Život i ostalo

Respekt

Srećom, svi putevi, ipak, vode nazad, u Bar

27692 pregleda 10 komentar(a)
Bar, marina, Foto: N. Leković
Bar, marina, Foto: N. Leković

Grupa građana pokrenula je akciju potpisivanja peticije upućene Opštini Bar i njenom predsjedniku Dušanu Raičeviću, za premještanje spomenika Andrije Dabanovića, prvog direktora nekada moćne „Prekookeanske plovidbe“.

Inicijatorka ove peticije, novinarka u penziji Nada Tomić Drašković, komšinica pokojnog Dabanovića i u Baru i u Beogradu, kaže da je spomenik stiješnjen između dva kafića i dijelom zaklonjen njihovim mobilijarom, a osim toga, iza njega više nema putničke agencije „Prekookeanske“, koju je bista Dabanovića štitila kao Sveti Nikola pomorce.

Inače, „Prekookeanska plovidba“ osnovana je 4. maja 1961. na inicijativu ondašnjeg predsjednika Opštine Bar Ljubomira Markovića, a prvi direktor bio je Dabanović. Već sljedeće godine, za vrijeme pomorske blokade Kube od strane SAD, počeo je uzlet preduzeća, jer su i pored embarga njegovi brodovi nastavili da plove ka ovoj zemlji i prevoze razne terete, najviše šećer. „Prekookeanska” je vrlo brzo postala ponos Bara i Crne Gore. Tokom postojanja, u vlasništvu kompanije bila su 63 motorna broda.

Andrija Dabanović se sredinom devedesetih godina iz penzije ponovo vratio na čelo „Prekookeanske plovidbe”, jer su ga pomorci zamolili da pomogne, ali ni on nije mogao da postavi na zdrave noge posrnulog giganta, prvenstveno zbog sankcija Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija našoj zemlji.

Izmještanje spomenika pedesetak metara naprijed prema marini, u kružni park, dobra je ideja koju valja podržati.

* * *

Na groblju Gvozden brijeg sahranjen je Slobodan Leković (83). Pamtim ga kao tihog, mirnog čovjeka. Lijepo ga je bilo sresti. Dok smo bili komšije znali smo da razmijenimo poneku riječ, posebno o njegovim sinovima, mom drugu Nevenu i kolegi Tihomiru. Bio je, pored ostalog, direktor Luke Bar, ali će ostati upamćen kao prvi demokratski izabran predsjednik Opštine Bar.

Ovih dana još dvojica uglednih Barana u dubokoj starosti napustila su ovaj svijet. Profesor Luka Kažović umro je u 98. godini, a Tomo Ilin Vukotić u 101. godini.

Sve je manje ljudi u Baru prema kojima čovjek ima osjećaj respekta…

* * *

Sticajem okolnosti na Dan opštine Bar bio sam u Budvi sa zadatkom da obavim jedan šoferski posao. Pošto sam imao sat i po na raspolaganju, prošetao sam uz obalu. Dan je bio sunčan, kafići puni kao da nije pozna jesen. Budva je kao i uvijek ličila na gradilište, samo je ovoga puta, umjesto montažnih objekata, u pitanju bila visokogradnja. Učinio sam sebi ćeif, otišao na Ričardovu glavu, naručio „veliku s mlijekom, bez pjene” i milovan suncem i umirujućim talasima, uronio u „Putujuće kazalište” Zorana Ferića. Kafa je bila kvalitetna a budvanski ugostitelji su me obradovali poklonom – keksićem. Reklo bi se – novembarska idila.

Računao sam: pošto je „velika” u Baru od 1,3 do 1,5 evra, ovdje na znamenitoj Glavi biće oko 2 evra. Gorko sam se nasmijao kad sam vidio račun, 3,5 evra. Ona „velika s mlijekom, bez pjene” bila je, u stvari, kapućino i koštala je 2,3 evra, a onaj poklon nije bio poklon i nije bio keksić nego kroasan i koštao je 1,2 evra.

Srećom, svi putevi, ipak, vode nazad, u Bar.

* * *

Često sam, još od studija, znao da donosim velike, „sudbonosne” odluke, koje su podrazumijevale razna zaricanja i odricanja. Trajale su, kako je govorila moja majka, koliko i zapisano na mokroj ploči. I ništa se nije promijenilo sve ove godine.

U prošlom blogu napisao sam da neću izlaziti na eventualne vanredne parlamentarne izbore. A pokolebala me je samo jedna emisija na Gradskoj TV, „Hej, Sloveni”, na koju naletjeh slučajno i ostadoh da je gledam do kraja zbog jednog od trojice gostiju. Mislim da će biti dovoljna još samo jedna slična emisija, možda i jedna i po, da potpuno promijenim mišljenje o (ne)izlasku na, i dalje sam uvjeren, nepotrebne vanredne izbore.

* * *

Barski Pljevljaci imaju običaj da kažu: „Sve što valja stiglo vam je iz Pljevalja!”. Što se Radio Bara tiče, rodom iz Pljevalja je jedna od najboljih spikerki u Crnoj Gori, a rado bih u dresu našeg Radija vidio i muzičkog urednika RTV Pljevlja.

* * *

Najviše sam zabrinut za svoje zdravlje u našoj porodici. Neko će reći: a djeca, hajvane? Ma kako to demagoški i patetično zvučalo, razlog je jednostavan: čvrsto sam uvjeren da mojim ukućanima ništa ne može da se desi dok sam ja, kao najstariji, živ i (relativno) zdrav.

* * *

Ima novinara i novinara, ima automehaničara i automehaničara, ima ljekara i ljekara... Veoma je važno nabasati na pravog.