kom smo gazili jer je to u ovakvim uslovima i najbolje. Pred sobom smo imali visinskih 300 metara. Nekima su pali dosta teško, a ja sam bila preponosna što smo moj dragi muž i ja uspijevali da pratimo čelo grupe. Korona, bar za sad, nije ostavila posljedice. Čim smo se malo popeli naišli smo na bager koji je vrijedno špartao praveći poveći plato. Nismo saznali šta će tu da nikne, ali o čemu se god bude radilo, imaće savršeni pogled. Kada se pogleda desno, kao na dlanu se vide sva tri tivatska ostrva: Ostrvo cvijeća (Prevlaka), Ostrvo Sv. Marko i Gospa od Milosti. Pa zatim Radovići, Bjelila, Kakrc, Gošići… Iznad svega ovoga vidi se i Lovćen, koji mi je samo dijelom upao u kadar.

jasnina putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Isti taj prizor se ponavlja u više navrata, poslije svake serpentine. Samo što smo ga mi posmatrali sa sve veće visine pa je vidokrug bio širi, a mi sve udaljeniji. Put je na momente bio dobar, pravi austrougarski. Sad smo već ispred sebe imali dobar pogled na Tivat sa okolnim naseljima, a bili smo tačno naspram mjesta gdje je zaliv najuži – naspram tjesnaca Verige. Šteta je samo što se nije moglo stajati i uživati u pogledu jer je kolona išla dalje.

Jasnina putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Kad smo stigli na najvišu tačku sa 312 metara nadmorske visine, više nismo uspijevali da vidimo more. Napravili smo malu pauzu da se primakne začelje kolone pa smo nastavili do sela Babunci. Sa obje strane široke staze vidjele su se kuće za koje smo jedino mogli da konstatujemo, što po veličini, što po ukrasima na kapijama, da se u njima nekada živjelo bogato. Popela sam se do jednog gumna odakle mi se pogled pružio do Prevlake i Mamule. U sebi sam konstatovala da je dobar dio puta tek pred nama. Mislili smo da je selo skroz napušteno, ali na izlazu iz sela smo ugledali kuću na čijoj se terasi vijorio oprani veš, što je siguran znak da tu neko živi.

Babunci
Babuncifoto: Jasninaputovanja.me

Luštica je nekad imala daleko veći broj sela u kojima se živjelo tipično mediteranski: sirotinjski, uz malo obradivog zemljišta, sa po kojom kozom, ali sa puno sunčanih dana pogodnih za razne biljne kulture. U skladu sa klimom rastu i biljke: masline, smokve, bademi, rogači i pinije, vrlo visoki borovi sa krošnjama koje podsjećaju na kišobran, a čije sjeme ima višestruku upotrebu u kulinarstvu i medicini. Veoma je traženo, cijenjeno i ima visoku cijenu. Ipak, biljka koja se najviše vezuje za ovo područje je maginja. To je samonikla žbunasta biljka sa neobičnim jestivim plodom od koga se pravi marmelada, ali i rakija “maginjača” i liker. Ko je imao posla sa maginjama upozorava da se mora jesti oprezno i s mjerom jer zbog alkohola koji sadrži može da izazove simptome slične pijanstvu. Nisi pio, a pijan. Suprotno od ispijanja piva sa 0% alkohola. Maginja nije samo korisna već i veoma dekorativna biljka, posebno krajem jeseni i početkom zime kad ostale biljke gube lišće.

Jasnina putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Od Babunaca do posljednjeg skretanja prema plaži Žanjice (ne znam zašto ponegdje piše Žanjic) staza nije za neku preporuku. Tokom prvog dijela nastavka staze nema se nikakav vidik, a zatim se kroz sela Eraci i Tići ide što izbetoniranom stazom, što asfaltom. Ne znam za druge, ali ja se vozim autom tamo kuda mogu, a pješačim onuda kuda auto ne može da stigne. Tuda sam, inače, već prolazila u više navrata tako da mi taj dio nije bio naročito zanimljiv. Jedino sam se zadivila kad sam se osvrnula i vidjela kako smo brzo za sobom ostavili visoke čemprese u selu Eraci.

Eraci
Eracifoto: Jasninaputovanja.me

Tada smo već prešišali preko 11 km, a ja sam se držala više nego dobro, čime sam bila prijatno iznenađena. Ostalo je još samo da se spustimo do plaže Žanjice. To “samo” je bilo 1,2 dužnih km i skoro 300 visinskih metara. To je bio najteži dio staze, ali mislim da smo išli sami da ni ovo ne bismo osjetili. Mnogo je teže kad se ide u koloni pa moraš da pratiš korak prethodnika. Ovuda mora baš pažljivo da se korača jer je staza veoma uska, sa ne baš stabilnim kamenjem i mjestimično vrlo strma. Pogled prema moru je bio izuzetan, ali se nije imalo vremena za uživanje u njemu. Jedva za jednu fotografuju u prolazu. Ispod nas su bile plaže Žanjice i Mirište, u pozadini se vidjela tvrđava Arza i ostrvo Mamula. Nisam htjela da dozvolim sebi da mi razmišljanje o tome kako smo prodali Arzu i dozvolili da se od Mamule umjesto muzeja pravi kazino, pokvari raspoloženje. Na Mamuli su se vidjeli bageri, ali sam gledala kroz njih. Do cilja smo stigli za nešto više od 4 sata. Predviđeno vrijeme je, čini mi se, 3 sata i 20 minuta. Da smo išli sami vjerujem da bismo bili bliži ovom drugom.

jasnina putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

Volim plažu Žanjice. Jednom sam na nju došla brodom iz Herceg Novog, a više puta autom, ali uvijek sa suprotne strane od ove na koju smo se spustili pješačkom stazom. Do ovog kraja plaže čak nisam nikad ni stizala. Zato sam se iznenadila ostacima, nekada sigurno izuzetne građevine, od koje su ostali samo prednji zidovi i terasa. Pomislila sam da je bio neki mali hotel, ali na moje glasno razmišljanje sam dobila odgovor od jednog od učesnika ture. Ovo je bila privatna kuća nekog advokata. Na žalost ne zapamtih mu ime. Nisam se mogla nadiviti onome što je od kuće ostalo, a tek mišlju o tome kako je nekad izgledala. Velika je šteta što je ovaj objekat ovako prepušten zubu vremena.

jasnina putovanja
foto: Jasninaputovanja.me

U najavi ture je pisalo da ko bude imao hrabrosti kad stignemo do cilja može i da se okupa. Da sam mlađa 30 i kusur godina, bila bih među njima. Ovako, dok se njih 6-7 brčkalo, ja sam prigrnula jaknu, a imala sam vremena i da sjedeći na klupici i diveći se plivačima sa Duškom rezimiram turu koju smo priveli kraju. Naravno, svaka inicijativa koja ima za cilj turističku promociju bilo kojeg dijela naše zemlje ima moju veliku podršku i za svaku je pohvalu. Posebno cijenim promociju pješačkih staza naročito ako uz to postoji i promotivna turističko-informativna mapa.

Žanjice
Žanjicefoto: Jasninaputovanja.me

Međutim, moram da dodam nekoliko “ali”. I ovo nisu maliciozna i zajedljiva “ali” već prijateljska, kojima želim da ukažem na neke manjkavosti iz ugla gledanja šetača (što ne znači da sam uvijek u pravu. Mada… uglavnom jesam. )

Po meni, ovu turu, što zbog dužine i neophodnosti prevoza u suprotnom smjeru, što zbog monotonog dijela po betonskom i asfaltnom putu treba podijeliti u dvije staze. Staza od Radovića do sela Babunci je veoma simpatična. Pređe se 300 visinskih metara, uz izuzetan pogled na tivatski dio Bokokotorskog zaliva i dođe do pitoresknog seoceta. Osjeti se dah prošlosti i nasluti kako se nekad živjelo s pogledom na more, a opet, daleko do njega. Odavde se istim putem lagano vrati na početnu tačku. Ko je željan avanture i sticanja pješačko-penjačke kondicije tokom zimskog perioda treba da ide stazom od sela Tići do plaže Žanjice i nazad.

U svakom slučaju, kako god se krene, autom ili pješke, poluostrvo Luštica pruža neiscrpni izvor za otkrivanje novih vidikovaca, seoceta, vjerskih objekata (kažu da na Luštici ima 19 pravoslavnih i 2 katoličke crkve), fortifikacijskih objekata iz Austrougarskog perioda. Za mene je ona “prvi pik” kad petkom popodne tokom zimskog perioda razmišljam gdje bih prošetala u subotu.