Bila sam iznenađena, ali i obradovana i počastvovana pozivom da budem dio ekipe koja ide u studijsku posjetu katunskim naseljima na planini Vranici u Bosni i Hercegovini i na Bjelasici u Crnoj Gori. Putovanje je trebalo da predstavlja završnicu projekta “Katunski putevi Crne Gore i Bosne i Hercegovine” koji je finansirala Evropska unija preko programa IPA Prekogranična saradnja BiH – Crna Gora. Ono je bilo namijenjeno predstavnicima medija i turoperatora, te mi je dodatno bilo drago da su organizatori – Nacionalna turistička organizacija i Regionalna razvojna agencija Bjelasica, Komovi i Prokletije – prepoznali moj blog kao bitan na medijskoj sceni Crne Gore.
Cilj ovog projekta je bio da se donacijom solarnih panela, izgradnjom nadstrešica za prijem gostiju, postavljanjem putokaza i propagiranjem pomognu ljudi koji tokom ljetnjeg perioda izdižu stoku na katune, kao i da se katunski život i proizvodi koji se prave na katunima predstave turistima. Za solarni panel su mogli da konkurišu oni koji imaju stoku na katunu ili oni koji imaju registrovani smještaj. Neki od njih, uvjerili smo se tokom posjete, imaju (ili će imati narednog ljeta) oboje.
Kako smo se proveli u komšiluku već sam ispričala. Bilo je onako kako sam i očekivala. I planina Vranica i ljudi sa kojima smo bili u bilo kakvom kontaktu bili su fantastični. Zbog toga sam imala veliku tremu (koja me nije napustila do kraja posjete) da se ne obrukamo pred gostima. Da li ćemo mi biti savršeni domaćini kakvi su oni bili? Put od Fojnice do Bijelog Polja se baš odužio. Po prelasku graničnog prelaza Šćepan Polje prešla sam u kombi gostiju pokušavajući da budem turistički vodič. Predjeli su mi išli na ruku. Većina njih nije imala priliku da ranije posjeti ove krajeve. Prvo oduševljenje je izazvalo Pišče, meni jedan od najljepših djelova Crne Gore. Onda je nastupio Durmitor i svi su bili očarani (što se, po meni, podrazumijeva). Preskočili smo okvir kod Prutaša, ali se ispred Sedla moralo stati.
Nažalost, mrak je bio brži od nas pa smo preko mosta na Đurđevića Tari, kroz Kosanicu i Vranešku dolinu prošli po mraku. Ja nisam odustajala. Pričala sam šta sve propuštaju da vide. Većina je kunjala, pa sam vjerovatno bila i dosadna. Ali, šta ću. Uvijek i svuda želim da upoznam ljude sa prirodnim ljepotama naše zemlje. U Bijelo Polje smo stigli oko 10 uveče, umorni i gladni. Dočekala nas je Sabina iz turističke agencije RAMS. Sjutra je bio novi dan, a nas je čekao veoma ambiciozni plan. Sreća je bila da su vremenske prilike bar za taj dan bile na našoj strani. Potrpali smo se u 5-6 terenskih vozila i krenuli u nepoznato.
Bjelasica je planina smještena u centralnom dijelu Crne Gore. Širina i dužina iznose po 30-ak km, a površina čitavih 630 km². Dijeli je čak pet opština: Kolašin, Mojkovac, Bijelo Polje, Berane i Andrijevica. Tek kad sam pročitala plan puta shvatila sam da ja, koja sam mislila da dobro znam tu planinu i koja sam napisala desetak priča o pojedinim njenim djelovima, imam još puno toga da vidim. Katune Bjelasice pogotovo.
Prvi cilj nam je bio katun Pešića Rupa koji se nalazi u neposrednoj blizini Pešića jezera. Do tog prelijepog jezera, jednom od šest ledničkih jezera Bjelasice, dolazila sam u više navrata. Ljetos sam se čak u njemu i kupala. Ali, uvijek sam do njega silazila sa Zekove glave, a sada sam prvi put imala priliku da do njega dođem terenskim autom iz pravca Lubnice. Dočekali su nas domaćini, ko drugi nego Pešići. Po tom prezimenu i katun i jezero nose ime.
Odmah smo potrčali prema jezeru. Na putu do njega prošli smo pored domaćinstva “Kolijevka” koje ima i dobru lokaciju i odličnu infrastrukturu, pa time i izvanredan turistički potencijal. Ali, ne bješe nikoga. Završilo sezonu, izgleda.
Pitali su me ranije Bosanci: koliko je to vaše jezero u odnosu na Prokoško? Rekoh: tu su negdje. Kad se primakoh shvatih da je Pešića jezero dosta manje, ali ne i manje lijepo. Naprotiv. Lokalpatriotizam, kad je u pitanju priroda, kod mene je enormno razvijen. Obišli smo jezero. Svako svojom stranom i tempom.
Neko je fotografisao, neko brao pečurke. Ja, i jedno i drugo. Bilo je tu raznoraznih primjeraka pečuraka, a ja “ulovih” najveći vrganj. Kad smo se nagledali jezera i vratili u katun Pešića Rupa prvo je izvršena trijaža pečuraka. Dio nas je sio ispod lijepe nadstrešice gdje smo posluženi “pićem dobrodošlice”: najboljim likerom od borovnica kojeg sam ikad probala, kafom, domaćim čajem… Uz kafu se našao i ratluk. Odjednom se ispred nas stvorio tanjir sa isprženim pečurkama. Gosti iz Bosne su se ponijeli kao pravi domaćini (kad su vidjeli da smo svi mi posijedali). Narezali pečurke i bacili u tiganj. Okrenulo se nekoliko tura.
Domaćini su donijeli sira, kajmaka i domaćeg hljeba. Piće dobrodošlice se pretvorilo u bogatu užinu. Domaćini su bili preljubazni i preuslužni. Nadstrešica je spremna, solarni uređaj opslužuje i muzilicu za dvije krave. Osim krava na katunu boravi i dvadesetak ovaca. S obzirom na lokaciju katuna (blizina Pešića jezera, najveći vrh Bjelasice Crna glava i ispod nje Ursulovačka jezera), ljubaznost domaćina i ukus domaćih proizvoda, ovaj katun ima dobru perspektivu. U povratku sam obratila pažnju na još jedan katun. Kad… i to je dio istoga katuna, veći i kolibama i turističkom ponudom bogatiji dio, samo malo dalji od jezera.
Vratili smo se nazad ka Lubnicama pa produžili prema selu Glavaca. Sve ovo je, inače, dio Bjelasice koji pripada opštini Berane. Kada smo dostigli visinu pogled je bio fantastičan. Nažalost, zbog zgusnutog programa nismo mogli da se zaustavljamo zbog pogleda, pa sam u sebi pomislila: vratiću se ovdje prvom prilikom. Po agendi, sledeće zaustavljanje je bilo u katunu Gojnovac kod porodice Božović. Katun ima prelijep položaj i ne sumnjam da će porodica Božović umjeti da ljepote prirode, domaće i šumske proizvode predstavi turistima koji tokom godišnjeg odmora žele da iskuse nešto skroz drugačije od uobičajene svakodnevice.
Poslije kraćeg zadržavanja krenuli smo prema katunu Bubanjska Rupa gdje nas je čekao ručak. No, nismo mogli da se ne zaustavimo na Potrkovu odakle se pružao fantastični pogled, prije svega, prema bjelopoljskom dijelu Bjelasice. U Bijelom Polju našu družinu su pojačali Ivan iz “Lokalnih hodača” i Ozren koji vodi instagram profil RTCG. Obojica su imali dronove na koje su sve životinje reagovale sa strahom, ali smo zapazili mogućnost korišćenja dronova u svrhu vraćanja stada na željena mjesta. To je potencijal koji treba razraditi.
Na putu ka cilju bacili smo pogled i na Bijelu vodu, izvor koji služi za napajanje stoke i iz kojeg su ljudi razvukli crijeva i doveli vodu do svojih katuna. Iznad izvora je napravljena pojilica za stoku, a tu je i improvizovana česma. Ispred nas su mirno pasle krave, ne obazirući se na to što se nalaze na putu. Vjerujem da, s obzirom na to kakav je put, ne srijeću često motorna vozila. Krave su bile kao za izložbu. Svaka različita i ne zna se koja od koje ljepša. Ali, nekad me oduševljenje ponese toliko da zakažem i ne sjetim se da upotrijebim fotoaparat.
Konačno smo stigli i do katuna Bubanjska Rupa. Na putu do katuna na svim raskrsnicama smo vidjeli upadljive žute putokaze za katune. Putokazi i velike karte sa katunskim putevima Crne Gore su takođe dio aktivnosti u okviru ovog projekta i savršeno su odrađeni.
U katunu Bubanjska Rupa nas je dočekala porodica Bubanja iz bjelopoljskog sela Bubanje. Stigli smo i u bjelopoljski dio Bjelasice. Domaćini su nas dočekali sa prepunim stolom raznoraznih đakonija. “Dobro je! Nećemo se obrukati! Hvala vam, drage Bubanje” – pogledom smo jedna drugoj rekle Saška i ja koje su morile iste misli kao i mene. Ne da se nismo obrukali, naprotiv. Glavna domaćica i njena snaha su pred goste iznijele razne pite, pogače, proje. O siru i kajmaku da ne pričam. Bilo je tu i raznih salata, a na kraju i katunski kolač: gurabije. Od svega da se liznulo pa bi bilo previše. O kakvim se domaćinima radi najbolje govori činjenica da oni tokom ljeta, na katunu, napasaju i vode brigu o tridesetak krava. Svake subote po dvije kace sira se rasprodaju na beranskoj pijaci do 9 sati, ljudima koji unaprijed naruče sir. Ako se za neki proizvod kod nas može reći da je ekološki to je za sir sa katuna Bubanjska Rupa. Daleko naokolo samo čista priroda. Krave pasu bez čobana od jutra do mraka. Vrate se same, bez drona. Zavirila sam i zadivila se kolibom u kojoj je vrijedna domaćica smjestila bijeli mrs. Divota za pogledati, a kamoli probati.
U povratku smo prošli pored više katuna, ali se nismo mnogo zadržavali. Ima tu potencijala za još dosta posjeta. Kad smo stigli u Bijelo Polje i došli na večeru, većina nas je zaključila da nemamo mjesta za nove količine hrane. No, kad je poslužen specijalitet ovog kraja – pita od heljde (heljdija), svi smo se “žrtvovali”. Pita je stvarno izuzetna. Posle večere, Sabina, naša domaćica iz turističke agencije RAMS, je ponudila da nas prošeta po centru grada i ispriča priču o Bijelom Polju. Većina nas je pomislila: “Ah! Šta tu ima da se ispriča?”. No, demantovani smo. Više od sat vremena Sabina je držala našu pažnju elokventnošću i poznavanjem materije, a ispalo je da o Bijelom Polju, njegovoj prošlosti, kulturi, spomenicima… ima itekako šta da se kaže. Kad neko voli i zna svoj posao, pravo je zadovoljstvo slušati ga.
Za sjutra je prognoza bila baš loša: kiša sa pljuskovima. Dvoumili smo se da li da odustanemo od planirane šetnje, ali smo na kraju ipak odlučili da rizikujemo. Kad smo se probudili dočekala nas je kiša. Prema dogovoru, već u 8 sati smo se našli ispred hotela i krenuli ka cilju: katun Šiška. I ovaj katun se nalazi na beranskom dijelu Bjelasice. Preko Lubnica i Kurikuća stigli smo do Velikog Šiškog jezera. Do njega sam stizala već dva puta, ali mi se čini da put nikad nije bio gori. Vjerovatno je tome doprinijela i kiša koja je neprekidno padala. No, kad smo stigli do katuna, ona je stala i nije padala naredna dva, tri sata dok nismo krenuli nazad. Kao da je rekla: neka, šteta je da ne bace pogled na okolinu. No, prvo smo bacili pogled na postavljene stolove jer je bio planiran doručak kod domaćina Dubaka. Svaki domaćin se potrudio i sve je bilo i više i bolje nego što je bilo potrebno. Svi su naspremali bar duplu količinu hrane u strahu da ne bude dovoljno. Ali ovdje… Pa nema čega tu nije bilo. Malo je reći da je sve bilo savršeno. Samo se nismo mogli dogovoriti šta je ljepše: da li ajvar, salata od paprika, stari ili mladi sir…
Jedva sam pobjegla od stola i iskoristila priliku da konačno dođem do Ševarinskog jezera (jezera Ševarine) koje nisam uspjela da nađem prilikom prethodne dvije posjete ovom dijelu Bjelasice. Za mnom je krenuo i veći dio ekipe, svi “naoružani” fotoaparatima, telefonima, dronovima. Tek… sumnjam da je ovo jezero u kratkom vremenskom periodu bilo više puta uslikano. Katun Šiška, od svih katuna koje smo obišli ova dva dana, bar se meni čini, ima najbolje uslove za razvoj katunskog turizma. U blizini katuna se nalazi jedno veliko (Šiško) i dva mala (Šiško i Ševarinsko) jezera. Ima odličnu poziciju kao početna tačka za planinare koji žele da upoznaju Bjelasicu. O hrani u katunu ne treba trošiti riječi. Nadam se da će prevladati katun, a manje vikend naselje jer je primjetna gradnja objekata toga tipa. Katun treba da ostane katun ako hoćemo da računamo na katunski turizam. Jedino… ono što je provijavalo tokom ova dva dana šetnje po katunskim putevima je pitanje: ima li mlađih koji u budućnosti žele da se bave ovim poslom? Jer, katun nije katun bez ovaca i krava, bez sira i kajmaka napravljenog na licu mjesta. To je poenta katuna. No, na svim katunima glavnu riječ vode ljudi dobrano zašli u sedmu deceniju života. Tokom izbora familija koje su obuhvaćene ovim projektom prednost su imale one kod kojih ima nade da će i podmladak nastaviti da se bavi ovim poslom. Nadam se da će to tako biti da se ne bi ostvarila Saškina je apokaliptična konstatacija: Ako ne bude mladih da nastave da se ovim bave ostaćemo bez sira i kajmaka!
Dok smo pravili pozdravnu fotografiju počela je da pada kiša. Zbog nje smo odustali od prvobitnog plana da se preko Lalevića dolova i Biogradskog jezera spustimo do Kolašina već smo se vratili prema Lubnicama pa smo preko Jelovice došli do ski centra Bjelasica. Prvi put sam ovuda prošla (čitavom dionicom) i frapirao me je broj i veličina objekata na Jelovici. Bojim se da preizgrađenost ne ubije ljepotu prirode i uživanje u njoj. Naše poslednje odredište je bio katun Potoci na kolašinskoj strani Bjelasice. Tu nas je dočekala porodica Danilović. Čekao nas je i ručak. Jao… Pa mi više ne možemo da zinemo, kakav ručak. Ali, nismo mogli da uvrijedimo domaćine koji su se potrudili da nas ugoste. Za pitu od koprive sam napravila malo mjesta. Vjerovala sam ostalima na riječ da je jagnjeća čorba savršena. Ali, kad je stigao kačamak… Poezija. Od oka sam to ocijenila i uzela samo jednu viljušku da se u to i uvjerim. Oko kačamaka se potrudila komšinica, dugogodišnja radnica u kolašinskom restoranu Savrdak. Bolji kačamak u životu nisam probala.
Danilovići imaju stado ovaca. Okolo-naokolo su se šepurile kokoške na čelu sa jednim kočopernim pijetlom. Gnijezdo je bilo puno jaja. Ne pamtim kad sam vidjela jaja na sličnom mjestu. Navrle su uspomene na djetinjstvo… Ali, jedan drugi događaj je zaokupio svu našu pažnju i može se reći da je bio događaj putovanja. Naime, našoj domaćici se učinio poznatim gost iz Bosne, novinar. Nije bila sigurna da je to njen drug iz osnovne škole dok ga neko nije oslovio sa “Orhane”. Tad je bila sigurna: ona i Orhan su drugovi iz prijepoljske osnovne škole. Nju je život odnio u Manastir Moraču (a tokom ljeta u katun Potoci pored Kolašina), a njega u Sarajevo. I onda smo svi ganuto izgovorili onu čuvenu: Kako je svijet mali!!!!
I tako se studijsko putovanje “Katunski putevi Crne Gore i Bosne i Hercegovine” na najljepši način privelo kraju. Uslijedila je podjela štampanog materijala, koji je takođe dio ovog projekta (geografska karta i izvanredna brošura “Neispričana Bjelasica”) koji treba da se štampaju u većem tiražu i nađu na svim turističkim info punktovima na sjeveru zemlje.
U Kolašinu smo se pozdravili sa našim izvanrednim domaćinima iz Regionalne razvojne agencije Bjelasica, Komovi i Prokletije Snežom i Sašom, Dimitrijem, Sašom i Aldinom iz Bijelog Polja koji su nas vješto vozali po putevima kojima nije lako voziti i Aldenom iz turističke organizacije RAMS. Sa ekipom iz Bosne smo se rastali u Podgorici, u nadi da će nam se životni putevi opet negdje ukrstiti. Studijsko putovanje “Katunski putevi Crne Gore i BiH” je nešto što će mi ostati u najljepšoj uspomeni.
Katuni Bjelasice imaju priličan i poljoprivredni i turistički potencijal. Ali potencijal je jedno, a njegovo ostvarenje drugo. Bez snažne podrške države (gdje treba udruženo da djeluje više ministarstava, a prije svega ona koja brinu o poljoprivredi, turizmu i saobraćaju) povratak katunima će postati samo dobra ideja.
Bonus video:
