Foto: Jasna Gajević

JASNINA PUTOVANJA

Nikada se tebe nagledala ne bih...

Nije pjesnik bez neke rekao: “Ko na brdu ak’ imalo stoji…” može da upozna zaliv na mnogobrojne načine

21579 pregleda 6 komentar(a)
Foto: Jasna Gajević
Foto: Jasna Gajević

Bokokotorski zaliv je možda najljepši biser prirode u zemlji u kojoj vlada žestoka konkurencija na tom polju. Volim Boku i vrlo često je pohodim. Manje ljeti, češće zimi. Bacih pogled na moje već ispričane priče. Petnaestak direktno ili indirektno govore o Bokokotorskom zalivu. Vjerujem da se neću zaustaviti ni na ovoj.

Volim da zaliv obiđem autom. Na tom putu ima bezbroj zanimljivosti, pogotovo ako nigdje ne žuriš, ako ti je jedini cilj da uživaš u ljepoti kojom nas je priroda nagradila. Ipak, najbolje se zaliv vidi sa visine. Nije pjesnik bez neke rekao: “Ko na brdu ak’ imalo stoji…” može da upozna zaliv na mnogobrojne načine. Gledala sam zaliv sa Vrmca, sa Pestingrada, sa Luštice, Vranovog brda i sa Vališta. To su već ispričane priče, priče sa većih visina i daljina. Ne bih se ponavljala. Ko želi, može da pročita.

Ove zime, tokom januara, imala sam priliku da opet gledam zaliv odozgo, ali ne previsoko. Uglavnom iz mjesta pored zaliva koja ispred sebe imaju prefiks “gornji/a”. Priču o Gornjem Stolivu sam već ispričala. On mi se učinio prezanimljivim pa sam ga samostalno predstavila. Iz Gornjeg Stoliva se vidi Donji Stoliv, Perast i njegova ostrva: Gospa od Škrpjela i Sveti Đorđe sa Orjenom u pozadini. Nekad bi se reklo: idealno za razglednicu, a sad, možda: odlično za pozadinu na laptopu.

Gornji Stoliv
Gornji Stolivfoto: Jasna Gajević

Gornju Lastvu sam prvi put posjetila u skroz neobičnim okolnostima. Sa planinarskim društvom Montenegro Guide sam išla na noćnu turu Vrmac – Gornja Lastva – Donja Lastva. Mislila sam da jedno veče pobjegnem od podgoričke vreline koja me je noćima morila nesanicom. Nije to bila dobra ideja. Ni pored mora nije bilo nimalo svježije. Vodu koju smo ponijeli popili smo brže nego što smo planirali pa smo skroz dehidrirani upali na proslavu turističke organizacije Lastve za lokalno stanovništvo. Htjeli smo samo malo vode, ali su nas oni pozvali da se pridružimo slavlju. “Jedva” su nas nagovorili te smo uz pjesmu i igru ostali do sitnih sati. Bila je ovo jedna od najneobičnijih mojih šetnji, ali nedostatak fotografija i upala vena koja me je dugo posle ovoga mučila su doprinijeli da ove dogodovštine od prije skoro 5 godina skoro potpuno zaboravim. Sjetila sam ih se kad sam tokom “januarske turneje” po ovim krajevima stigla opet do Gornje Lastve. Iz nje se pruža pogled na Tivat i dio zaliva ispred njega. Bio je oblačan dan, ali to nije umanjilo ljepotu ovoga prizora.

Gornja Lastva
Gornja Lastvafoto: Jasna Gajević

Gornja Lastva je mnogo simpatično mjestašce. Većina obnovljenih kuća pripapada strancima. Neko reče: Englezima. Kuće su luksuzne, sa bazenima, ali kamenih fasada da ne odudaraju od ambijenta. Ima i mnogo kuća od kojih je ostao samo zid ili dva, pa je kontrast između starog i novog baš upadljiv. Neko je bio veoma kreativan pa je sa malo ulaganja, a dosta mašte i truda, uspio da napravi najinteresantniji i najfotografisaniji detalj Gornje Lastve – Put od starih teća.

Gornja Lastva
Gornja Lastvafoto: Jasna Gajević

Kad se ide iz pravca Tivta prvo se skreće za Gornju Lastvu, pa za Gornji Stoliv, a onda na red dolazi i Gornji Orahovac. To je naselje, kao i mnoga na našem primorju, rađeno bez plana, stihijski. Zatrpano kućama i zgradama ne bi bilo vrijedno pomena da od njega ne vodi stari put građen tokom austrougarske vladavine nad ovim područjem sadašnje Crne Gore. On je povezivao primorje sa značajnim austrougarskim vojnim uporištima koja su se nalazila na uzvisinama koje natkriljuju ovo područje : Vranovo brdo (Sv Andrija) i Šanik. Do njih sam bila već tri puta i ideja nam je ovoga puta bila da pođemo do ostataka žandarmerijske kasarne Ježevići koja je takođe bila dio vojne infrastrukture austrougarske vojske s kraja XIX i početkom XX vijeka. Čim smo izašli iz rijetke šumice, kako je put građen u vidu serpentina, brzo smo se dovoljno izdigli da imamo lijep pogled i na ovaj dio zaliva.

Gornji Orahovac
Gornji Orahovacfoto: Jasna Gajević

Put star preko sto godina koji niko tokom proteklog perioda nije popravljao, niti u njega išta uložio, još se drži. Negdje bolje, negdje gore. Sigurno da mu je najveći udarac zadao zemljotres iz 1979. godine. U svakom slučaju, lijepa tura za period godine od novembra do aprila. Može se doći i do Vranovog brda i Šanika, a može se biti skroman i poći samo do Ježevića. Januarski dan je kratak. Kad smo bili nadomak cilja shvatili smo da ako nastavimo, uhvatiće nas mrak. Pošto smo realno zaključili da se ovim putem ne smije hodati bez dobre vidljivosti, vratili smo se. Usput smo vidjeli razne zanimljive detalje: staru kamenu kuću koja je pamtila mnogo bolja vremena, simbiozu drveta i kamena (koja u ovim krajevima i nije rijetka, ali meni uvijek fascinantna pojava), a bacili smo pogled i na kasarnu Ježevići, objekat koji sam nazirala sa Vranovog brda, a nisam znala o čemu se radi. Malo po malo, dođoh do svih utvrđenja koja sam planirala da obiđem.

Jasnina putovanja Boka kotorska
foto: Jasna Gajević

U povratku, prije nego što je počeo da pada suton, ugrabila sam da osmotrim zaliv sa ove visine. Pogledom sam mogla da obuhvatim njegov veći dio. U ovakvim momentima igra “pogađale” (šta se sve vidi i gdje) nam nikad, ali baš nikad, ne dosadi. Posebno kad je Bokokotorski zaliv u pitanju.

Jasnina putovanja Boka kotorska
foto: Jasna Gajević

Neko nam je spomenuo, kad već “zujimo” po zalivu, da možemo da se provozamo i do Gornjeg Morinja. Nama ne treba dva puta reći. Uočili smo skretanje (“mora da je tu…”) i odvezli se do crkve. Sa te pozicije pogled na zaliv je bio mističan jer je bilo rano i nad zalivom je treperila neka izmaglica. Bili smo nasuprot Gornjeg Stoliva kojeg smo takođe upoznali tih dana. Perast i njegova ostrva su jedan od najljepših i najfotografisanijih djelova zaliva, sa koje god tačke se gledali. Ispod crkve smo vidjeli neke neobične objekte čiju namjenu nismo uspjeli da dokučimo. Tek kad smo djeci pokazivali slike oni povikaše: “Pa to je onaj logor Morinj”. Jao… Dobro je da nisam ukapirala, da se ne potresam.

Gornji Morinj
Gornji Morinjfoto: Jasna Gajević

Pošto mi ne spadamo u one ljude koji kad odu u Herceg Novi sjednu u kafić i uživaju u suncu, pogledu i piću (što bi moja sestra rekla: “Nikad od vas čeljad, samo koze”), a pošto smo obišli okolinu i sve tvrđave u više navrata, sjetili smo se sela Ubli. Kad smo se prošlog ljeta peli na Subru, na mjestu gdje se, poslije Kamenog lijevo skreće za prevoj Vratlo, pravo se nastavlja za Uble. Pošto sam na FB-u vidjela neke fotografije sa puta ka tom selu, pala je odluka: Ubli! Nije baš lako do njih da se dođe. Treba da se popneš čitav kilometar uvis. Prvo smo se zaustavili pored nekih skroz neobičnih stijena. Popeli smo se na njih, naravno. Vidio se zaliv, ali je položaj sunca bio takav da su fotografije bile neupotrebljive. Stijene su mi na tom mjestu bile zanimljivije od zaliva. Njihovu strukturu i teksturu treba vidjeti uživo. Kad smo prošli azil za pse (bilo je puno volontera koji su šetali pse što me je oduševilo i prijatno iznenadilo) pored puta smo sa desne strane ugledali urušeni objekat, a nasuprot njemu neku neobičnu česmu. Taj polusrušeni objekat nije privukao moju pažnju te ga nisam čak ni fotografisala.

Kad sam po n-ti put “češljala” knjigu o austrougarskim tvrđavama shvatila sam da je to karaula Ubli, a objekat preko puta je takođe iz tog perioda (samo je on u neuporedivo boljem stanju). Ovakvi objekti, ako ništa drugo, bar zaslužuju info tablu koja bi prolazniku kazala o čemu se radi. Ili je možda bolje da ih nema. Da se ne brukamo što smo dozvolili da dođu u takvo stanje. Ostavili smo auto u blizini i prateći oznake krenuli ka crkvi Sveti Ilija, lokaciji sa koje se pruža jedan od ljepših pogleda na zaliv. Uzverali smo se po oštrom kamenju 60-ak metara visinskih. Pokazali smo rezervu prema spravama za mjerenje visine jer je subjektivni osjećaj bio da smo se popeli i više. Valjda zato što je uspon kratak pa zato i pod većim uglom i teži za uspon. Srećom, kratko traje. Sa vrha smo, između ostalog, duboko ispod vidjeli i Gornji Morinj. Dugo nam je trebalo da se složimo da je to on (ubijedila nas je crkva) jer nam nije bilo jasno da je nešto “gornje” sada toliko dolje.

Ubli
Ublifoto: Jasna Gajević

Iako nemaju prefiks “gornji” kotorske zidine i tvrđava Sveti Ivan (San Đovani) se nalaze gore – iznad Kotora. Hodajući uz njih ne možeš da odoliš porivu da se neprestano osvrćeš i diviš se zalivu. On na ovom mjestu ima dodatu vrijednost – Kotor. Koliko god bili ogorčeni na kruzere kao zagađivače zaliva, moramo priznati da su ljudi koji njima dolaze i penju se na tvrđavu, svojim fotografijama na društvenim mrežama mnogo doprinijeli tome da Kotor zauzme visoko mjesto kao poželjna destinacija u svjetskim razmjerama. Ja sam zaljubljena u Kotor od svoje rane mladosti. Svakom posjetom moje oduševljenje Kotorom raste. Svaki novi korak uz zidine je pratila po jedna fotografija. Kako iz toga mora izabrati reprezentativnu?

Kotor
Kotorfoto: Jasna Gajević

Pela sam se ovim stepenicama više puta. Znala sam da postoji jedno prozorče kroz koje se vidi crkvica. Svaki put sam odlazak do nje ostavljala za neki drugi put. I konačno je taj “drugi put” došao. Rekoh: “Ne moramo se peti do vrha. Peli smo se dosta puta. Hajdemo do one crkve”. Provukli smo se kroz prozor, spustili nekim improvizovanim stubama i našli u drugom svijetu, možda i koji vijek ranije. Iza zidina je goli krš. Pestingrad je bio direktno iznad nas, a ispred stara, napuštena crkva koja se idealno uklopila u ambijent. Ostaci kuća na sve strane… Mjesto se zove Špiljari. Odavno se priča o njegovoj revitalizaciji i ja držim palčeve da se to desi. Svaki ljubitelj crnogorskog krša mora da se oduševi ovim mjestom.

Špiljari
Špiljarifoto: Jasna Gajević

Neplanirano dugo smo se zadržali na ovom mjestu. Do Kotora smo se spustili starim karavanskim putem koji povezuje Kotor i prevoj Krstac, a preko njega i Cetinje. Nekad je to bio glavni put koji je povezivao more i ostatak Crne Gore. Na kratko smo zaboravili na ljepote zaliva i vratili se u prošlost. Gledali smo u Pestingrad (na koji smo svojevremeno stigli iz pravca prevoja Krstac) i pitali se kako je moguće da se na njega neko popne iz Kotora.

Bokokotorski zaliv možda nema imponzantnu površinu, ali obim mu je vredan poštovanja. Sa svake njegove tačke uhvati se novi pogled, neka nova perspektiva. Zaliv je vječita inspiracija za sve koji se dohvate fotoaparata i mobilnog telefona, a ukusi se razlikuju…

JASNINA PUTOVANJA