Kalendarski još nije počela zima, ali je zahladilo. Opet je ledena ona druga polovina jastuka.
* * *
Uvijek je bilo vršnjačkog nasilja, ali nikad ovoliko. U naše doba trudili smo se da pomognemo drugarima koji su imali bilo kakvih problema, posebno ako su bili drugačiji od nas. Danas su oni idealna meta za psiho-fizičko maltretiranje i ruganje. Epicentar vršnjačkog nasilja polako se seli iz srednje ka osnovnoj školi. Kako djeca umiju da budu nemilosrdna! I veoma im je važno da tu svoju brutalnost snime mobilnim telefonom. Onome ko je pretrpio vršnjačko nasilje teže pada kad vidi sebe, onako poniženog, na društvenim mrežama od samog čina maltretiranja. Iz telefona prosto iskaču „junaci“ našeg doba: kriminalci, starlete, pevaljke, političari...
I zbog toga još jednom bravo za Nastavničko vijeće OŠ „Srbija“ u Starom Baru koje je zabranilo đacima donošenje mobilnih u školu.
* * *
Nekad su TV serije bile relaksirajuće, duhovite, veličale su male, dobre ljude („Vruć vetar“, „Kamiondžije“, „Bolji život“...), danas su glavni likovi loši, agresivni ljudi, iz raznih južnih vjetrova i klanova. Hiperprodukcija takvih serija, uz „Zadruge“ i slične programe, ubrzano i sigurno vodi u dalju degradaciju društva.
* * *
Umro je istaknuti crnogorski pjesnik Timotijev. Prepolovio se skladan bračni i pjesnički par Mima – Timotijev, Milica Vukmanović i Miroslav Jovanović. Lijepo ih je bilo sresti. Uvijek sa blagom, toplom, okrepljujućom riječju. Ne pamtim da su izostali sa književne večeri u Baru, sem u posljednje vrijeme kad je Timotijeva sasvim slomila bolest, na koju je gledao s prezirom iako je znao da joj ništa ne može. Izdahnuo je onako kako je htio, u Miminom zagrljaju. S njim su iz ovog grada otišli i Cvetajeva, Ahmatova, Rilke, Borhes, Ezra Paund, Miljković i mnogi drugi pjesnici o kojima je tako nadahnuto znao da besjedi.
* * *
Nikad nisam bio bliže omiljenom piscu kao na Vidovdan ove godine kad sam zanoćio na istom brdu, Monmartru, kao i Andrej Makin, autor nekoliko briljantnih romana, poput „Francuskog zaveštanja“ (1995), koji mu je donio svjetsku slavu i novac. Ali, uprkos tome što je sada bogat, on nastavlja da živi u svom skromnom studiju od dvanaestak kvadrata u kome je našao „jednostavnost, bježeći od suvišnih susreta i nepotrebnih odnosa“.
Rođen je 1957. u Krasnojarsku (Sibir). Živi u Parizu, gradu njegove bake Šarlote. U Rusiji je nastojao da se izliječi od Francuske, u Parizu pokušava da sačuva unutrašnju vezu s Rusijom.
U „Francuskom zaveštanju“ veli: „Rusija se budila u meni kao medved posle duge zime. Jedna Rusija neumoljiva, lepa, besmislena, jedinstvena. Jedna Rusija suprotstavljena celom svetu svojom tužnom sudbinom.“
* * *
Na Mundijalu u Kataru moje simpatije bile su na strani svih „crnih“ i jedne „žute“ ekipe. Japanci su još jednom pokazali svijetu kako bi trebalo da se ponaša svaki normalno vaspitan čovjek. Iza njihovih igrača u svlačionicama i publike na tribinama nije ostao ni jedan jedini papirić.
Inače, fudbal sa varom je sterilan, bez gušta, kao „čačkanje nosa u rukavicama“. Više nam ni za šta ne može biti kriv sudija.
* * *
„Partizanovci“ su uvijek imali bolje himne od nas, „zvezdaša“, u fudbalu „Parni valjak neka melje“, u košarci „Da volim crno-bele“. Taj ko je „Dok palme njišu grane“, davni hit „Dubrovačkih trubadura“, upodobio za košarkašku dvoranu, trebalo bi da ima vječito mjesto u loži Partizana. Nedavno je u Baru čitava „Topolica“ čekala tri minuta pred sudijsko podbacivanje da čuje „Da volim crno-bele“, motivacionu pjesmu koju armija navijača Partizana pjeva kao jedan.
* * *
Kad čujem ujutro lavež pasa nešto me „secne“, jer uvijek se sjetim onih priča da su predosjetili zemljotres iz 1979. godine. Navodno, bili su nekoliko sati prije zemljotresa uznemireni i bjesomučno su lajali. Ali, kad vidim razlog moje jutarnje nelagode, da, u stvari, trče i laju za vozilima i da su njihova fascinacija točkovi, pitam se koliko su priče o njihovom „šestom čulu“ istinite.
Bonus video:
