Kad sam razmišljala kome ću da posvetim posljednji blog godine koja je na samom izmaku, iako imam još dosta neispričanih priča “u šteku”, odlučila sam da pretpraznični blog bude o mom omiljenom kutku na kugli zemaljskoj – Durmitoru i Žabljaku. (Mada se uz njih prošvercovalala i Sinjajevina i još ponešto.)
Više od dvadeset godina svake godine ih obiđem i po nekoliko puta. Ono što me najviše fascinira je da svaki put vidim i doživim nešto novo, mada mi ni ono “staro” nikad ne dosadi. Pošto smo dva prethodna trinaestojulska praznika proveli upoznajući se sa Parkom prirode Piva, ove godine smo odlučili da se vratimo Žabljaku. Prvi utisak je bio da su cijene smještaja prilično skočile, ali s obzirom na to da smo planirali da ostanemo samo dvije noći glavni kriterijum mi je bio da imamo svoj mir. Uz to smo dobili i fenomenalan pogled. Jutarnja kafa je bila neprocjenjiva.
Nego, da počnem od početka. Odlučili smo da isprobamo tek otvoreni autoput i do Žabljaka dođemo kanjonom Tare. Kad smo već tuda prolazili nismo htjeli da prođemo rijeku Ljuticu (koja teče nedaleko od čuvenog mosta na Đurđevića Tari). Spustili smo se prelijepom stazicom do šume i za tren oka stigli do fantastičnog prizora. Bacili smo pogled na stranu kojom smo se prethodni put spustili i prosto nismo mogli da vjerujemo da nam je palo na um da to izvedemo. Na ušću Ljutice u Taru vidjeli smo prve turiste. Splavarenje Tarom je jedna od omiljenih aktivnosti stranih turista godinama unazad.
Prošle godine smo pokušavali da se provozamo Sinjajevinom od Lipova do Njegovuđe. No, izgubili smo se u silnim putevima kojima je prešpartana Sinjajevina i uspjeli da smo da stignemo samo do Bukovice. Zato nam je ove godine bio plan da krenemo iz suprotnog smjera, a cilj nam je bio Zabojsko jezero. Lagano smo stigli do Pašinog Polja. Prije nekoliko godina smo stigli do ove tačke i to nam je bio krajni domet sa ove strane. Pašino Polje je jedna prostrana udolina na kojoj su se po obodu smjestile vikendice. Prilikom prve posjete na raskrsnici nas je dočekalo stado krava. Sada ga nije bilo ni na vidiku. Oduševila me ljepota prirode, kao i ranije.
Kad stigneš dovde, nađeš se na raskrsnici. Putokazi nisu od prevelike pomoći jer su pretežno namijenjeni planinarima, odnosno pješacima. Interneta nema. Imali smo neke improvizovane karte, i po logici smo krenuli pravo, jer je Zabojsko jezero, računali smo, moralo biti u tom pravcu. Poslije nekog vremena i više premišljanja stigli smo do krajnje tačke u tom smjeru, u dvorište porodične kuće. Domaćini su bili voljni da nam pomognu, ali nisu mogli. Jedino su bili sigurni da se tuda dalje ne može, što je i nama kasnije postalo jasno. Za Zabojsko jezero skoro da nisu ni čuli. Vratili smo se do početne raskrsnice gdje smo sreli turiste iz Češke sa moćnim terenskim vozilom. I oni su htjeli do Zabojskog jezera. Iako smo im prenijeli naše iskustvo, oni su se ipak zaputili tamo odakle smo se mi upravo vratili. Nije nam preostalo ništa drugo nego da pođemo drugim mogućim pravcem. Faktički, još od Zminičkog jezera, mi smo već bili na Sinjajevini. Uživali smo u do tad neviđenim prizorima. Vozili smo se po osjećaju jer je bilo dosta sporednih puteva. Trudili smo se da pratimo glavni. S naše desne strane smo uočili prelijepu dolinu. Iznad nje smo uočili Crvenu gredu, Pitomine, Veliki Štuoc, Planinicu… Koliko god šetala i upoznavala skrivene kutke naše zemlje, često se iznenadim kako je nešto baš tu, kako je blizu, kako se dobro vidi. Durmitor je “svih planina direktor”, kaže pjesma. I ne laže.
Na kraju smo se dovezli nadomak katuna Dugi Do. Iz pravca katuna je naišla dugačka kolona džipova. Registarske tablice su nam otkrile da su turisti stigli iz raznih zemalja. Očigledno je Sinjajevina postala Eldorado za ljubitelje netaknute prirode, uz to i vlasnike jakih makina.
Pošto nismo bili sigurni gdje ćemo stići idući dalje, odlučili smo da se vratimo do Njegovuđe i da probamo da se probijemo još jednim putem koji nam je pao na pamet kao potencijalan. U stvari, da smo bili uporni, stigli bismo do Zabojskog jezera i od te tačke, jer preko Sinjajevine ima mnogo puteva. Problem je što je većina prelošeg kvaliteta, a nedostatak putokaza na svakoj raskrsnici dodatno otežava vožnju planinom. Tokom ljeta smo uspjeli da prođemo jednom od brojnih varijanti puteva krećući se iz suprotnog smjera, od jezera, ali o tome u nekoj drugoj priči koja je još uvijek u “šteku”. Vozeći se nazad imali smo bolji pogled na brojne, davno napuštene kolibe. Iako je na Sinjajevini ljeti prilično živo, ima dosta djelova planine koji su prilično opustjeli.
U povratku smo isprobali još jedan sporedni put koji se ispostavio ćorsokakom. Ne znam kako i zašto, ali na bar tri mjesta smo na sred puta zatekli zategnutu žicu i dalje se nije moglo. Vjerovatno je u pitanju privatna svojina, ali očigledno je da je tu nekada vodio put i to iste širine kao i svi ostali putevi. Sve to dodatno zbunjuje avanturiste željne da se upoznaju sa Sinjajevinom. Valjalo bi bar postaviti oznake za slijepi put. Višečasovna vožnja, i pored toga što nismo stigli do prvobitnog cilja, nije nam teško pala zbog toga što smo upoznavali krajeve do tad neviđene. Uz to, izvanredne. Vratili smo se prema Njegovuđi, a onda nastavili ka Šarancima. Tuda smo se ranije često vozali, krajevi su nam bili poznati do raskrsnice čiji jedan kraj, po table koja je bila na njoj, vodi do Lipova. Gdje se stiže drugim krakom puta, nije pisalo. Zato smo mi odlučili da izvidimo kuda će nas dovesti. Ispred nas su bili prelijepi planinski prizori. S lijeve strane se pojavio niz bungalova. Iznenadili smo se da se tako daleko od svega, bez ikakvih putokaza, neko bavi turizmom. Domaćica koju smo zatekli ispred kuće nam je rekla da su čitav kompleks izgradili prije nekoliko godina, da su objekti počeli već i da propadaju, a oni ne mogu da ih otvore jer im komšija ne da vodu. Nismo ulazili u razloge te komšijske “sloge” ni u to ko je u pravu, ali je šteta da turisti nemaju priliku da uživaju u ovako lijepom pogledu. Zapisala sam negdje i naziv sela, ali sam zaboravila gdje. Nadam se da će mi neko reći. Raspitali smo se za put do Zabojskog jezera i saznali da smo na prethodnoj raskrsnici trebali da skrenemo desno prema Šarancima i Lipovu. Valjda na Sinjajevini svi putevi vode ka njemu. “Dnevna doza Sinjajevine” za taj dan je bila ispunjena.
Jedna pojava nam je privukla pažnju ovog ljeta. Gdje smo god mrdnuli, koliko god mala površina da je bila u pitanju, bila je uredno pokošena. Drago mi je što su ljudi motivisani da kose, a ne da pale. Mnogostruke pozitivne strane to ima za sve nas. Uglavnom, gdje smo god mrdnuli naišli bismo na kosioce ili na već balirano sijeno. Divan prizor koji vraća nadu u bolje dane za stočarstvo u ovim krajevima.
Konačno smo se vratili do Žabljaka i svratili na kačamak u centru grada, a zatim otišli i do kućice koju smo iznajmili. Nalazila se u Pitominama. Išli smo do tamo mnogo puta do sad. Svaka fotografija napravljena na tom uzvišenju bila mi je kao razglednica. Međutim, u dio Pitomina u kojem sam iznajmila smještaj do tad nikad nisam zalazila. Skroz sa druge strane brda, a direktno iznad grada. Imali smo odličan pogled na Žabljak.
Godinama unazad, kad god bismo se našli na vidikovcu Ćurevac (što nije bilo rijetko), posmatrali bismo duboko dolje selo Tepca. Početkom ljeta ovo selo se našlo u centru medijske pažnje. Stanovnici su tražili da im se asfaltira put jer je život postojećim stalnim stanovnicima sela postao neizdrživ, a žalili su se i da im propadaju turistički kapaciteti. Tih dana su i blokirali put prema selu, ali su uoči praznika odustali od blokade. Razmišljajući šta još nismo vidjeli u okolini Žabljaka sjetili smo se Tepaca. Tepca od vrha Ćurevac koji se nadvio nad njim dijeli “samo” kilometar visine. Prevoj sa kojeg se prelazi na makadamski put je nešto niži. Ali kad smo krenuli da se spuštamo zavojitim putem činilo se da kraja nema. Srećom, put je bio spreman za asfaltiranje i sasvim solidan. S lijeve strane puta šumovita provalija na momente se doimala jezivo duboko. Tek, stigli smo do sela. Nije lako onima koji ovuda moraju da se provezu češće. Privukla nas je spomen-ploča pa smo zastali da je vidimo. Tako smo saznali da preci znamenitog srpskog vojskovođe iz Balkanskih i I svjetskog rata Živojina Mišića, potiču iz ovih krajeva. Nisam znala taj podatak ranije iako sam tokom studija izučavala ratne podvige vojvode Mišića. Spomen-ploča se nalazi pored apartmana spremnog za izdavanje. Još da stigne asfalt.
Pošto smo vidjeli tablu sa natpisom Radovan Luka, odlučili smo da se provozamo i do tamo. Taj toponim sam povezivala sa splavarenjem, ali nisam uopšte imala ideju kako izgleda “splavarska luka”. Bio je lijep dan, nigdje nismo žurili pa smo pošli da vidimo i to. Put je bio sve lošiji pa smo, možda na pola puta između Tepaca i Radovan Luke ostavili auto i nastavili pješke. Put je vodio kroz lijepu šumicu. Kad smo čuli šum Tare ugledali smo ispod nas plažicu i odlučili smo da tu napravimo podužu pauzu. U momentu kad smo bili nadomak cilja, s desne strane smo vidjeli kapiju. Kapija u sred ničega. O čemu se ovdje radi? Šta će kapija u ovoj nedođiji? Morali smo da provjerimo. I onda… nevjerovatan prizor. Tu, na lijevoj obali Tare, minimum 1000 metara niže od silaska na makadamski put smjestio se prelijepi hotel sa 4 zvjezdice. Oko njega je bilo mnogo raftera koji su se užurbano presvlačili, dok su ispod hotela bili “parkirani” brojni čamci (kajaci) koji su čekali da se krene u avanturu zvanu vožnja Tarom. Bili smo potpuno zbunjeni: “Čudo da nismo do sad znali za ovo”. Kad nam se već pružila prilika odlučili smo da prije kuliranja na obali rijeke srknemo po kafu. Prišao nam je vlasnik hotela i ispričao istorijat ovoga mjesta. Prvobitni objekat, prema njegovim riječima, služio je da se u njemu smjeste visoki funkcioneri bivše nam države tokom lova na ovom području. Tad je splavarenje (kajakanje) Tarom još uvijek bila nepoznanica. Kasnije je dom prešao u nadležnost Nacionalnog parka. Naletjeh na tekst iz 2011. godine u kojem piše da u motelu nema ni vode ni struje i da gosti sami moraju da donesu posteljinu. Poslije toga, motel je totalno propao pa je kasnije privatizovan. Vrlo sličan slijed događaja desio se mnogobrojnim društvenim objektima iz SFRJ. No, mnogi su u toj tranziciji potpuno propali, dok je ovo jedna uspješna prča, kakvu god pozadinu da ima.
Poslije neočekivanog otkrića hotela u Radovan Luci otišli smo na prethodno viđenu plažicu. Taman sam izvadila knjigu kad su krenuli kajaci niz Taru. Bacih knjigu, dohvatih fotoaparat. Šareni čamci u zelenoj Tari su idealan prizor za svakoga sa fotoaparatom u ruci. “Fotomodeli” su se smjenjivali, a ja bila neumorna. Kad smo se ukočili od sjedenja na obali krenuli smo nazad.
U povratku smo prošetali Tepcima. Položaj sela je nevjerovatan. Zaravan okružena visokim vrhovima koji se pružaju okomito iznad sela. Ističe se Ćurevac. Pošli smo i do seoske crkve, pozdravili se sa nekoliko stanovnika Tepaca. Odmarali su od košenja pa nismo htjeli da ih ometamo.
U povratku smo svratiti da vidimo jednu kuću na maloj zaravni koju smo uočili prilikom spuštanja do sela. Pretpostavili smo da se radi o školi, ali smo htjeli da se uvjerimo. Bili smo u pravu: Osnovna škola “Milan Badnjar”. Bila nekad. Vrata nije bilo, a mi radoznali. Uvijek sa sjetom i tugom prolazim kroz objekte koji su nekad imali svrhu, a sad su prepušteni propadanju, bilo da se radi o školama, kasarnama, motelima… Mnogo je takvih objekata na teritoriji naše male zemlje. Odmah pored ulaza nalaze se stepenice, na koje se nismo usudili da zakoračimo. I klupe su još tu, ali prekrivene podebelim slojem prašine. Peć na drva davno odbačena. Čak su i dnevnici bili “na izvolte”. Na zidu, pored Njegoša i Vuka Karadžića, Lenjin i Ivo Lola Ribar, današnjim osnovcima zasigurno potpuno nepoznate ličnosti. U ćošku gajbe sa praznim bocama piva i birački materijal. Mora da škola još uvijek služi kao biračko mjesto. Da li su članovi komisije prekraćivali vrijeme uz pivo, ili se slavilo posle izbora, ne znam. Tek, neka veza između izbora i piva mora da postoji.
Popodne smo stigli i do Barnog, Crnog i Zminjeg jezera. To nikad ne preskačemo. Sjutradan smo se, po prvi put, uspentrali na Sedlenu Gredu, ali i to je tema za neku buduću priču. Ne sumnjam da ću i sljedeće godine otkriti neki vrh, neko selo, vidikovac… koji sam tokom prethodne 22 godine mimoišla.
Bonus video:
