Foto: Jasna Gajević

JASNINA PUTOVANJA

Katuni nekad i sad

Pred nama je proljeće, a za njim i ljeto. Pravi je momenat da napravite planove za šetnje vikendom

22234 pregleda 159 reakcija 12 komentar(a)
Foto: Jasna Gajević
Foto: Jasna Gajević

Prije nekoliko godina, na nekom od sajmova, kupila sam knjigu Nova Vujoševića “Kučki katuni nekad i sad”. Stajala je na polici i čekala da bude pročitana. Kako sam prethodno ljeto, bježeći od podgoričkih vrućina, uglavnom šetala do Kuča i Komova, u namjeri da nađem neku dobru hladovinu i čitam, na red je došla i ova knjiga.

Iako ne čitam često knjige sličnog sadržaja, podsjećanje na život u katunima mi je bilo interesantno. Ima u knjizi svega: geografije, istorije, etnologije, antropologije i mitologije. Možda sam nešto i preskočila. Knjiga je izdata 2010. godine, a opisuje život u katunima od sredine prošlog vijeka pa do kraja prve decenije ovoga. Tokom tog perioda katuni su doživjeli veliku transformaciju.

Čitajući knjigu razmišljala sam kako se za relativno kratko vrijeme životne navike korjenito mijenjaju. Zaokupila me ova tema tokom dugih ljetnjih mjeseci. Uspjela sam da (na kratko) dođem do monografije autora dr Ivana Lakovića “Katuni Kučke planine”. U knjizi je nabrojano oko 200 katuna sa ovih prostora sa navedenim kotama, brojem objekata (starih i novih), iz kojih sela se izdizalo u koji katun… U knjizi se detaljno govorilo o načinu gradnje objekata u katunima (glada), vodosnadbijevanju, kao i o vjerskim objektima na ovom prostoru. Ovo je jedno vanredno vrijedno naučno djelo, ali vrlo interesantno i široj javnosti. No, kako sam shvatila, tiraž je bio veoma ograničen.

Čitajući ove dvije knjige prisjetila sam se da sam tokom svojih šetnji prošla pored mnogih od spomenutih katuna. Većini nisam ni ime znala. Malo sam prekopala po arhivi, a nekoliko izleta sam napravila i s namjerom da dođem do katuna koje ranije nisam vidjela.

Ja, kao laik, šetač i posmatrač, zaključila sam da su katuni danas: napušteni, pretvoreni u vikend naselja, postali eko sela. Najmanji broj katuna su katuni u izvornom značenju toga pojma, odnosno mjesto na kojima borave ljudi i životinje tokom ljetnjeg perioda. Jedan takav, pravi katun, je Krivodoljski katun. Prije nekoliko godina uočila sam ga penjući se ka vrhu planine Maglič. Iznenadila sam se njegovom veličinom i zacrtala da moram doći do njega.

Krivodoljski katun
Krivodoljski katunfoto: Jasna Gajević

Krajem prošlog ljeta, jednog prohladnog i na momente kišovitog dana, odlučili smo da se vozamo, pa “dokle nas auto doveze”. To su bila vremena kad se ulazilo u auto bez proračunavanja svake kapi potrošenog goriva. Ta tura se zvala “u potrazi za katunima”. Pored mnogih sam već prolazila i imala sam fotografija iz raznih tura, u različitim periodima godine, ali ovoga puta cilj su nam bili Krivodoljski i katun Bindža. Do prvog smo stigli. Drugi je morao da pričeka da prođe još nekoliko vikenda. Kad se od Bukumirskog jezera krene prema Rikavačkom stigne se do Širokara. To je mjesto na kojem smo ranije ostavljali auto i spuštali se do Rikavačkog jezera. Dalje odavde putem nismo išli. Sad smo produžili. Posle jedne veće krivine i malo pravine stigli smo do očaravajućeg Krivodoljskog katuna. Iznenadila nas je živost koja je vladala u njemu. Bili smo posmatrači sa strane. Nismo htjeli da svojim prisustvom ometamo život u katunu. Kad sam u daljini ugledala dva čobančeta kako tjeraju ovce pomislila sam da je u ovom katunu vrijeme stalo, da je ovo katun iz Novove knjige.

Krivodoljski katun
Krivodoljski katunfoto: Jasna Gajević

Uz naselje Mokra malo ko stavlja zamjenicu katun. Čak i ako neko sporadično drži neku kravu, ovo je prevashodno vikend naselje. Mnogi Podgoričani su ovdje pronašli oazu za bijeg od ljetnjih vrelina i ja im zavidim. Temperatura je noću ona idealna za ljeto: “da se pokriješ jorganom”. Okolina je prelijepa, nisu daleko ni Bukumirsko ni Rikavačko jezero, kao ni Veruša. Idealno za ljetnje mjesece po mom ukusu. Jedino… dio puta prema Podgorici bi valjalo da bude bolji.

Mokra
Mokrafoto: Jasna Gajević

Na putu do Mokre prošli smo brojne katune koji spadaju u kategoriju “napušteni”. Tek kad sam se unijela u knjigu Ivana Lakovića shvatila sam da je skoro svaka kamena kuća čiji se djelovi tek naziru bila dio nekog katuna. Na ovom potezu ih ima poprilično. Mogu se ugledati i kamene kuće, davno napravljene, ali koje se još uvijek dobro drže. Najljepše i najfotogeničnije su mi one oko Bukumirskog jezera. Mnogo puta sam prolazila pored njih i od brojnih fotografija jedva sam se odlučila za onu koja nabolje reprezentuje ovaj nekadašnji katun. Kučke planine u pozadini u velikoj mjeri utiču, kako na utisak o Bukumirskom jezeru, tako i na ovaj dio u njegovoj blizini. Kad se dođe u pravom momentu zatekne se i periodično jezero Dugačko koje se nazire na gornjoj fotografiji.

Katun Ivanovića
Katun Ivanovićafoto: Jasna Gajević

Neposredno prije Širokara nalazi se i katun Lakovića (Ljakovića). Nisam uspjela da uočim tragove boravka na njemu, a možda se nisam našla tu u pravom momentu. U svakom slučaju, vjerovatno neki od objekata služi kao vikendica, ali od stoke ni traga. Velika je to šteta jer se nalazi na dobrom mjestu i bio bi idealan za etno katun, mjesto na kojem bi turisti mogli da borave upoznajući se sa načinom života na katunu.

Katun Ljakovića
Katun Ljakovićafoto: Jasna Gajević

Između Mokre i katuna Ljakovića iznenadio me prizor koji sam ugledala s desne strane puta: krdo goveda se lijeno izležavalo u nestvarnom pejzažu. Obradovah se kao da je moje. Prisjetih se jedne rečenice iz knjige: “Nema katuna bez ovaca”. Vala, nećemo sitničariti. Ja ću i mjesta na kojima borave goveda smatrati katunima. Jer, i ovakve slike se u današnje vrijeme rijetko mogu vidjeti u ovim krajevima.

Jasnina putovanja katuni
foto: Jasna Gajević

Dva puta sam išla do Rikavačkog jezera. Nekad su na prostoru oko jezera tokom ljeta izdizali stočari iz mnogih Kučkih sela. Voda jezera kao sigurno mjesto za napajanje stoke vjerovatno je tome dosta doprinijela. Vremenom se smanjivao broj stočara, a povećavao broj vikendaša. Prvi su skoro pa nestali. Drugi su zadovoljni mirom i tišinom i nedostatkom internet dometa (bar je tako bilo prije neku godinu kad sam silazila do jezera). Ovom prilikom sam se zadovoljila da bacim pogled sa vidikovca koji se nalazi u blizini Širokara.

Jasnina putovanja katuni
foto: Jasna Gajević

Probali smo toga dana da se probijemo do katuna Bindža. Vidjela sam ga na fotografiji stranice Dinarsko gorje, moje omiljene stranice sa koje obnavljam geografiju dijela bivše nam zemlje, i mnogo mi se dopao. Postoji put koji povezuje Krivodoljski katun sa katunom Bindža, ali je zbog toga što se uopšte ne koristi postao neupotrebljiv. Nismo to znali. Krenuli smo i sa pola puta jedva uspjeli da se okrenemo i vratimo nazad. Nije nas to pokolebalo. Vidjeli smo da se do tamo može i sa druge strane. Dok smo se vozili ka Bilu od Carina u namjeri da se popnemo na Planinicu vidjeli smo tablu ka katunu Bindža. Planirali smo da do njega odemo u povratku. Na ovom području se nekad nalazio veliki broj katuna. Sad se uočava poneka ruševina i poneka koliba u koju možda neko nekad dođe da prenoći. U blizini se nalaze katun Kurlaj, katun Vukadinovića, katun Bijela voda i mnogi drugi od kojih su ostali “samo dugmići”. Penjući se ka Planinici vidjeli smo i katun Mijovića ispod Smojana. Dvije porušene i jedna cijela glada od ko zna koliko nekadašnjih.

Katun ispod Smojana
Katun ispod Smojanafoto: Jasna Gajević

Kad smo se spustili sa vrha odlučili smo da katun Carine ostavimo za neku narednu posjetu kombinovanu sa još nekim vrhom Komova i da se vratimo Bindži. Tek sam iz knjige Ivana Lakovića saznala da se dvije skupine davno napuštenih katuna zovu Bindža Krivodoljska i Bindža Orahovska. Obje se nalaze u podnožju Planinice i imaju fenomenalan položaj. Hodajući od jedne do druge zamišljala sam gomilu djece koja ganja neku krpenjaču dok se sa svih strana čuje ljudski žamor i zvona od ovnova predvodnika. Tužno sad izgledaju ovi ostaci nekadašnjeg života. Iz knjige dr Lakovića sam zaznala da su u Bindži Krivodoljskoj nekad nalazile 32 glade (od kojih su danas dvije djelimično očuvane). U Orahovskoj od 19 nekadašnjih, samo se jedna nekako drži u jednom komadu.

Bindža Krivodoljska i Orahovačka
Bindža Krivodoljska i Orahovačkafoto: Jasna Gajević

Prije neko ljeto, sjedeći u podnožju Komova i osmatrajući okolinu, preko puta sam ugledala neke kolibe. Raspitala sam se o čemu se radi i saznala da je to Katun Martinovića. Sjetila sam se njega prošlog ljeta kad smo tražili lokaciju do koje nismo stigli, a može da se dođe autom. Lokacija ovoga katuna je fenomenalna. Zbog nje ovo mjesto posjećuju brojni planinari iz regiona jer odavde može da se popne na više vrhova Komova. Ovo je nekad bio katun, a sad samo smještaj za turiste, ali lijepo zvuči izraz “katun”.

Katun Martinovića
Katun Martinovićafoto: Jasna Gajević

Ipak, mnogo su bolji i ovakvi pokušaji oživljavanja katuna nego napušteni katuni kojih ima ubjedljivo najviše. Uglavnom se rastužim kad prođem pored njih. Jednom prilikom je preovladalo čuđenje. Penjući se od Kučkih korita ka vrhu Huma Orahovskog iznenada smo naišli na katun. Vjerovatno su postojali i nepristupačniji katuni, ali ja do njih nisam stizala. Do većine katuna postoji čak i asfaltni put. Dobar makadamski se podrazumijeva, a do katuna Hum Orahovski se stizalo planinareći. Njima se ne čudim što su odustali. Vjerovali ili ne, nekad je ovdje bilo 28 glada.

Hum Orahovski
Hum Orahovskifoto: Jasna Gajević

Htjela sam nekako da sistematizujem ove katune, ali nisam uspjela, pa sam odustala. Po kojem god kriterijumu da sam ih poređala nešto nije štimalo. Tako sam se odlučila za ovaj “free style”. Pred nama je proljeće, a za njim i ljeto. Pravi je momenat da napravite planove za šetnje vikendom. Nadam se da će se cijene goriva spustiti sa visina do kojih su dospjele. Većina katuna se nalazi na lijepim mjestima, a i prilično su fotogenični. Možda dobijete ideju da uđete u biznis sa eko (etno) katunom ili vam za oko zapadne neka lokacija za vikendicu. U svakom slučaju – izađite u prirodu.

JASNINA PUTOVANJA