Foto: Jasninaputovanja.me

Jasnina putovanja

Još jedno čudo prirode: Subrin amfiteatar

Iako sam se odavno pomirila sa činjenicom da je Subra za mene preveliki zalogaj i najveća neostvarena planinarska želja, ipak sam se početkom maja prošle godine osmjelila da krenem, pa dokle stignem

26785 pregleda 4 komentar(a)
Foto: Jasninaputovanja.me
Foto: Jasninaputovanja.me

Orjen je planina koja se nalazi na jugozapadu naše zemlje, u zaleđu Herceg Novog. Dijelimo ga sa susjedima: Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom. Zajedno s Lovćenom i Rumijom dio je planinske transverzale koja je opet dio velike planinarske rute Via Dinarica, koju mnogi planinari smatraju jednom od najboljih u Evropi. Korona je poremetila sve planove, pa i one planinarske. Posebno one koje podrazumijevaju prelaženje državnih granica, pa je posljednja dva ljeta na ovom pravcu mnogo manje planinara nego što ih je bilo ranije.

Godine su prolazile, a ja, iz raznoraznih razloga, nikako nisam uspijevala da doprem do Orjena. Sredinom novembra 2020. godine sam skroz iznenada uspjela da se popnem na njegov najveći vrh Orjenski (Zubački) Kabao. Sa vrha se vidi i Subra, planina koja čini dio orjenskog masiva, a koja se nalazi bliže moru. Relativno skromne visine (1679 mnm), ona predstavlja jedan od većih planinarskih izazova na teritoriji naše zemlje (ako izuzmem Prokletije). Iako sam se odavno pomirila sa činjenicom da je Subra za mene preveliki zalogaj i najveća neostvarena planinarska želja, ipak sam se početkom maja prošle godine osmjelila da krenem, pa dokle stignem.

Stigla sam do vrha verući se južnom padinom Subre, prelazeći preko Subrinih platoa, jedinstvenom pojavom u kraškom reljefu. Uspon sa visinskom razlikom od 675 metara, po tako izazovnom terenu, smatram jednim od svojih najvećih planinarskih uspjeha (bez obzira na to što sam dva puta stizala i do Bobotovog kuka). U tekstu sa sajta Vrhovi Crne Gore koji nas je uputio kuda i kako da stignemo do vrha pisalo je da se do drugog Subrinog fenomena – amfiteatra može doći ako se sa vrha spustimo “par stotina metara” (visinskih) na suprotnu stranu. Sve i da nije bilo snijega (a on se na toj sjevernoj strani, strani gdje je amfiteatar, veoma dobro držao) nismo imali snage i za to pregnuće. Odlučili smo da nekom narednom prilikom “napadnemo ” Subru sa sjeveroistočne strane, iz pravca Vrbanja. Prvi pokušaj, početkom juna, bio je neuspješan. Promašili smo sve: početak, stazu i cilj. Nije ni to lako. Možda jednom napišem serijal o neuspješnim pokušajima.

jasnina putovanja subrin amfiteatar
foto: Jasninaputovanja.me

Ljeto nije dobar period godine za uspon na primorske planine, pa smo s nestrpljenjem čekali jesen. Krajem septembra smo prenoćili u Đenovićima i ranom zorom se uputili ka cilju. Ovaj put smo se “naoružali znanjem”: saznali smo da se ne može prići autom (kako smo pogrešno mislili prethodni put) već da je početak staze pri kraju asfalta kroz Vrbanj, prije avanturističkog parka. Ugledali smo oznaku, parkirali se, opremili i poletno startovali. Samo da pratimo markacije! Kad… Malo poslije kretanja, kad smo preskočili jednu gomilu kamenja i izbili na put, markacija nigdje na vidiku. Hoćemo li lijevo ili desno? Ja pobijedih: desno! U stvari, trebalo je da nastavimo pravo. Naišli bismo na markacije uskoro. Ali, to je naknadna pamet.

jasnina putovanja subrin amfiteatar
foto: Jasninaputovanja.me

Pošli smo putem, kroz lijepu šumicu, prateći “Stazu zdravlja Vrbanj–Orjen”. Kad smo stigli do Rujišta put nam se ukrstio sa stazom kojom je trebalo da idemo. Mada, mislim da nismo mnogo vremena izgubili. Bitno je bilo da smo bili na dobrom pravcu.

jasnina putovanja subrin amfiteatar
foto: Jasninaputovanja.me

Malo naprijed smo stigli i do čuvene bistijerne (cisterne, bistjerne, kako ko voli) lokalnog neimara Gaja Murišića, rađene starom tehnikom suvozida. Neobičan oblik objekta ovakve vrste je iznuđen kao najbolje rješenje u kraju koji, i pored velike godišnje količine padavina, nema tekućih voda jer sva voda ponire.

jasnina putovanja subrin amfiteatar
foto: Jasninaputovanja.me

Kad smo se izdivili ovom građevinskom poduhvatu produžili smo dalje. Ubrzo smo izašli iz šume i došli do oznake Žukovica na Stazi zdravlja. Ovo je krajnje zapadni dio Žukovice i tek tad smo shvatili koliko smo daleko bili i od bistijerne i od markirane staze tokom prethodne posjete Žukovici. Sunce je tek izlazilo, ali nemogućnost da se dođe do dobre fotografije nije umanjila moju sreću kad sam vidjela cilj pred sobom.

jasnina putovanja subrin amfiteatar
foto: Jasninaputovanja.me

Vrlo brzo smo ušli u šumu. Pažnju nam je privukao veliki prostor ograđen kamenjem. Da li je nekad ranije to bio tor za ovce, ili je ova kamena ograda imala neku drugu namjenu, nismo uspjeli da odgonetnemo. Nisam uspjela ni da je obuhvatim jednim kadrom. Nastavili smo, uz dobre markacije, da idemo raznolikim terenom. Staza je išla kroz rijetku, pa gušću šumu, čas uska, čas šira, malo dolje, malo gore. Sve u svemu, napredovali smo dobro iako najviše mrzim kad tokom uspona ima i spuštanja. Onda ukupni uspon bude daleko veći od očekivanog. Na kraju je kamenje preuzelo primat.

jasnina putovanja subrin amfiteatar
foto: Jasninaputovanja.me

Stigli smo do još jedne atrakcije na ovoj starni Subre–Sniježne jame. Duško je bio pun energije. Nije ga mrzjelo da je obiđe, da se popne na nju… Ja sam samo posmatrala izdaleka i čuvala snagu se za predstojeće napore.

jasnina putovanja subrin amfiteatar
foto: Jasninaputovanja.me

Tako reći odmah poslije Sniježne jame počeo je nagli uspon, a teren sve suroviji. Na jednoj stijeni je pisalo da smo od Vrbnja odmakli 2 sata (mi od uzbuđenja nismo ni gledali na sat pa nismo znali koliko smo odstupili). Napravili smo malu pauzu i tada je Duško, koji do tad bio kao čigra, izjavio da mu se “javilo” koljeno i da on ne može dalje. Poslije prvobitnog šoka, ja sam donijela odluku da nastavim sama. Ipak me nije pustio.

jasnina putovanja subrin amfiteatar
foto: Jasninaputovanja.me

Produžili smo zajedno. Odatle pa nadalje, počinje dio koji se može smatrati rizičnim, na šta ukazuje i znak upozorenja. Nije ovdje radi ukrasa već sa dobrim razlogom. Ovaj dio staze nije za svakoga. Osvrnuli smo se tek da vidimo koliko smo odmakli. U daljini smo, čini mi se, vidjeli Zubački kabao.

jasna
foto: Jasninaputovanja.me

Već sam govorila o tome da na Subru treba da idu oni koji, sem što treba da imaju dobre cipele, da su spretni, da imaju solidno planinarsko iskustvo, treba da imaju i još neke preduslove. To su: da nemaju višak kilograma (kako svojih, tako ni u rancu) i da imaju duge noge. Sve ovo je poželjno da bi se lakše prebrodilo nimalo prijateljski nastrojeno okruženje. Ali ako si ovako uporan i tvrdoglav kao ja, možda stigneš do cilja i bez ovih specijalnih preduslova. Duško ih, na primjer, ima.

jasna
foto: Jasninaputovanja.me

Moram priznati, bilo me je pomalo strah. Teren je bio izuzetno težak i lakše je bilo suturati se nego ne. Srećom, samo sam se lupila malo u koljeno prilikom “doskoka”. Ožiljak će mi, čini mi se, ostati kao trajna uspomena na uspon do Subrinog amfiteatra. Puno puta sam ponovila koliko sam fascinirana kamenom, stijenama… Upravo zbog toga nikad nigdje nisam imala prilike da se nađem na mjestu koje me je očaralo u tolikoj mjeri. Mislila sam da su Subrini platoi neprevaziđeni, ali ovo je mnogo više od toga. Ovo je 300 metara (u visinu) i ne znam koliko metara po širini čiste umjetnosti najboljeg umjetnika od kad svijet postoji – prirode. Gdje god bih pogledala, očarala bih se. Napravila sam bezbroj fotografija, ali i pored toga nikad mi nije bilo teže da napravim selekciju za blog, jer ni jedna nije bila primać originalu (nešto slično mi se desilo sa Boljskim gredama).

jasna
foto: Jasninaputovanja.me
jasna
foto: Jasninaputovanja.me

U startu smo planirali da stignemo samo dovde. Na vrhu smo već bili. Možda smo mogli još malo da se popnemo, ali smo zaključili da ne treba da iskušavamo sreću i budemo neskromni. Ovim što smo već vidjeli smo bili ne zadovoljni, nego prezadovoljni. Malo sam strepjela kako ću sad ponovo nazad istim putem. Ali, “kako si se popela, tako i siđi”, kao da sam čula majčin glas iz ranog djetinjstva. I, ne bi druge.

Jedino što mi je pokvarilo fantastični utisak sa ovog mjesta je strah za njegovu budućnost. Možda ne baš blisku, ali… Primijetila sam da se na pojedinim mjestima drveće prilično primilo. Kad krene, ono se sve brže i lakše širi. Subrin amfiteatar sakriven drvećem, ne bi bio ovo što jeste. Isto kao što kanjon Platije nije ni primać kanjonu kog se sjećam iz djetinjstva i rane mladosti. Ne znam da li se nešto može preduzeti ili je to sudbina svega na ovom svijetu: početak, uspon, vrhunac i kraj.

jasna
foto: Jasninaputovanja.me

Kako to najčešće biva, povratak je bio lagan. Neprestano smo se osvrtali, naizmjenično se diveći Subri i samima sebi. Na raskrsnici u Rujištima napustili smo Stazu zdravlja i pratili markacije. Staza je bila slabo utabana, ali su markacije bile dobre skoro do samog kraja. Samo je nedostajala ona jedna koja bi povezala ovaj pravac sa gomilom kamenja sa početka priče. Šumica kroz koju je staza išla jednim dijelom bila je sjajna. Bio je to divan završetak ove fantastične ture. Inače, uspon na Subru je jedna od tura koju je najbolje preći odjednom, samo u jednom pravcu. Zato je potrebna logistika planinarskog društva ili nekog baš dobrog prijatelja sa terenskim autom. Ako si solista, onda se mora iz dva navrata.

jasna
foto: Jasninaputovanja.me

Obično na kraju priče o šetnji ide buket cvijeća koje sam “ubrala” usput. Ovaj put ga nije bilo. Kraj septembra nije vrijeme za cvijeće. Zato je bilo raznih vrsta pečuraka (mada, ne onih jestivih). Moja FB drugarica Gordana, doktor mikologije, bi vjerovatno mogla da nam održi jedno dobro predavanje na osnovu mojih fotografija. Ja sam se samo zadivila kako u prirodi ništa nije slučajno, ništa nije suvišno. Mrtvo deblo (stradalo od groma ili požara) nije beskorisno. Ono je dom drugim živim bićima (u ovom slučaju pečurkama). Ako se malo udubimo, možemo da shvatimo kako nemjerljivu štetu čovjek čini kad samoinicijativno i nestručno interveniše u prirodi.

jasna
foto: Jasninaputovanja.me