Život i ostalo

London

U londonskom metrou se najmanje čuje engleski. Nije ni čudo jer se na području glavnog britanskog grada govori više od 300 jezika

23132 pregleda 14 komentar(a)
Tower Bridge, London, Foto: Milan Vujović
Tower Bridge, London, Foto: Milan Vujović

U Londonu nas je dočekalo plavo nebo i prvo sam pomislio da se Rajko vara - svugdje u svijetu nebo je plavo, makar kao iznad Crne Gore. Istina, narednih dana, a bilo je usred ljeta, vrijeme je bilo promjenljivo, uglavnom oblačno i vjetrovito i nije se moglo izaći bez jakne ili džempera.

* * *

U londonskom metrou najmanje se čuje engleski. Nije ni čudo jer se na području glavnog britanskog grada govori više od 300 jezika. Snalaženje u metrou je jednostavno iako je to najveća mreža podzemne željeznice u svijetu koja dnevno, u prosjeku, preveze više od tri miliona putnika. Sve boje kože, većina kultura, nacionalnosti i religija koje postoje, zastupljene su u ovom neobičnom gradu na šinama pod zemljom.

* * *

Metro i centar grada gdje su najveće gužve gotovo su bez kanti za otpatke. Sedamnaest godina je prošlo (7. jul 2005.) od samoubilačkih terorističkih napada u metrou kada je poginulo 56 ljudi, uključujući i četvoricu terorista, a ranjeno 700. Sjećanje na taj stravičan događaj ne blijedi, pa mjere opreza i kontrole ne popuštaju. A kante za otpatke su pogodne da se u njih stave razno-razne razarajuće naprave.

*. * *

Prvo na šta su me upozorili u metrou bilo je da idem strogo desnom stranom pokretnih stepenica, jer se nekim ljudima žuri i mogu da budu neprijatni ako su zbog vas, koji se ne držite tog nepisanog pravila, prinuđeni da uspore i izgube nekoliko sekundi.

Moj instruktor vožnje, prije 45 godina, nije bio naročito sklon da me podučava vožnji i uglavnom smo „guslali“ od Bara do Ulcinja i nazad, ali smo sve vrijeme razgovarali. A kad me upozoravao da sporije vozim, govorio je: „Bolje izgubiti sekundu u životu nego život u sekundi!“

* * *

S obzirom na ovoliko ljudi pristiglih iz svih krajeva svijeta, engleska urođena arogancija postala je passe. Za nju gotovo niko ne haje, ni došljaci, a reklo bi se, ni većina Engleza.

* * *

Crvene telefonske govornice bile su zaštitni znak Londona, nešto kao „bobiji“ i „dabldekeri“. Sad su prazne i uglavnom ruinirane. Podsjećaju na napuštene bunkere Envera Hodže.

* * *

Fotografisali smo se ispred kuće u kojoj je svojevremeno živio Lenjin. Na Blumsberi skveru vidno je obilježena „Kuća Puškina“. U knjižarama je, van engleskog govornog područja, među zastupljenijim ruska literatura. Britanci ne drže samo do tradicije, već i do prošlosti i ne mijenjaju lako navike.

* * *

Devetomilionski London je grad mladih. U autobusima, u metrou, pa i na ulicama, bio sam među najstarijima. Objasnili su mi da stariji Londonci penzionerske dane većinom provode u manjim mjestima, a da u London hrle mladi, ambiciozni, koji se grčevito bore da zarade i steknu pozicije u društvu. Potom, naravno, i da uživaju u čarima britanske prijestonice.

* * *

Ako je Tajm skver, sa onim svijetlećim reklamama koje se dižu u nebo, centar svijeta, onda je Trafalgar skver, sa spomenikom admiralu Nelsonu, centar Evrope…

* * *

Bilo je logično da u Londonu dovršim izuzetan roman „Gvozdena zavesa“, Vesne Goldsvorti, koja je prošle godine primljena u Kraljevsko književno društvo (Royal Society of Literature) kao prva srpska članica ovog udruženja u njegovoj dugoj istoriji. One subote prije podne kad smo bili u Tejtu (prinudno, jer je pred Britanskim muzejom bio kilometarski red), uveče sam pročitao da se glavna junakinja Milena sastala sa svojom svekrvom Klarisom, upravo u toj londonskoj Modernoj galeriji.

A jedan od (sporednih) junaka ovog romana „oštre vrcavosti i nežne preciznosti“, kao i „isijavajuće raskošnog naturalizma“, preziva se Leković. I mada se zove Rastislav, znam da je iz Godinja. Odakle bi drugo?

* * *

U Londonu je sve „u krv“ skupo. Jedino su cijene odjeće na nivou onih u Crnoj Gori. Možda i zbog toga što odjeću pretežno izrađuje jeftina radna snaga u dalekim, siromašnim zemljama.

* * *

Iz londonske perspektive mislim da Bar ne drži do sebe. Olako se odrekao svojih zelenih površina koje bi za koju godinu bile zlata vrijedne. U Londonu skoro svaki kvart ima svoj park, a najveći poput Hajd parka, Regentovog ili Sv. Džejmsa, u srcu grada, prave su, pobožno čuvane, oaze.

Najavljena izgradnja parkova kod Gimnazije i dvorane „Topolica“, izgleda, čeka neke nove „čempresare“…

* * *

Ali, bez obzira na magnetsku privlačnost glavnog grada Velike Britanije, parafraziraću, za kraj ovog bloga, onu splitsku: „Ća je pusta Londra kontra Bara grada!“