Najgora i istovremeno najbolja stvar koja vam se može dogoditi kad se zaputite u Beograd jeste da zaboravite telefon. Shvatio sam u Zeti da je ostao na punjenju. Bilo je kasno da se vraćamo. Pomislio sam sa žalošću „kome sve neću moći da se javim“ i sa radošću „kome sve ne moram da se javim“.
* * *
Na 65. Beogradskom međunarodnom sajmu knjiga bilo je 416 direktnih izdavača, od kojih 325 iz Srbije i 91 iz inostranstva. Učestvovalo je 17 zemalja. Među 163.616 posjetilaca bili smo i nas dvoje.
Sajam je nekad bio jedna od najvećih manifestacija kulture, na koju se odlazilo kao na nagradno putovanje, organizovano, vozovima i autobusima iz svih krajeva Jugoslavije...
* * *
Meni je uvijek prva asocijacija na Sajam – bol u nogama. I pljeskavica, naravno. Roštilja pred Sajmištem više nema, a kad me vide ovakvog, „u cvetu starosti“, mnogi mi sami ponude stolicu.
* * *
Obično sam dolazio posljednjeg dana Sajma kad se zatvaraju štandovi i pakuju neprodate knjige. Samo tada moglo je da se trguje po sniženoj cijeni na ionako veliki popust. Sad smo bili pretposljednjeg dana a i više se ne cjenjkam.
* * *
A Beograd ko Beograd i šta da se priča – parada produhovljenosti i dobre hrane.
Gledali smo dvije pozorišne predstave: „Deca“ u Narodnom pozorištu i „Čudo u Šarganu“ u Jugoslovenskom dramskom.
Predstava „Deca“, po stihovima istoimenog romana Milene Marković, ovogodišnje dobitnice Ninove nagrade, izvedena je tog 30. oktobra tek treći put. Bio je to jednočasovni zanimljiv, eruptivan spoj muzike i poezije, sa više od 30 aktera na sceni: glumaca, pjevača i muzičara.
Ako je predstava u Narodnom pozorištu bila nesvakidašnja, onda je „Čudo u Šarganu“ u JDP, bila tipična za njenog reditelja Jagoša Markovića. Svevremenom tekstu akademika Ljubomira Simovića, Jagoš je dodao ono što često dodaje u svojim scenskim djelima, izmiksanu, staru i novokomponovanu muziku, pravi potop na sceni (svi glumci, sve vrijeme, bili su u čizmama) i poneku lascivnost i geg, koji „pale“ na prvu loptu. Ali ono što ovu predstavu čini izuzetnom i što će učiniti da joj vijek trajanja bude makar koliki je bio onoj iz sredine sedamdesetih u Ateljeu 212, jesu glumci. Ne zna se ko je od koga bolji, upečatljiviji: Anita Mančić, Nenad Jezdić, Ljubomir Bandović, Boris Isaković, Nebojša Dugalić, Miloš Samolov, pa talentovani Sanja Marković, Marko Janketić, Aleksej Bjelogrlić, sestra i brat Dragičević, Tamara i Miodrag, Jovana Belović i najstariji od svih Slobodan Tešić.
Iako su karte paprene, u Narodnom su bile 1.800, a u JDP 2.000 dinara, nije bilo slobodnog mjesta.
Što se tiče hrane, na Beograd se ne odnosi onaj Balaševićev stih „al’ se nekad dobro jelo“, jer se u Beogradu uvijek dobro jelo. I u vrijeme najveće krize, sač i roštilj su bili u pogonu od jutra do sitnih sati i mamili uzdahe gurmana. Doduše, hrana više nije jeftina kao nekad, cijene su, otprilike, kao u Crnoj Gori. Ono što je za četvrtinu skuplje jeste – kafa. Produženi espreso s mlijekom košta dva evra.
* * *
U Beogradu morate imati ili mnogo para ili udobnu obuću. Za četiri dana prepješačili smo 52 kilometra, kao od Bara do Ulcinja i nazad. Bili smo smješteni u Palmotićevoj ulici u centru i sve nam je izgledalo blizu, na korak... A, recimo, od Slavije do vrha kalemegdanske tvrđave, te, ipak, najveće beogradske turističke atrakcije, ima makar pet kilometara.
Beogradu možda i ponajviše nedostaje metro. Gužve na ulicama i trotoarima u centru su pomalo deprimirajuće.
* * *
Tu, u Beogradu, čovjek najbolje može da osjeti koliko je sićušan i prolazan. Sve je kao nekad, kao krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina, i Terazije i ona česma, i Knez Mihailova, i spomenik knezu Mihailu, i Kalemegdan, i Slavija, i Tašmajdan i Pravni fakultet i Narodno i JDP i Atelje 212 i „Moskva“ i „Mažestik“ i Ušće... samo nema ljudi koji su u to vrijeme odlučivali i „drmali“ Beogradom.
Istina, nema ni „Jadrana“, „Kozare“, „Kosmaja“, „Odeona“...
* * *
Na uređenom šetalištu pored Save, tamo gdje se „najduža jugoslovenska rijeka“ uliva u Dunav, gledajući labudove koji nisu hajali za nas, nego su mirno igrali neke svoje igre, nedodirljivi, skladni, vitkih vratova, pomislio sam da je i na njih prešla urođena beogradska prepotentnost i da se i njima čini da su malo iznad drugih labudova.
* * *
Na beogradskim ulicama čuju se različiti jezici. Ipak, nekako su najglasniji mladi ljudi iz bivših jugoslovenskih republika. Iz svakog njihovog gesta, svake riječi, reklo bi se da im prija Beograd, uprkos tome što je jedan od najzagađenijih gradova u Evropi.
Vjerujem da će oni biti neki novi kohezioni faktor kad jednom prođe ovo vrijeme omraze.
* * *
Dok smo u bašti hotela „Moskva“ kafenisali sa kumovima Markovićima, Lidijom i Milanom, u neposrednoj blizini, pored Terazijske česme, komešalo se i mlado i staro. Imenjak mi je objasnio da se tu razmjenjuju sličice fudbalera koji će učestvovati na šampionatu svijeta u Kataru. Kao da sam vidio sebe prije skoro pola vijeka pred prvenstvo svijeta u Njemačkoj.
„Stvarno, šta mi je bilo s tim albumom?“ – upitah glasno. Po diskretnom osmijehu moje bolje polovine, shvatih da nije dočekao ni prvu godišnjicu našeg braka.
U Njemačkoj je Jugoslavija igrala na otvaranju šampionata sa Brazilom, u Kataru će „karioke“ biti prvi rival Srbije. Fudbalska euforija kod komšija je ogromna, bojim se da ne bude takvo i razočarenje.
* * *
Već poslije drugog boravka u kafiću u Kosovskoj ulici, konobar me oslovio sa „komšija“. To „komšija“ nigdje ne zvuči kao u Beogradu. Prvo pomislite da baš i ne moramo da budemo toliko prisni, a onda shvatite da to „komšija“, u stvari, znači sve: dobrodošli, lijep je dan, osjećajte se komotno, za vas pravimo najbolju kafu, itd.
* * *
U restoranima, kafićima, knjižarama, buticima... kao da se sluša Radio Bar. Svuda se čuje relaksirajuća, lagana muzika, jugoslovenski i strani evergrini. I ulični svirači, uglavnom violinisti, raspoređeni s obje strane Knez Mihailove, usklađeni su s tim ritmom. Gospođa za klavirom u holu hotela „Moskva“, nije skrivala ushićenje kad je dobila pohvalu za svoje muziciranje i rado je još jednom odsvirala „Stanica Podlugovi“.
Bonus video:
