Od kad znam za sebe pravim razne spiskove. To mi je skoro pa manija. Jedan od meni bitnijih spiskova, koji se ažurira bar jednom mjesečno, jeste spisak budućih šetnji i planinskih vrhova koje planiram da osvojim. Neke uspone godinama odlažem bez nekog bitnijeg razloga. Jednostavno, uvijek se nađe nešto preče. Takav je bio i uspon na Lisinj. Na Rumiju sam se pela dva puta, a Lisinj je uvijek čekao pogodan momenat. Konačno je došao na red krajem marta ove godine. Kako sam se dugo kanila da ga posjetim, tako se odužio i period od uspona do pisanja bloga o njemu. No, tu su fotografije da mi osvježe memoriju.
Lisinj je, u stvari, dio masiva Rumije, iako fizički odvojen od nje. Predstavlja njen najjužniji dio, odnosno jugoistočni završetak masiva Rumije. Smješten je u zaleđu Jadranskog mora, između Bara i Ulcinja. Kada iz Bara baciš pogled prema Ulcinju, pogled pada na njega.
Najlakši uspon do najvišeg vrha Lisinja, Loške (1353 metra nadmorske visine) je iz sela Lunje. Sa magistralnog puta Bar–Ulcinj skreće se prema Sukobinu. U naselju Pečurice ponovo se skreće ulijevo. Od skretanja, po uskom lokalnom putu, do sela Lunje ima oko 6 km. Pritom se od skretanja sa magistralnog puta do sela popne oko 760 metara uvis i na taj se način vrh Lisinja prilično primakne. Selo Lunje je početak ili kraj (u zavisnosti odakle krećeš) primorsko-planinarske transferzale (PPT) Orjen–Lovćen–Rumija, koja povezuje ova tri planinska masiva sa juga naše zemlje. Njena dužina je 138 km, ali se najčešće obilazi parcijalno.
Vođa puta nam je bila naša drugarica Sanja kojoj je ovo bio treći uspon na vrh Lisinja. Dan je bio vedar, ali vazduh nije bio proziran kako smo priželjkivali i nadali se da će biti. Treba imati sreće za takav dan, izgleda. Na Lisinju, kao ni kasnije na Ljubišnji, prosto nismo imali sreće.
Parkirali smo se na jednom proširenju u selu Lunje i poletno krenuli. Odmah nas je dočekao jači uspon, kao za dobrodošlicu. Čim smo se izdigli iznad sela lagano su počeli da nam se otvaraju vidici prema Možuri, Ulcinjskoj solani, Šaskom jezeru… Sve smo mogli da vidimo, ali kao kroz neku izmaglicu.
Lisinj je izrazito kamenita planina. Na momente ima elemenata ljutog krasa. Povremeno bismo ugledali travnatu površinu ograđenu kamenom, otrgnutu od kamenog mora kojim je okružena. Doduše, trave još nije bilo, jer se mjestimično i dalje moglo naići na pramičak snijega. Na samom startu se prolazi pored rijetkih stabala, ali je tokom većeg dijela uspona drveće raritet.
Jedini nagovještaj proljeća bili su rijetki kaćuni, šćućureni iza nekog kamena, okrenuti prema jugu.
Osim nadmorske visine od skoro 600 metara, do vrha Lisinja se mora proći 4,8 km u jednom smjeru, što ako uzmemo u obzir teren nije baš mačji kašalj. I ovaj vrh, kao i mnogi drugi, kao da se igra žmurke sa onima koji pokušavaju da dopru do njega jer se “krije” iza prethodnika. Penješ se s nadom i olakšanjem da si nadomak cilja, a kad stigneš do vrha, ispred sebe ugledaš novi i shvatiš da si možda tek na pola puta. Tek je krenula sezona i bila sam skroz bez kondicije, ali sam pustila noge da same idu, a i tradicionalno sam se zainatila da neću da deranžiram društvo svojim kukumakanjem. Kao što već rekoh, na najveći vrh Rumije (1594 mnv) pela sam se čak dva puta i o tome napisala jedan od prvih blogova prije više od 7 godina. Za uspon na Lisinj, koji je niži, a izgledom i pogledom sa njega sličan najvišem vrhu Rumije, nisam imala motiv sve dok na fotografijama drugara planinara nisam ugledala divlje konje. Zato sam u drugom dijelu uspona fotoaparat sa jačim objektivom držala “na gotovs”, osmatrajući okolinu u stilu američkih marinaca. I… konji su prije ugledali nas, nego mi njih. Stajali su na pristojnoj udaljenosti, na uzvišenju desno od nas i budno pratili naše kretanje. Nismo htjeli da ih uznemiravamo, nastavili smo svojim putem. Oni svojim. Ja sam samo nekoliko puta škljocnula u prolazu.
Kad smo stigli do cilja, do vrha Loška (1353 mnv), najljepši pogled se pružao upravo na susjedni masiv Rumije na kojem se nalazi i njen najviši vrh. Na njemu se, s obzirom na to da je viši, uočavalo više snijega nego na Lisinju. Osim snijega, dvogledom smo na njemu uočili kolege planinare. U podnožju ova dva planinska masiva smješteno je selo Veliki Mikulići. Vidjeli smo džamiju i nekoliko novijih kuća. Pročitala sam da do vrha Lisinja može da se popne i sa te strane. Ne znam da li je staza iz tog pravca markirana. Ova iz sela Lunje jeste i to savršeno, što u mnogome olakšava uspon.
Sa druge strane pogled na obalu: Bar se vidi kao na dlanu, sve do Sutomora i Haj-Nehaja. Niže, pogled seže ka Dobrim vodama, uvali Utjeha… U zaleđu Sutomora se vide djelovi masiva Rumija: Sozina, Vrsuta… Sinulo mi je i shvatila sam zašto je planinarski pozdrav “Bistro!” jer “Vedro” nije dovoljno. Sa vrha Lisinja se pruža izvanredan pogled na sve strane. Nisam imala sreće da taj pogled bude i bistar, ali ne može se sve.
Silazak je bio lakši i brži. Promijenila sam objektiv i čekala da se pojave konji. Ali njih ni od korova. Već sam bila izgubila svaku nadu kad su mi Sanja i Duško, koji su bili ispred mene, rukom dali znak da lagano priđem. Prizor je bio fantastičan. Veliko stado konja tik ispod nas. Bili su tačno na stazi kojom je trebalo da prođemo. Polako smo im se primicali. Stajali su jedno vrijeme, praveći se da nas ne vide, a onda su nam okrenuli leđa i otišli. Ja sam bila prezadovoljna. Njihova pojava mi je nadoknadila nedostatak bistrine vazduha. Obožavam konje. Na kraju sam imala više fotografija ove skupine nego svih ostalih sa ove ture. Kako sad da proberem samo nekoliko?
Prošli smo ponovo pored velike trešnje pored koje se nalazi jedan veliki kamen, kao i bunar, ali voda nije za piće. U moru kamena, ovaj dio se doima kao oaza. Po “izvjesnim pokazateljima”, očigledno je da i konji pod ovom trešnjom nalaze spas od sunca. Da je teren pitomiji, i da se dovde može jednostavnije prići, moglo bi se samo ispod ove trešnje skupiti poprilično organskog đubriva. Nedaleko odavde smo stigli do mjesta odakle se opet pružao fenomenalan pogled na Šasko jezero, Možuru sa vjetrenjačama… U prvom planu se našao jedan konj maneken. Nije mrdao. Dozvolio je da mu priđemo mnogo više nego što smo uspjeli ostalim njegovim drugarima.
Vratila sam se do početne tačke zadovoljna što sam doprla do još jednog vrha, po prilično zahtjevnom terenu. Samo još da je bio bistar dan… Danima sam planirala da napišem ovu priču. U međuvremenu mi je drugarica koja isto šeta po našim gudurama poslala fotografije neobičnog vodopada iz Velikih Mikulića, sa porukom: “Ovo bi ti valjalo za blog”. Kako je početak decembra bio kišan, a u subotu najavljeno promjenljivo vrijeme, odlučili smo da prošetamo do Starog Bara. Kad smo stigli do njega, ja sam se sjetila poruke i vodopada. Namah smo se “prestrojili u hodu” i uputili ka vodopadu preko Velembusa, Baltine i Dobrog Dola. U Dobrom Dolu, na početku uspona za najviši vrh Rumije, smješten je manastir Svetog Sergeja Radonješkog Čudotvorca poznat kao Ruska crkva. Od Starog Bara do vodopada ima nešto preko 12 km. Put je uglavnom loš, a na momente izrazito loš. Prvo se neprekidno uspinje, a na kraju naglo spušta. Kad se ispred nas pojavio Lisinj, sa Velikim Mikulićima u podnožju, zastali smo da ga osmotrimo i sa ove strane. U selu spostoji džamija i nekoliko kuća, ali stalnih stanovnika nema.
Ja sam se bila zagledala u Lisinj pokušavajući da proniknem kuda ide pješačka staza i uopšte nisam uočila vodopad. Srećom, Duško je bio skoncentrisan. S desne strane puta se nalazi plato koji bi mogao da bude ljetnja bašta, a naspram njega, iza malog proširenja pored puta, otkrili smo vodopad. Nalazi se na potoku Pitin. Visok je desetak metara i ispod njega se nalazi malo jezerce. Ovo mjestašce je uređeno kao odmorište i krstionica. Ono što najviše privlači pažnju su duborezi u kamenu. Uklesane su figure Jovana Vladimira i Kosare. Da li se krstionica koristi i kad, nisam upoznata. FB prijatelj mi je poslao fotografiju na kojoj se vidi natpis da je krstionica napravljena 2010. godine. Mi ga nismo uočili jer ga je najvjerovatnije prekrila voda. Tek, nakratko sam živjela u uvjerenju da je ovo mjesto puno starije. Pri samom kraju pisanja ovog teksta otkrila sam i opis staze preko Mikulića. Naravno, na sajtu Vrhovi Crne Gore. Do sljedeće planinarske sezone ova dva uspona mogu da budu dobar izbor.
Bonus video:
