Foto: Jasna Gajević

JASNINA PUTOVANJA

Najljepše ture za proljećne šetnje

Mi koji živimo u južnom dijelu zemlje imamo ture za koje se iščekuje termin. To su ture koje se mogu proći svakoga proljeća, a da ti nikada ne dosade

20010 pregleda 3 komentar(a)
Foto: Jasna Gajević
Foto: Jasna Gajević

Ima spremnih, spretnih i dobro opremljenih šetača koji ne staju ni u zimskom periodu. Šetaju ne obazirući se na snijeg i vade mi zazubice fotografijama. Ja zimi šetkam po primorju i čekam lijepe dane.

Sigurna sam da sam u većini jer se broj šetača i fotografija prirode po društvenim mrežama udesetostruči sa prvim vjesnicima proljeća. Mi koji živimo u južnom dijelu zemlje imamo ture za koje se iščekuje termin. To su ture koje se mogu proći svakoga proljeća, a da ti nikada ne dosade.

Obodska pećina

Već početkom marta, u zavisnosti od količine padavina u prethodnom periodu, može se prošetati do Obodske pećine. Potrebno je da voda padne ispod nivoa jedne stijene koja služi za prelaz pa ne treba preuraniti. Može se krenuti pješke i iz Rijeke Crnojevića i odatle treba prepješačiti 2,3 km u jednom pravcu. Može se doći autom do, sva je prilika, nekadašnje hidrocentrale, pri čemu bi se uštedio kilometar hoda po makadamskom putu. Od HE staza ide pored rijeke, nekad neposredno uz nju. Prolazi se pored nekoliko objekata. Neki od njih su služili hidrocentrali, a tu su se nekad nalazili i mlin, vunovlačara… Šteta što na njima ne postoji neka oznaka da se šetači upoznaju sa njihovom nekadašnjom funkcijom. Ovako jedino možemo da nagađamo.

foto: Jasna Gajević

Ovo je prava šetnja za buđenje tijela iz zimskog sna. Iako je u pitanju lagana šetnja nije na odmet oprez od proklizavanja dok se hoda po stijenama neposredno uz vodu. Može se prvo poći do pećine, a kasnije do same obale rijeke gdje se nekad nalazio mlin ili obrnuto. Ja uvijek prednost dam rijeci. Ovo je jedno od mjesta koje obožavam, a koje nikad ne izgleda isto kao prethodnog puta.

Crnojevića rijeka
Crnojevića rijekafoto: Jasna Gajević
foto: Jasna Gajević

Kad smo dovoljno puta uhvatili krug na nevelikom prostoru i izdivili se izgledu, boji i zvuku svakoga slapa vode vratili smo se na stazu i nastavili ka Obodskoj pećini. Sa glavne staze se skreće lijevo (iz ovoga pravca). Postoji i info tabla. Slijedi kratak uspon po improvizovanim stepenicama. Da ste stigli nadomak cilja reći će vam krupno kamenje koje se nalazi neposredno prije ulaza. I ovdje je potreban pojačani oprez, mada ispred ulaza u pećinu se stigne brže i lakše nego što na prvi pogled izgleda.

Obodska pećina
Obodska pećinafoto: Jasna Gajević

Otvor pećine je visok oko 15 metara. Pećina nije ni prevelika, niti je bogata nekim pećinskim ukrasima, ali je svakako interesantna i zajedno sa šetnjom pored Crnojevića rijeke predstavlja turu za uživanje, posebno u periodu kad se priroda tek budi. Još ako se u povratku sjedne u neki od lokala u Rijeci Crnojevića i što bi se popularno reklo “iskulira” uz čašu domaćeg crnog vina, skoro da čovjek ne bi imao šta više da poželi od izleta.

Kanjon Mrtvice

Godinama unazad, a čini mi se svake godine sve više, ovo je najpopularnija proljećna šetnja među ljubiteljima prirode. Otkrili su je i stranci. Na turu se kreće iz Međuriječja (na izlasku iz Platija ka Kolašinu), u blizini ušća rijeke Mrtvice u Moraču. Iz pravca Podgorice se skreće oštro ulijevo i spusti ispod puta, pređe most i u njegovoj blizini se parkira auto. Možete se spustiti do ušća i prošetati preko mosta, ali nemojte da pogriješite, staza ka kanjonu je u suprotnom smjeru.

Sredina aprila je idealno vrijeme za kanjon Mrtvice. Ipak je Mrtvica sjevernije od Obodske pećine, pa se mora sačekati da se istopi snijeg. S druge strane, ne smije previše da se čeka jer što ima više vode, prizori u kanjonu su spektakularniji. Čitav mjesec dana, do sredine maja, nepregledne mase šetača prolaze kanjonom. Ko organizovano sa planinarskim društvom, ko solo sa svojim, manjim ili većim društvancem.

Kanjon Mrtvice je pravi dragulj prirode i ne znam da li su oni koji bi trebalo da o njemu vode računa dovoljno svjesni ove činjenice. Prva pauza i fotografisanje su neizostavni kod Danilovog mosta, divne kamene građevine iz sredine 19. vijeka. Most je knjaz Danilo posvetio uspomeni na svoju majku.

Danilov most
Danilov mostfoto: Jasna Gajević

Dok smo se primicali kanjonu ispred nas je pucao pogled na nevjerovatni Maganik, još uvijek dijelom pod snijegom. Dugo su se usponom na vrhove ove planine mogli pohvaliti samo rijetki pojedinci, ali posljednjih godina su usponi na Maganik izuzetno popularni među ljubiteljima visina. Nije ni čudo s obzirom na nevjerovatne oblike stijena na pojedinim vrhovima. Ja ga, za sad, samo osmatram izdaleka. Sva je prilika da sam prikasnila za njega.

Maganik
Maganikfoto: Jasna Gajević

Šetnja kanjonom Mrtvice nije prenaporna, ali ne treba ni da se potcijeni, posebno ako se krene sa nivoom kondicije: nula. Umije i da iznenadi vrućina, kao što je nas prošlog proljeća. Pored Kapije želja, jedne od najvećih atrakcija kanjona, bilo je svježe. Koliko god puta ovdje da dođem, koliko god fotografija da pogledam, iznova se oduševim.

Kapija želja
Kapija željafoto: Jasna Gajević

Izvor Bijeli Nerini je još jedna pojava koja kanjon Mrtvice čine toliko posebnim. U zavisnosti od doba godine vode ima više ili manje, ali je uvijek meta pogleda i fotoaparata.

Bijeli Nerini
Bijeli Nerinifoto: Jasna Gajević

Zbilja, malo gdje se na relativno malom prostoru može naići na toliko zanimljivih stvari, što djela prirode, što čovjeka, kao što je to slučaj sa kanjonom Mrtvice. Najnevjerovatnije djelo ljudskog pregalaštva je prolaz kroz stijene, nazvan Mrtvičke grede. Njega su napravili pripadnici JNA na inicijativu generala Danila Jaukovića. Na ovaj način je napravljen prolaz između sela Mrtvo Duboko i Velje Duboko, a tek kasnije je ovo postalo mjesto za nadaleko najpopularniju i nikad istu proljećnu šetnju.

Kanjon Mrtvice
Kanjon Mrtvicefoto: Jasna Gajević

Lukavica i Kapetanovo jezero

Kapetanovo jezero geografski predstavlja srce Crne Gore. Nalazi se između Nikšića i Kolašina, ali prilaz autom je iz pravca Nikšića. Put vodi prema Liverovićima, ali se prije njega, prateći putokaze, skreće lijevo. Prelazi se Kucko brdo, Konjsko i stiže u Bare Bojovića. Od Nikšića ima oko 30-ak km. Posljednjih 5 km, od raskrsnice čiji drugi krak vodi ka Velikom i Malom Žurimu, put je makadamski.

Kao i za ostale proljećne šetnje i za ovu je veoma bitan “tajming”. Idealno je vrijeme druga polovina maja i jun jer je tada čitavo područje oko staze prekriveno najrazličitijim poljskim cvijećem, a posebno divljim narcisima. Iz daljine se sve toliko bijeli da može da se pomisli da još nije okopnio snijeg. Put do jezera je meni veći ugođaj od same posjete jezeru (posebno zbog brojnih objekata koji oko njega niču bez ikakvog reda).

Lukavica je jedan od ljepših djelova Crne Gore, posebno u proljeće. I ne mislim to samo ja već brojni posjetioci. Ovog proljeća sam namjerno uranila u želji da vidim neke vodopade koji brzo nestanu jer ih ima samo dok se topi snijeg. Na Lukavicu smo pošli 8. maja. Plan nam je bio da se autom što više primaknemo jezeru, ali nas je smet na samom početku puta spriječio da ostvarimo planirano. Zato smo se “prestrojili u hodu” i odlučili da idemo pješke. Prije toga smo se zaustavili neposredno prije raskrsnice puteva prema Žurimu i jezeru da vidimo vodopad.

foto: Jasna Gajević

Pošto se smet dobrano bio raširio po putu pošli smo dolinom. Vode je bilo na sve strane. Nikad nismo bili tamo u periodu topljenja snijega, a bili smo dosta puta jer je i ovo “vazda zelena” proljećna šetnja. Na jednom mjestu se potok koji je išao dolinom skroz primakao uz stijenu pa smo morali malo da se uspentramo da ga zaobiđemo, ali, sve u svemu, ovo je baš lagana pješačka šetnja za uživanje u svakom pogledu. Snijega je bilo mnogo više nego što smo očekivali da ga ima, ali se topio i potocima koji su se slivali brojnim vododerinama hrlio u dolinu.

foto: Jasna Gajević

Prolazili smo pored prizora koje smo vidjeli mnogo puta, kako uživo, tako i na fotografijama drugih šetača: crkva Svetog Ilije, Ni(k)šin kiljan, neobična kuća za izdavanje i još neobičnija kuća na kamenu. Više sam posmatrala i uživala nego što sam se trudila oko fotografija. Treba doći, osjetiti taj vazduh, tu kombinaciju snijega, kamena i naznaka vegetacije. I vode… svuda okolo-naokolo, vode u velikim količinama. Voda i kamen (stijene), meni dvije omiljene prirodne pojave. Čak ne mogu da se odlučim kojim redom.

foto: Jasna Gajević

Vremenska prognoza nam nije bila naklonjena. Ali, poslije brojnih promašaja prognozera odlučili smo da se ne obaziremo, u nadi da će promašiti i toga dana. I, kao za inat, strefiše. Rekli su da će oko podneva da počnu padavine i tako je i bilo. Mi smo poranili za svaki slučaj i nadali se da ćemo biti brži od kiše. Dobro smo se držali… neko vrijeme.

Kapetanovo jezero
Kapetanovo jezerofoto: Jasna Gajević

Stigli smo do jezera i konstatovali da je mnogo ljepše kad se gleda sa okolnih vrhova. Bacili smo pogled na razne nove i građevine u pokušaju. Dok smo se kanili da prošetamo uz jezero počele su prve kapi. Taman po prognozi. Bez trke i panike smo navukli kišne kabanice i krenuli nazad. Padala je sitna kišica, nije bilo grmljavine.

Ne pamtim da sam ikada uživala u šetnji po kiši kao što sam toga dana po Lukavici. Mimoišli smo se grupom planinara koja je tek išla ka jezeru. “Radi li kafana?” “A, okle?” “Ao…” Prisjećali smo se jedne dogodovštine sa Bjelasice sa gradom, grmljavinom, velikom kišom… Planirali smo da na ovu stranu navrnemo još koji put. Lijepo je kad procvjetaju narcisi. Možda bismo se mogli dokopati i Stožca, a mogli bismo i do Bodiguza. Vratićemo kad ovi golovi dočekaju svoju ekipu.

Lukavica
Lukavicafoto: Jasna Gajević