ŽIVOT I OSTALO

Fukare i dobri ljudi

… Mi, Srbi i Crnogorci, nismo ni bolji ni gori оd drugih

29680 pregleda 114 reakcija 61 komentar(a)
Bostonska luka na minus sedam,, Foto: Milan Vujović
Bostonska luka na minus sedam,, Foto: Milan Vujović

Boravak u Bostonu zimi je kao boravak na Kraljičinoj plaži ljeti, a to podrazumijeva veoma naporan dolazak i odlazak i veliko uživanje između toga.

Kad čovjek usred zime odluči da putuje, mora da bude spreman za nepredviđene događaje. Zbog sniježne oluje u Istanbulu morali smo da odložimo povratak za tri dana, o čemu smo uredno obaviješteni od Turkiš erlajnza. Ali, onda se sve mijenja, gužve na aerodromima se utrostručuju. Tri dana kasnije čekali smo više od dva sata da se čekiramo. Tu nas je čekalo novo neprijatno iznenađenje. Let od Istanbula do Podgorice je ponovo otkazan. O tome nas niko nije informisao. Bila je to prva neprofesionalnost turskog avioprevoznika. Mogu da nam vrate novac ili da putujemo nekog drugog dana. Odlučili smo se da, ipak, krenemo u Istanbul, a odatle u Beograd i da probamo da uhvatimo posljednji let za Podgoricu. U međuvremenu, avion za Istanbul samo što nije poletio. Vidjevši našu usplahirenost i žurbu, američki carinici i policajci bili su ljubazni, osim jedne (po)punjene policajke koja nam je, preko one stvari, „objasnila” da sami moramo da poguramo svoje ruksake na liniji za skener, jer ona, zaboga, ne putuje s nama. Kad je u avionu, poslije dva sata leta, jedna druga popunjena dama, sa maskom ispod nosa, svoju veliku zadnjicu, ne pitajući za dozvolu i pomjerajući naše stvari, smjestila između nas dvoje i ubrzo zahrkala, pomislio sam da nas ova populacija progoni.

Kumstvo je bilo stići na let za Podgoricu koji je kretao sa „Nikole Tesle” u 20,10, a avion iz Istanbula je, po redu vožnje, stizao u 19,20 časova. Zahvaljujući Larinom alarmiranju, svi su znali da dolazimo, pa smo brzo i lako, uz osmijehe i sreću za dobar let, prošli prvi policijski punkt i COVID provjeru. Supruzi sam kazao: „Vidiš li što su braća Srbi!” Utoliko smo došli pred pasošku kontrolu. Policajcu smo objasnili da smo zajedno. Na to je, mrzovoljno, promrsio da se Tanja vrati na žutu liniju.

„Ali obišli smo pola svijeta uvijek zajedno, u paru.”

“Vratite se na žutu liniju!” – malo je podigao glas. Kad je uzeo moj pasoš kazao mi je da skinem masku. Skinuo sam je i čekao da me pogleda. Nije mu padalo na pamet, vrijeme je prolazilo. „Evo, skinuo sam je”, rekoh. Ništa nije odgovorio. „Nećete da me pogledate?” Samo mi je vratio pasoš, ne podižući pogled i dao znak rukom da prođem.

Još jednom sam se uvjerio da svuda ima fukara i dobrih ljudi. I da mi, Srbi i Crnogorci, nismo ni bolji ni gori оd drugih.

* * *

Na boravak u Bostonu negativno su uticale jedino vijesti iz Crne Gore o sveopštoj lošoj klimi. Naravno, dvije teme su mi gnječile mozak: rast broja zaraženih od korone i politička situacija, koju nikako nisam uspjevao da razumijem. A i po povratku se pitam da li je na sceni lirska izdaja epskih razmjera ili epska izdaja lirskih razmjera?

* * *

A jedna izrazito loša vijest stigla je iz Bara, o mladoj majci troje djece Zumreti Nerdi koju je suprug prebio do smrti. Nesrećnoj ženi ponovila se sudbina majke. Nerde su odgovorna romska porodica koja se godinama trudi da školuje svoje mlađe članove, da se bilo čime, pa ni po obrazovanju, ne razlikuju od svojih vršnjaka. O Zumretinoj mlađoj sestri Đulijeti svojevremeno sam pisao kao o bistroj, ljupkoj djevojčici, tamnih, sjetnih očiju.

Mnogi su reagovali na taj tragičan događaj. Od političara se, koliko vidim, oglasila samo predsjednica SO Bar. Ostali, izgleda, nemaju kad, od „lirike“ i „epike“.

* * *

Predlažem da se crnogorskim poslanicima ograniči mandat na jedan četvorogodišnji period ili eventualno dva. Poslije toga bi trebalo da se vrate na svoja radna mjesta ili da probaju da ih zasnuju ako ih nisu imali. Po isteku mandata poslaničku platu bi mogli da primaju najduže šest mjeseci.

Ko je „za“? Više od pola miliona građana Crne Gore.

Ko je „protiv“? Nekoliko stotina političara.

Ima li „uzdržanih“? Nema.

* * *

U moru neprovjerenih i šarlatanskih informacija o koroni, s pažnjom pogledam kad se oglasi „naše gore list“, dr Marija Backović, sa Pasterovog instituta u Parizu. Djeluje odmjereno, pouzdano i stručno...

* * *

Prilično pouzdana informacija o rastu novozaraženih jeste, čini se, mjerenje koncentracije virusa u kanalizacionoj vodi. Početkom januara kada su te brojke u Bostonu počele da opadaju, znali smo da je pik omikrona prošao i da će za nekoliko nedjelja brojevi testiranih i zaraženih početi da opadaju. Tako je i bilo.

Mjerenje otpadnih voda je, u Americi, vodeći indikator za COVID brojke.

Stručnjaci, naime, tokom pandemije analiziraju otpadne vode kao precizniji pokazatelj prisustva virusa, jer tu se, kao u ogledalu, oslikavaju svi, i zaraženi i asimtomatski slučajevi i oni koji se nisu testirali.

* * *

Uspješni Podgoričanin u Bostonu, dr Milutin Mićo Pajović, kojeg se lako odrekla mala Crna Gora, iako je prvi diplomirao na podgoričkom elektrotehničkom fakultetu sa prosječnom ocjenom deset, a još lakše ga prigrlila velika Amerika, kaže da u svim crnogorskim političkim partijama, zajedno, ne postoji dovoljno elementarno poštenih i stručnih ljudi za jednu kvalitetnu državnu administraciju.

Ali umjesto da sačuvamo one rijetke koji to jesu, nastojimo na sve moguće načine, da im osporimo ili poštenje ili stručnost…

* * *

Kad smo onomad dolazili u Boston, mislio sam da je predugo da ostanemo mjesec i po. Kad smo počeli pripreme za povratak, rekoh glasno: „Kad prije?!”

Sve prolazi…

* * *

Počinuo sam otkad sam blokirao na Fejsbuku teoretičare raznih zavjera koji su iz pismenih zadataka iz srpskohrvatskog redovno dobijali jedinicu, rijetko dvojku, i zauvijek ostali nepismeni; kao i tkz. političke analitičare i „nezavisne (i nezadovoljne) intelektualce“, čiju smo ideju vodilju upoznali prilikom njihovog prvog teksta i sad nas svakodnevno, po nekoliko puta, bombarduju varijacijama na istu temu; zatim kolumniste koji su uvjereni da im je „svaka ka’ Njegoševa“; pa političare i njihove apologete i evet efendije, koji imaju stalnu potrebu da nam nešto pojasne; itd, itd.

Da nije Baćka Milačića i njegovih briljancija duha na malom prоstoru, ne bih više ni ulazio na Fejsbuk.

* * *

Dešava se u jednoj barskoj prodavnici:

„Da li da stavim ovo u kesi?”

„Stavi ga prvo u akuzativ, kumim te Bogom!”