Život i ostalo

Klupa

Ako u manjinskoj Vladi zaista bude samo jedna žena, kako se najavljuje, onda ni J. Marović ne bi trebalo da prihvati da bude ministarka

17784 pregleda 97 reakcija 14 komentar(a)
Foto: Milan Vujović
Foto: Milan Vujović

Prvi put smo, proteklog vikenda, bili u crkvi Svetog Ilije na Volujici, u kojoj je davno službu obavljao i moj djed, proto Pavle. Crkva je obnovljena prije osam godina i o njoj paze dvije monahinje. Odozgo se pruža divan pogled na čitav Bar i pučinu.

Da biste došli do crkve iz grada, morate da prođete pored romskog naselja podno Volujice. Nelagodno smo se osjećali gledajući u kakvim uslovima žive ti naši sugrađani. Kuće su djelovale kao da su od kartona, sa najlonima umjesto prozora. Svuda unaokolo bilo je smeće, a kese raznih boja vijorile su se sa svake olupine, sa šiblja, sa improvizovanih žičanih ograda. Kada sa nakrivljenim tušem bijelila se usred dvorišta. A onda je zvonko kukuriknuo pijetao. Djelovao je siguran u sebe i svoj glas kao da je iz nabogatije domaćinske kuće. Njegovo kukurikanje bilo je, izgleda, signal da odnekud dotrče djeca i krenu da ga (neuspješno) hvataju. Bože, koliko je tu bilo smijeha, graje, veselja – života!

Neko bi se zaista osevapio kad bi Romima koji žive podno Volujice omogućio da imaju iole pristojan krov nad glavom, makar u vidu napuštenih baraka koje su nekad pripadale građevinskim i drugim preduzećima.

* * *

Bar se od početka ove godine umiva i uređuje. Asfaltiraju se ulice, niču kaldrme i trotoari, sadi se cvijeće, postavljaju se klupe i, pored njih, betonske kante za otpatke... Ovdašnja opozicija tvrdi da je to zbog majskih izbora, lokalna uprava da su u pitanju redovne aktivnosti. Građani, zavisno od političkog opredjeljenja, vjeruju da tu ima i jednog i drugog, ali im ne smeta, važno je da grad izgleda ljepše i komfornije. Posebno su pod lupom brojne, udobne i ukrasne klupe, postavljene na svakih dvadesetak metara. Za one pored mora postoji konsenzus da su dobro raspoređene, za one malo dalje od mora neki kažu da su načičkane.

Dok sjedim na tim klupama i žmurim, glave malo podignute i okrenute ka suncu, pada mi na pamet majka koja je voljela da šeta pored mora. Uvijek se žalila da je malo klupa i da su neudobne. A sjetim se i kratke priče urugvajskog pisca Eduarda Galeana „Birokratija“, koja, prepričana, izgleda ovako: Nasred dvorišta kasarne u Sevilji nalazila se klupa. Niko nije znao zbog čega se kraj nje, i danju i noću, smjenjivala straža. Iz generacije u generaciju oficiri su prenosili naredbu, a vojnici je izvršavali. I to je tako trajalo sve dok neki pukovnik nije poželio da sazna prvobitnu naredbu. Trebalo je do dna pretražiti arhive. I napokon se otkrila istina: više od trideset godina ranije, jedan oficir je naredio postavljanje straže pored tek obojene klupe kako nikome ne bi palo na pamet da sjedne na svježu boju.

Da li će pored barskih klupa morati da se stražari da ne bi bile devastirane, ne znam. One pored mora svakog dana, u prolazu, nadzirem. Za sada su, nekim čudom, neokrnjene…

* * *

Tog 9. novembra 1989. godine, sjedio sam pred televizorom sa ocem i suprugom, dok je majka poslovala u kuhinji. Tanja i ja bili smo ushićeni gledajući pad Berlinskog zida i nikako nismo mogli da shvatimo očevu natmurenost i rečenicu: „Ovo ništa ne valja...“

„A demokratija, ujedinjenje jednog istog naroda?“

„Kakva crna demokratija, Njemcima malo fali da opet postanu opasno gordi!“ Otac je respektovao vrijedne i disciplinovane Njemce još iz vremena kad je bio zatočen u Osnabriku, ali ih se i plašio. Govorio je da nikad neće zaboraviti poniženje koju su doživjeli na kraju Drugog svjetskog rata.

Znam da bi uzdrhtao da je kojim čudom mogao da vidi kancelara Olafa Šolca koji je pretposljednjeg dana februara ove godine u parlamentu rekao da je za njemačku vojsku namijenjen poseban fond od 100 milijardi evra i da će vojni budžet ubuduće iznositi više od dva odsto BDP-a. Ova suma nikad dosad nije dosegnuta. Šta su poslanici na to uradili? Ustali su i dugo aplaudirali.

Kancelarove riječi izgubile su se u aplauzu. Bilo je jezivo, zapisao je njemački novinar i izdavač Jakob Augštajn. Njemački parlamentarci slavili su najveće naoružavanje Njemačke poslije Drugog svjetskog rata. Primjereniji bi bili, kaže Augštajn, ćutanje i nijema ozbiljnost. Umjesto toga, izgledalo je kao da je Bundestag u februaru 2022. opet dočekao svoj avgust 1914. kada je njemačko stanovništvo masovno pozdravilo ulazak Njemačke u Prvi svjetski rat.

* * *

Prolazio sam pored kafića u centru i zastao da se pozdravim sa prijateljicom, koja je u gimnaziji bila jedan razred ispred mene, sada advokaticom, njenim suprugom i zetom.

Odjednom mi je, ničim izazvana, gledajući negdje ka Rumiji, rekla: „Molim te, ukoliko imaš neku muku, neki jad koji ne možeš ni sa kim da podijeliš, slobodno mi se obrati, sve mi ispričaj, biće ti lakše.“

Zastao sam u nevjerici, prijatelji smo, ali ne baš toliki da bih joj se povjeravao. Tajac je malo potrajao, gotovo da se mogla osjetiti neprijatnost u vazduhu, prije nego je dodala: „Ja sve zaboravim poslije pet minuta!“

Imam, stvarno, respekt prema ljudima koji umiju da se našale na sopstveni račun.

* * *

U posljednje vrijeme rijetko nabasam na knjigu koja može da me vrati u mladost, u ono doba kad sam treperio pred njenim veličanstvom kao pred najvećim autoritetom. I kad sam živio sa događajima u knjizi i dan i noć, i na javi i u snu. E, to mi se upravo dešava sa romanom „Otadžbina“, čiji je autor španski pisac Fernando Aramburu.

* * *

U subotu, 26. marta, na sajtu Bar Info započinjemo serijal „Bar u hodnicima sjećanja“, u kojem će, svake subote, Barani po čijim je kosama „popanulo inje“, u autorskim tekstovima, evocirati uspomene na nekadašnji Bar i na gotovo zaboravljene događaje i ljude.

Serijal će otvoriti dr Ljubo Živković, dugogodišnji direktor Medicinskog centra u Baru i Čedomir Ratković, bivši predsjednik barske Opštine.

* * *

U prošlom blogu uputio sam poruku damama, koje čine bolju polovinu Crne Gore, da ukoliko im svaki dan nije Osmi mart, onda ne bi trebalo da prihvate ni da im samo taj jedan dan bude Osmi mart.

Ako u manjinskoj Vladi zaista bude samo jedna žena, kako se najavljuje, onda ni J. Marović ne bi trebalo da prihvati da bude ministarka.