ŽIVOT I OSTALO

Stranac

I ti nepoznati ljudi i te zgrade mogli su biti u bilo kom drugom gradu. Pitao sam se šta znam o Baru i Baranima. Ništa

27534 pregleda 68 reakcija 15 komentar(a)
Bar, s padina Lisinja, Foto: Milan Vujović
Bar, s padina Lisinja, Foto: Milan Vujović

Priča o Milici i Nejri ne bi izazvala veću pažnju da živimo u normalnom vremenu. Ovako, njihovo prijateljstvo, kao i Elmazina dobrota, tjeraju suze na oči.

Nejra je do oktobra živjela u Bosni. Njeni razvedeni roditelji nisu imali mogućnosti da je dalje školuju, izgleda ni volje, pa je Nejra ostala kod kuće i tugovala. Onda je njena baka Elmaza došla iz Bara, uzela je za ruku i dovela u svoj skromni dom koji dijeli sa suprugom, u jednom barskom prigradskom naselju. Zapravo, Nejra je pastorka njenog sina, odnosno kćerka iz prvog braka Elmazine snahe. Na papiru nije joj baka, ali dušom i srcem jeste. A od te veze nema jače. Tako je Nejra nastavila školovanje u petom dva, kod učiteljice Snežane Turković, u Osnovnoj školi „Blažo Jokov Orlandić“, u kojoj je njena baka higijeničarka.

Nejri nije bilo lako da se prilagodi. Činilo joj se da svi u razredu znaju mnogo više od nje koja nije znala ni ćirilicu. Prvih dana osjećala se usamljenom i sve je više ostajala po strani.

Na podsticaj učiteljice, prišla joj je Milica. Pozvala je kod sebe da se popodne druže i zajedno uče, i tog i narednih dana. I za vrijeme raspusta vidjele su se nekoliko puta i tako je njihovo drugarstvo preraslo u prijateljstvo. A Miličinoj mami Dragici nije bilo teško da svaki put kad treba, svojim vozilom ode po Nejru, spremi nešto po njenoj želji za jelo i kasnije je vrati kod babe i djeda.

Ova priča ima i dodatak. Čuvši za nju, komšija Miličinih roditelja u Baru, koji, inače, živi u Danskoj, Šućko Mahović, odlučio je da pomogne Elmazi, brižnoj i nježnoj Nejrinoj baki. Posredstvom Miličine majke Dragice uručio je novčanu pomoć i poklon Nejri uz obećanje da će po povratku u Dansku preko udruženja iseljenika iz Crne Gore uputiti pomoć Elmazi za njegu i školovanje svoje unuke.

Lijepo je kad se dobrota umnožava i širi.

* * *

U Bostonu sam bio potpuni stranac, a često se i u svom Baru osjećam strancem. Više znam o Baru nekad nego sad.

Čekao sam da kiša prođe u svom automobilu ispred jedne barske apoteke. Gledao sam u ljude koji su pod kišobranima brzo zamicali. I u okolne zgrade. I ti nepoznati ljudi i te zgrade mogli su biti u bilo kom drugom gradu. Pitao sam se šta znam o Baru i Baranima. Ništa. Idem tri puta nedjeljno na posao, u Radio, svake druge subote u dvoranu „Topolica”, na utakmice Mornara, a razgovaram isključivo s rođacima i rijetkim prijateljima. Ostalo vrijeme provodim kod kuće i, kad je bez kiše i vjetra, u šetnji. Život grada pulsira mimo mene, niti me dotiče, niti na njega imam ikakav uticaj.

* * *

Nedostaju mi pozorišne predstave.

Nekad smo znali da odemo u Beograd na vikend i odgledamo tri predstave, od petka do nedjelje. Jednom smo bili samo zbog jedne. Bila je to „Hasanaginica” Jagoša Markovića, sa Marinkom Madžgaljom u naslovnoj ulozi.

Ipak, ima nešto što mi fascinaciju dobrom pozorišnom predstavom uvijek, na izvjestan način, pokvari. To je kad se glumci na kraju klanjaju publici, dobiju aplauze i cvijeće i svi su nasmijani i srećni, bez obzira kakve su emocije prštale u maločas okončanoj predstavi. Taj aplauz me brzo vrati u realnost i podsjeti da je i u stvarnom životu sve gluma, bolja ili lošija.

Za razliku od pozorišta, poslije dobrog filma dugo još mogu da budem pod utiskom onog što sam gledao. Tu iluzija može da potraje...

* * *

U Beogradu je u 88. godini preminuo Borislav Bora Ivkov, prvi omladinski prvak svijeta u šahu. Upoznao sam ga na Olimpijadi, na Bledu, u jesen 2002. godine, kada je bio selektor reprezentacije SR Jugoslavije. Još pamtim njegov motivacioni govor igračima uveče poslije osmog kola, a pred prvi slobodan dan. Jugoslavija je u tom trenutku bila na diobi 40 - 51. mjesta. Reprezentativci Ljubojević, Damljanović, Ivanišević, Kovačević, Ilinčić i Pikula, djelovali su izgubljeno. Blijedo su gledali u selektora kad je, na zajedničkoj večeri, tog 2. novembra, ustao i rekao: „Za jugoslovenski šah 1950. je najbolja godina. Te godine, u proleće, na turneji po Skandinaviji, do nogu smo potukli Švedsku, Finsku i Holandiju. Na povratku kući i reprezentacija Beograda savladala je Pariz 7:1, a u jesen, na Olimpijadi u Dubrovniku, osvojili smo zlatnu medalju. U smiraj te Olimpijade, na današnji dan, dakle, 2. novembra 1950. rodio se jedan od najvećih šahista u istoriji jugoslovenskog šaha, velemajstor Ljubomir Ljubojević. U ime svih nas ja mu čestitam rođendan i zahvaljujem što ovde predvodi jugoslovensku selekciju, koja igra odlično i koja će do kraja Olimpijade da briljira!“ – kazao je Ivkov i pozvao domaćine u pansionu „Alp“ da Ljubojeviću uruče rođendansku tortu u vidu bijelog labuda i knjigu M. Lutovca „Šahovski vijenac“.

Igrači su se zagledali među sobom, a Ljubojević je bio ganut zbog izuzetnog poklona i neočekivane pažnje.

U narednih šest kola, do kraja, SR Jugoslavija je igrala kao preporođena. Dobila je četiri meča i dva remizirala, uključujući i onaj dogovoreni u posljednjem kolu, protiv moćne Rusije. Naime, kapiten Rusije ponudio je Ivkovu rezultat 2:2 kojim bi Rusi koji su igrali u sastavu: Kasparov, Griščuk, Halifman, Morozjevič, Svidler i Rubljevski, obezbijedili prvo mjesto. Naravno, Ivkov je pristao i SR Jugoslavija je Olimpjadu završila na diobi 8 - 12 mjesta! Imala je, u stvari, peh što je u posljednjem kolu za rivala dobila neprikosnovenu Rusiju, jer bila je u silnom uzletu i svaku drugu reprezentaciju bi savladala, vjerovali smo čvrsto svi u jugoslovenskom taboru.

Sa tog takmičenja ostalo mi je u sjećanju i nevjerovatno uvažavanje koje su na svakom koraku Slovenci iskazivali prema Ivkovu. Prosto su se utrkivali ko će prije da mu donese stolicu da prati mečeve svoje selekcije. Svi ostali selektori morali su da stoje.