Život i ostalo

Milo

To što smo svi, ama baš svi, bez razlike, smrtni, zapravo je jedina istinska pravda na ovom svijetu

31381 pregleda 29 komentar(a)
Ulica M. Boškovića, Foto: Milan Vujović
Ulica M. Boškovića, Foto: Milan Vujović

Direktno iz zime uskočili smo u ljeto. I vrijeme je nalik na Crnu Goru i njene podjele – potpuno polarizovano. Samo zima i ljeto, samo hladno i toplo. Nema više ni proljeća ni jeseni, ni proljećne zanesenosti i ubrzanja, ni jesenje melanholije i usporenosti...

* * *

Ulica u kojoj živim mogla bi da se zove Ulica lipa, Ulica čempresa, Ulica mladosti, ali mi je drago što se zove Ulica Mila Boškovića. Taj Milo Bošković nije dočekao trideset treći rođendan. Rođen je u Gornjim Brčelima u Crmnici, u Baru, 1911. godine, ubijen je u Jasenovcu, 1944. U svom selu završio je osnovnu školu, gimnaziju na Cetinju, a medicinski fakultet u Bolonji, u Italiji. U Beogradu se specijalizovao za parazitologiju i zaposlio kao asistent na Bakteriološkom institutu Veterinarskog fakulteta. Član KPJ postao je 1940. godine. Po partijskom zadatku, jula 1942. godine, sa lažnim ispravama, otišao je u Zagreb. Ustaše su na ulici prepoznale djevojku sa kojom je bio, njegovu partizansku vezu, pa su ih oboje uhapsili. Poslije zvjerskog mučenja, u kojem su mu polomljeni svi prednji zubi i noga, Milo je prebačen u logor Stara Gradiška, a odatle u Jasenovac. Zajedno sa nekoliko logoraša pripremao je bjekstvo iz jednog od najstravičnijih logora na tlu Evrope, ali su ih stražari otkrili. Poslije ponovnog užasnog mučenja, strijeljan je, odbivši da se okrene i stavi crni povez.

Devet godina nakon smrti dr Milo Bošković je proglašen za narodnog heroja.

U „mojoj“ ulici, koja nosi ime ovog viteza, drvoredi su lipa, od kojih se ovog juna širi opojni miris; tu je groblje čempresa, koji su, mnogi kažu, embrion pada režima poslije 30 godina; i tu je barska mladost, jer tom ulicom pet dana sedmično prolaze učenici gimnazije, ekonomske, muzičke i osnovne škole. Bez obzira na sve to, ova ulica u strogom centru grada je zapuštena. Nekoliko puta je prekopavana i „krpljena“, a i nije bezbjedna za pješake, neravna je, sa okrnjenim ivičnjacima, načičkana je saobraćajnim znacima i na jednom mjestu iz betona viri gvožđe.

* * *

Listao sam neke svoje stare zabilješke i prilično se sneveselio. Vrcaju od konačnih sudova, preoštrih zaključaka, diskvalifikacija i olako datih pohvala. Pokojni Božidar Milošević mi je kazao da bi upravo takvih stvari trebalo da se klonim u svojim tekstovima. „Nikad nemoj da budeš kategoričan, jer sve je u životu relativno“, govorio je Boško.

I zaista je tako. Evo, recimo, siroti Vuk Branković je uranio 600 i kusur godina sa rođenjem. Da je živio u ovo naše vrijeme bio bi patriota, demokrata i reformator.

* * *

Nevjerovatno kako brzo prođe vrijeme između dva rođendana. Možda me još samo kićenje jelke tako direktno podsjeća da godine lete, da je život prolazan, da smo kratkotrajni hodači po Zemlji i da nas je deset puta manje na njenoj površini nego u njenoj utrobi.

* * *

„Ima porodica koje umeju i vole da žive zajedno. Za njih je svaka subota praznik. Okupe se oko svog doma kao prasići oko krmače, češu se jedni o druge, greju jedni druge, svako je našao po jednu sisu u tom velikom i toplom vimenu, uživa i grokće.

U drugim i drugačijim domovima i porodicama subota je dan velike neizvesnosti. Svako čuči u svom ćošku, kao u zasedi, svaka reč je kao metak, svi su napeti, nerpoverljivi, oprezni.“

Ovo je prije tačno 45 godina napisao Duško Radović. A pade mi na um ove subote kad čeznem za malo češkanja...

* * *

U „Promenadi četvrtkom“ Radio Bara promovisan je roman „Blank“, Feđe Štukana iz Sarajeva. To je veoma dobra, pošteno napisana knjiga, u stilu pokojnog Bekima Sejranovića. Žigoše licemjerje, nemoral, pokvarenost, demagogiju, bez obzira s koje strane dolazili.

Kada sam naknadno pročitao posvetu na knjizi, poručio sam autoru, uz „smajlić“, naravno: „Znao sam da, ipak, navijaš za muslimansku stranu. Nismo mi od Muja nego od Vuja!“ U posveti je stajalo: „Dragom Milanu Mujoviću...“

Odgovorio je, uz „smajlić“, takođe: „Mujović/Vujović, what's the difference? Slovo gore – dole. O tome smo pričali u intervjuu. Imaću priliku da to popravim 2. avgusta...“

Tog dana njegova knjiga biće promovisana na „Barskom ljetopisu“. Radujem se ponovnom susretu, a posvetu nećemo mijenjati. Samo autentična sjeća na ovaj lijepi razgovor u studiju Radio Bara.

* * *

Prošle godine svi učenici osnovnih škola dobili su besplatne udžbenike. Škole su, prije nekoliko dana, obaviještene da će ove školske godine ta praksa biti nastavljena. Postavlja se pitanje: šta će biti sa starim udžbenicima? Završiće ili u kontejnerima ili, u najboljem slučaju biće reciklirani. Bilo je logično da se đaci koji su ih dobili prošle godine obavežu da ih vrate za narednu generaciju i da se koriste makar dvije-tri godine. I za mnogo bogatije zemlje je luksuz da se svake školske godine obezbjeđuju novi udžbenici svim osnovcima.

* * *

Kiša je obilježila protekle dane u Baru. Kišni dani su depresivni. Misao o smrti me, na primjer, uvijek rastuži, ali me istovremeno i utješi. To što smo svi, ama baš svi, bez razlike, smrtni, zapravo je jedina istinska pravda na ovom svijetu. Dovoljno je samo da zamislite po koliko bi vjekova živjeli, kad bi mogli, neki koji se ničeg ne stide...