Foto: Jasna Gajević

JASNINA PUTOVANJA

Upoznajte nove pješačke staze: Orahovštica trail (2. dio)

Gledajući iz doline Orahovštice izgleda kao da je smješteno nebu pod oblake, dok s druge strane, od njega do Cetinja vodi skoro ravan put

15249 pregleda 2 komentar(a)
Foto: Jasna Gajević
Foto: Jasna Gajević

Prije mjesec dana sam dobila geografsku kartu i prateći materijal za projekat “Orahovštica Trail”. Entuzijasta Radovan Pobor i njegova supruga Judith, Švajcarkinja porijeklom, uz pomoć prijatelja realizovali su ideju vrednu svake hvale: da ponovo postanu prohodni putevi koji su u prošlosti povezivali crmnička sela u dolini i iznad rijeke Orahovštice, puteve koji su vodili ka njivama, mlinovima i dalje ka primorju i unutrašnjosti Crne Gore.

Kako su sela ostajala sa sve manje stanovnika, tako su se i ovi putevi sve manje i manje koristili, dok nisu skroz zarasli u rastinje. Odlučila sam da prošetam ovuda i vidim šta nude nove pješačke staze kroz Crmnicu. U prethodnom tekstu sam opisala selo Brijege, pogled sa Bjelasice, selo Donje Brčeli i put do Opačca i izvora Vrelaza, kao i selo Tomići.

Napustili smo Tomiće prepuni raznoraznih utisaka i nedoumica. Ali, ne može se sve saznati naprečac. Kad smo prije šest godina u dva navrata išli od Podgora dolinom Orahovštice (i prešli njen vrlo mali dio, čega smo tek prilikom ponovne posjete postali svjesni) vidjeli smo putokaz prema Vinariji Lipovac i selu Građani. Tim putem se stiže i do Cetinja. Odavno smo planirali da se tuda provozamo i ovo nam je bila idealna prilika.

Našetali smo se dovoljno, a bilo je ostalo od dana toliko da se još ponešto vidi. Prošli smo iznad vinarije. Nismo svraćali. U selu Građani, u neposrednoj blizini su smješteni spomenik posvećen borcima iz ovoga kraja stradalima u II svjetskom ratu i groblje sa veoma lijepom starom crkvom. Selo je poveliko. Gledajući iz doline Orahovštice izgleda kao da je smješteno nebu pod oblake, dok s druge strane, od njega do Cetinja vodi skoro ravan put.

Građani
Građanifoto: Jasna Gajević

Iz Građana se ide do sela Radomir. Bacili smo pogled na dugi, učinje nam se predugi, put ka njemu i odustadosmo. Kad sam kasnije pročitala tekst o ovom selu bješe mi žao. No, ima dana, a sljedeći put ćemo iskoristiti prilaz od strane puta Podgorica–Cetinje kao mnogo bolji i brži. Selo Radomir nije imalo stalnih stanovnika ni po popisu iz 1993, ni 2003. godine (kaže Vikipedija). No, to nije bio razlog da se 2019. godine ne obnovi spomenik posvećen borcima iz tog sela koji je podignut još 1948. godine i koji je bio prvi spomenik posvećen stradalima u II svjetskom ratu u našim krajevima. Za to je postojao i poseban razlog. Smatra se da je u odnosu na broj stanovnika, dorinos sela Radomir borbi protiv fašizma procentualno najveći možda čak i u svjetskim razmjerama. Na spomeniku su uklesana imena 22 pala borca. Svi su bili Vojvodići.

Ovo je bila mala digresija u odnosu na staze u okviru “Orahovštica trail-a”. Mada, u neku ruku i nije. Oba sela se vide sa dosta tačaka tokom ove ture pa je normalno da zaintrigiraju šetača da se i do njih dovezu. Put je sasvim solidan i stiže se brže nego što se čini kad se gleda odozdo.

Kad smo shvatili da se selo Dupilo sastoji od više zaseoka, a da onaj u ravnici, iako stoji natpis, nije glavni, uz Sanjine instrukcije smo stigli do Babinog mosta. Bilo bi bolje i jednostavnije da postoje putokazi sa glavnoga puta koji će one koji namjeravaju da prođu ovim stazama da usmjeravaju od starta. Babin most je divan kameni most, tipičan za ovaj kraj. Prilično je dobro očuvan. Odavde ide staza do Opačca (ako se pređe most) ili do Dupila, ako se odmah krene stazom kroz šumu.

Babin most
Babin mostfoto: Jasna Gajević

Cilj nam je bio vodopad koji je bio ilustracija uz jednu turu, ali o njemu nije bilo nikakvih detalja. Nije bio označen ni na karti. Da li nam je bolje da pođemo ovuda ili onuda? Dilemu sam probala da riješim pitajući FB prijatelja, jednog od članova ekipe koja je i radila ove staze. Internet je bio slab, poruke su kasnile…

Sve u svemu, odustali smo od vodopada za taj dan. Inače je ovo bila šetnja izvidnica. Uspjeli smo bar da “izvidimo” Babin most. Vratili smo se do auta i povezli prema Dupilu. Kad smo naišli na putokaz sa donje fotografije, skrenuli smo lijevo na prvoj raskrsnici i išli autom do kraja asfalta. Zaustavili smo se pored jednog starog guvna. Pored njega su markacije išle i prema gore i prema dolje. Zvuk rijeke se čuo baš duboko ispod nas. Krenuli smo niz stranu, ali smo shvatili da nemamo dovoljno vremena te da nema druge nego da dođemo i po treći put.

foto: Jasna Gajević

Trećeg vikenda smo bili još spremniji. Nismo morali da lutamo do Babinog mosta i poslušali smo Sanju da do vodopada pođemo prateći putokaze od mosta ka Dupilu. Ostalo će nam se kasti usput. U startu smo išli pored rijeke, ali je put brzo počeo da se uspinje i odvaja nas od nje. Mjestimično smo na putu morali da obilazimo manje ili veće komade stijena. Jednim dijelom puta je išao i sezonski potok pa sam u više navrata proklizavala, srećom i čudom ostavši uspravna. Negdje je put bio više, negdje manje širok. Vodio je kroz šumu, a dijelom smo i bili izloženi suncu. Svega je tu bilo. Monotono nije bilo ni jednog trena.

Babin most – Dupilo
Babin most – Dupilofoto: Jasna Gajević

Usput smo se susretali sa kornjačama, malim i velikim i sa priličnim brojem blavora. Njih nisam stigla da fotografišem jer sam oprezu davala prednost. Jer, možda se neka šarka maskirala… Šuškalo je sve vrijeme tamo, vamo i samo sam u sebi zamišljala da su na mom mjestu kuma Olja ili drugarica mi Mira kako bi pri prvom šuškanju strkle glavom bez obzira. Šalu na stranu. Sa zmijama treba biti na oprezu. Zbog toga bih ja bar dio ovih staza (u koje prije svega ubrajam upravo ovu) preporučila za period od kasne jeseni do ranog proljeća.

foto: Jasna Gajević

Stigli smo do putokaza i opet bili u nedoumici: ka Opačcu ili Dupilu? Sanja je rekla da se skreće neposredno prije sela, a selo se još nije vidjelo. Vodopad se ne spominje. Duško je pošao prema Opačcu pa i ja za njim. Posle kraćeg silaska stigli smo do jednog malog vodopada. Pored njega je stajao putokaz – “waterfall”. “Ovo nije to”, rekoh u sebi, “a gdje je taj koji tražimo, ne znam.”

foto: Jasna Gajević

Iako sam ja, priznajem, bila skeptična po pitanju odabira ispravnoga smjera, Duško je nastavio da prati markacije. Kad sam iz daljine ugledala ostatke staroga mlina, znala sam da smo ipak na pravoj stazi. Prije mlina se uočava mjesto gdje je nekad davno stajao most koji je omogućavao stanovnicima iz sela sa druge obale Orahovštice da pređu rijeku. Pored mlina stoji davno donešeni i zaboravljeni materijal za njegovu obnovu. Iz ostataka mlina se može zaključiti da je bio prilično velik, što nije iznenađenje, s obzirom na broj sela i stanovnika koji su ga nekada koristili.

foto: Jasna Gajević

Zaobišli smo mlin i stigli do vodopada. Bilo mi je drago što smo bili ovako uporni da do njega stignemo. Vodopad je baš lijep. Sigurno ima perioda godine kad je više ili manje moćan i bučan. Došli smo u dobrom periodu. Drugarica mi je pričala da je jednog ljeta pokušala da se kupa u bazenu ispod njega ali je voda bila led ledena. Kao i kod svakog vodopada, utisak je nepotpun bez zvuka, ali, probajte da ga zamislite.

foto: Jasna Gajević

Od Babinog mosta do vodopada i nazad nam je trebalo nešto nešto više od sat i po vremena. U povratku je Duško uzeo oznaku za vodopad i uz pomoć kanapa (koji uvijek nosi sa sobom, za svaki slučaj) privezao putokaz na pravo mjesto. Ne znam hoće li potrajati, a još manje znam i mogu da shvatim te štetočine koje šetaju ovuda i uništavaju oznake. Nije je mogao skinuti bez odvijača ili bušilice. Niko ne šeta tako opremljen, niti šetači uništavaju staze. Sigurna sam da je ovo uradio neki lokalac, iz samo njemu znanih razloga.

foto: Jasna Gajević

Vratili smo se zadovoljni do početne tačke – Babinog mosta. Ovoga puta smo se do njega spustili autom jer smo imali još ideja za obilaske u nastavku. Konačno smo stigli i do glavnog dijela starog jezgra sela Dupila jer sam, gledajući putokaz sa početka sela, shvatila da ima toga još. Prvo desno skretanje je vodilo ka manastiru i crkvi pa smo se uputili tamo. Parkirali smo se odmah na početku jer nismo htjeli da ometamo radnike koji su radili na manastiru.

Dok smo se osvrtali gdje da ostavimo auto iz dvorišta je izašao jedan gospodin. Odmah nas je ljubazno pozvao da svratimo, a onda se zagledao u Duška: “Znamo li se mi odnekud?” Ispostavilo se: drug iz srednje škole. Nisam mogla da se ne nasmijem. Što je manji broj ljudi po jedinici prostora to je veća mogućnost da Duško sretne poznanika. Ovo je već postalo pravilo. Duškov drug nam je pokazao ostatke kuće Vojvode Maša Đurovića, svoga pretka.

foto: Jasna Gajević

U kući se još vide ostaci kamina i plave farbe kojom su bili obojani zidovi. Kuća je ostala bez krova, ko zna kad, tako da je unutra uspjelo da poraste i po koje drvo, a o sitnijoj vegetaciji da ne pričam. Preko puta ove kuće iza ovih braon vrata obraslim puzavicama (na kolažu ispod) kažu da je boravio Njegoš tokom pisanja Gorskog vijenca. Tako da stanovnici sela Dupila smatraju da su njihovi preci bar malo zaslužni za nastanak ovog remek djela svjetske književnosti.

foto: Jasna Gajević

Dupilo je nadasve zanimljivo selo. Riznica crnogorske istorije. Kako starije tako i novije. Nasuprot Đurovićima, sa druge strane sela, su kuće Crnčevića i Purlija. Iznenadih se. Čak nisam ni znala da su to prezimena iz naših krajeva. “Ova kuća ispod je kuća glumca i voditelja sa RTS Dejana Đurovića. Sjećaš li ga se?” Kako da ne sjećam. Obožavala sam da slušam njegovu emisiju “Dragstor ozbiljne muzike”. Kuća je oronula ali predstavlja biser arhitekture ovoga kraja iz nekih prošlih vremena. Ispred kuće je nezaobilazno gumno (guvno).

foto: Jasna Gajević

Mnogo zanimljivosti smo čuli o Dupilu za kratko vrijeme pa smo se zapitali: “Gdje smo do sad rasli i školovali se kad ni jedna od ovih informacija nikad do nas nije doprla?” Ostali bismo tu još i imali bismo šta čuti, ali ja i moj plan… Prošli smo pored manastira u izgradnji, koji na mene nije ostavio neki utisak, ali seoska crkva, i stara škola pored nje jesu. Škola je bila jedna od tri prve škole u Crnoj Gori. Sad je pretvorena u mali muzej, uvijek otvoren.

U crkvi zanimljiv detalj. Ne znam o čemu se radi, ali mi se dopade. Sa platoa pored crkve se nazirao djelić Skadarskog jezera. Dupilo je prezanimljivo mjesto koje je u prošlosti imalo veoma istaknutu ulogu u društvenom životu Crne Gore, a sad je u velikoj mjeri prepušteno zaboravu. Ipak, pročitah na nekoj od info tabli postavljenih u okviru projekta “Orahovštica Trail” da u Dupilu živi 65 stalnih stanovnika što ga čini najnaseljenijim selom u oblasti Crmnice.

foto: Jasna Gajević

Imala sam još jednu ideju: da od zaseoka Brčela – Gojnića pođem pješke ka selu Brijege, da vidim Gojnića potok i most na njemu. Skrenuli smo sa puta Virpazar–Petrovac desno prema Brčelima pa vrlo brzo opet desno prema Gojnićima. Put se neprestano spuštao. Prošli smo pored seoskog groblja i crkve namjeravajući da svratimo u povratku. Stigli smo do kraja asfaltiranog puta. Uočila sam markacije i krenula prateći ih, ali sam se brzo vratila. Bilo je previše rastinja. Ko zna šta iz njega vreba. Pokajala sam se što nismo pratili instrukcije iz vodiča i startovali od Donjih Brčela. Imamo kad.

Treba nešto ostaviti za sledeći put. Iz jedne kuće je izašla starica začuđena kako nam je palo na pamet da tuda krenemo. Velika kuća od koje je ostao još poneki zid pripadala je generalu Gojniću, saznadosmo od nje. Nastradala je od zemljetresa i nikad nije obnovljena. Odustadosmo od prvobitnog plana da pođemo do mosta. Jedino svratismo do crkve i groblja. Nigdje toliko tišine i hladovine. Divno mjesto za vječni počinak. Privilegiju da borave ovdje, koliko sam letičnim pregledom registrovala imaju isključivo Gojnići. Da li svi Gojnići na kugli zemaljskoj potiču odavde? Nije isključeno.

foto: Jasna Gajević

I to je bilo to što smo iz tri navrata, ja i moj životni saputnik uspjeli da vidimo od onoga što nude staze zajedničkim nazivom nazvane “Orahovštica Trail”, kao i još ponešto od Crmnice izvan njih. Zaključak: ovdje ćemo još dugo i često dolaziti, posebno u periodu kad nam je teško da pronađemo nova mjesta za šetnje (kasna jesen – rano proljeće). Već sam izabrala sledeću stazu: Komarno – vidikovac Zaboj.

Što se staza tiče, primjedbi nema. Jedino, ako se želi da ostanu dostupne, većim dijelom se moraju “braniti” od rastinja najmanje jednom godišnje. Najveća mana: potpuna nevidljivost sa glavnih puteva. Što se karte tiče, čini mi se da je lokalni putevi trebalo da budu označeni jačom bojom da bi bili uočljiviji, No, moja je karta bila improvizovana, pretpostavljam da je štampana verzija bolja. Nema oznake za vodopad, a ako neki most već ima ime (Babin most) moglo se i to napisati. Ipak, sve su ovo sitnice u odnosu na činjenicu da postoji karta i da je veoma korisna posebno za nas iz prošlog vijeka koji se ne snalaze najbolje sa “trekinzima”, GPS-om i sličnim savremenim pomagalima.

Kad smo trećeg dana skrenuli sa magistrale ka Rijeci Crnojevića na proširenju gdje se obično parkiraju autobusi sa turistima ugledasmo veliki broj kvadova (ATV, preciznije. All Terrain Vehicle – izguglah). Kad smo počeli da se uspinjemo od Babinog mosta ka Dupilu čula se buka koju su proizvodili. Činilo se kao da su odmah iza nas, mada smo znali da je to nemoguće, s obzirom na stazu sa ove strane obale. Onda smo shvatili da nas dijeli rijeka. Nisam mogla ni da zamislim kakva je tek buka u njihovoj neposrednoj blizini.

U povratku smo se mimoišli sa njima na skretanju ka Brčelima. Moja je procjena da ih je bilo preko 30. Ispostaviće se i više od 50. Ovo je nova vrsta zabave koja uzima sve više maha širom Crne Gore. Što su skuteri na moru, to su kvadovi na kopnu. Želiš da pokažeš da si brz, vješt, moćan. To jeste aktivni vid turizma, ne sporim.

Ali se nikako ne može tvrditi da se korišćenjem kvadova podiže “ekološka svijest” kako izjavi gradonačelnik Bara (prilikom pozdravnog govora posle ove, ispostaviće se, trke) i ostade živ. Ova vrsta vozila su sve samo ne ekološka. Ako želimo da nekad (jer sad zasigurno nismo) postanemo ekološka država ovim vozilima se mora zakonom ograničiti kretanje, posebno na planinama van puteva. Jedino što mi može pokvariti uživanje u šetnji ovim stazama su te bučne mašine koje dižu prašinu i uništavaju stazu.

Proljeće je u punom jeku. Ovaj kraj nije ni primaći sjeveru kada je poljsko cvijeće u pitanju, ali nije ni da nisam uspjela da “uberem” po neki lijepi primjerak.

foto: Jasna Gajević