ŽIVOT I OSTALO

Nađosmo se poslije dvije godine

Čitavog života osjećao sam respekt prema tom onižem čovjeku, prodornog glasa, toplih očiju i blage naravi

19251 pregleda 8 komentar(a)
Paulovnija, Foto: Milan Vujović
Paulovnija, Foto: Milan Vujović

Izbjegavali smo se više od dvije godine. Zapravo, ona je trčala za mnom, a ja sam joj migoljio. Toliko mi je dahtala za vratom da sam nekoliko puta htio da zastanem i da joj kažem: „Evo me, sotono, da vidim šta mi možeš!“ Bolje što nisam. Jer, kad me ovoliko namučila poslije tri vakcine i to ovaj njen, kažu, blaži soj, onda bi me onaj teži oblik, u vrijeme bez vakcine, vjerujem, poslao u čitulju.

* * *

Istina, da nije bilo dva dana visoke temperature, začepljenog nosa, nervoze zbog otežanog disanja i povremenog straha od onoga u šta bi mogla da se pretvori, korona je bila (ne)zasluženi odmor – distanca od svega, mirovanje i čitanje omiljene literature.

Kad imam slabu koncentraciju, nekako mi najviše prijaju autobiografska štiva i pripovijetke. „Dnevnik samoće“ Vidosava Stevanovića, počeo sam, pa pod naslagom obaveza, ostavio. Sada mi je ta knjiga od 632 strane bila kao terapija, čitao sam je pomalo i često. Na mnogim stranicama sam polemisao sa osamdesetogodišnjim Kragujevčaninom, dobitnikom Ninove nagrade za roman „Testament“ 1986. godine, ali i uživao u njegovim čistim, zanosnim rečenicama, povremenom cinizmu i nekoj vrsti samodopadljivosti, provučenoj, ma kako to paradoksalno zvučalo, kroz preispitivanje i samokritiku.

A da se ništa ne mijenja na ovim prostorima, pa i moć literature, govore ove Stevanovićeve rečenice:

„U godinama moje mladosti uspevalo se samo na tri načina: politikom, sportom ili kriminalom. Za politiku nisam imao strpljenja i gadila mi se, za sport mi je nedostajala gruba snaga i primitivna volja, a osetljivost na nasilje i gadljivost od surovosti udaljili su me i od pomisli na kriminal... Ali sam se osećao slobodnim od svega: nisam robovao ničemu, nisam više verovao ni u šta, osim u literaturu... Posle svakog slučajnog ili namernog brodoloma glavu bi mi sačuvao moj pojas za spasavanje: literatura.“

* * *

Stvarno, kakav bi ovaj život bio bez literature? Sa kojom živimo još toliko drugih života...

* * *

„O telu mi znamo mnogo više nego o duši“, kaže Ljudmila Ulicka na početku svoje blistave knjige „O telu duše“. Sve su njene priče iz ove knjige bile okrepljujuće do samog finiša. A onda duša glavnog lika negdje ode, oduzimajući mi još vazduha koji mi je ionako nedostajao. Ali sam mazohistički išao dalje. I došao do kraja, taman kad se smanjilo i zadebljanje sluznice u nosu i kad sam opet „prodisao“.

* * *

Odoše u nečiju drugu javu (konkretno, u javu mog nešto starijeg druga sa kojim razmjenjujem knjige) i Ćato i Bitori i njihova djeca Šabijer i Nerea, i Hošijan i Miren i njihova djeca Hoše Mari, Aranća i Gorka, dvije na krv zavađene baskijske porodice, iz briljantnog romana „Otadžbina“, Fernanda Aramburua. Sporo sam čitao, odlažući koliko se moglo, ono što je bilo neizbježno – završetak uživanja u svakom pročitanom retku ovog remek djela.

* * *

Izbori u Baru i drugim crnogorskim gradovima su (valjda) odloženi i umjesto sredinom juna, biće, izgleda, održani do kraja oktobra. U ovoj zemlji može i ovako i onako, ali se jedino sve uspješno razliva i razvodnjava...

* * *

Pored teniskog terena „Top spin“, Muja Dapčevića, dugo godina najboljeg barskog pa i crnogorskog tenisera, gorde se dva stabla paulovnije. Mujo ih je zasadio prije osam godina. Te paulovnije, s proljeća, kad obehare, predstavljaju jednu od barskih znamenitosti.

Pauvlonija je, kažu, najbrže rastuće drvo i najmedonosnija biljka na svijetu. Njen med je ljekovit, gušći od bagremovog. Proizvodi 1,7 kilograma kiseonika na sat, apsorbujući, pritom, velike količine ugljen-dioksida. Zato se njeno sađenje preporučuje u blizini vrtića, škola, kao i u prenaseljenim gradovima.

Odavno ima široku primjenu u Aziji i Australiji. Od skoro njen uzgoj je počeo i u Crnoj Gori.

Paulovnija je dobila ime po princezi Ani Pavlovnoj, kćerki cara Pavla I Petroviča i zbog toga je često nazivaju „Princess Tree“, odnosno Princezino drvo.

Ova dva barska stabla su se primila i vinula u nebo u neposrednoj blizini hotela koji je zove – „Princess“!

* * *

Umro je Dušan Lekić, u 88. godini. Bio nam je učitelju u četvrtom razredu. U jesen te 1968. godine, kao devetogodišnjaci, prvi put smo osjetili opojni dah demokratije, a da nismo ni znali. Stari učitelj, koji nas je vodio tri godine, otišao je u penziju i umjesto njega došao je učitelj Duško. Na primopredaji odjeljenja, svi smo plakali. Mislili smo da ne možemo imati boljeg učitelja od starog.

I sad pamtim našu razuzdanost na odmorima, smijeh i opuštenost na časovima, do tada nepojmljive. Stari učitelj je znao da nas udari i tako da nas zaboli, novi je dizao ruku tek reda radi, kad baš prekardašimo u igri. Ljutio se jedino kad se oznojimo jer se plašio da ne nazebemo.

Čitavog života osjećao sam respekt prema tom onižem čovjeku, prodornog glasa, toplih očiju i blage naravi.