Korona mi je poremetila mnoge planove, a posebno one koji se odnose na putovanja. Odavno sam planirala da napravim mini turneju po južnoj Albaniji: da upoznam Sarandu, Đirokastru, Butrint i Berat. U međuvremenu se u našu kuću uselio jedan mačak po imenu Mičko pa je predkoronski plan morao da se kreše. Jedva da smo imali vremena za Berat (i to ako dobro poranimo). Nadali smo se da ćemo do cilja stići za 4,5-5 sati. Granicu smo prošli skoro bez zastoja. Međutim, od Skadra su nas zatekle velike gužve na putevima i, uz nekoliko zaustavljanja, do cilja nam je trebalo skoro 7 sati. Berat je grad središnjeg dijela južne Albanije. Skoro podjednako je udaljen od istočne i zapadne granice zemlje. To je, zbog specifičnosti položaja, i najtopliji albanski grad. Mnogi ga smatraju najljepšim, a niko ne spori da je to perjanica među albanskim gradovima po kulturnom, arhitektonskom i istorijskom značaju. Čak je i rigidni režim Envera Hodže proglasio Berat gradom muzejom još 1961. godine. Pored Đirokastre, ovo je jedini albanski grad koji se nalazi pod zaštitom UNESCO-a (od 2008. godine).
Pred polazak sam dobro nagruvala gradivo i naoružala se brojnim činjenicama iz istorije ovoga grada koja je fascinantna. Prije svega što je duga skoro 2 i po vijeka tokom kojih su se na ovom prostoru smjenjivali razni gospodari koji su, u manjoj ili većoj mjeri, ostavili neki trag i upravo je to ono što ovaj grad čini posebnim. Grad se prvi put pominje 400 godina prije nove ere. Od Rimljana, preko Vizantijskog carstva, Venecije, Turske… svako je uticao na to da je Berat danas bude nezaobilazna turistička tačka na karti Albanije.
Tokom upada Bugara u sedmom vijeku dobio je ime Beligrad. Nazivi su se mijenjali, ali je značenje ostalo isto: Bijeli grad – na različitim jezicima.
Pošto smo planirali da prespavamo samo jednu noć, nismo obratili pažnju na to gdje nam je smještaj. Prilično smo se iznenadili kad smo shvatili da ćemo biti u srcu starog dijela grada, Mangalemu. Smještaj nam je bio kao muzej, u skladu sa lokacijom. Imao je prekrasnu terasu (neprimjetno dograđenu), jednu jedinu u okolini. Pogled sa nje je bio izvanredan.
Iako smo bili umorni od vožnje nismo htjeli da gubimo vrijeme. Odmah smo se uputili ka utvrđenju koje je bilo neposredno iznad nas. Stari dio Berata podijeljen je na tri dijela. Rijeka Osum dijeli grad na Mangalem, koji je nekada bio nastanjen isključivo islamskim stanovništvom, i Goricu, dio grada nastanjen hrišćanima (danas takva podjela ne postoji). Treći dio se nalazi na vrhu stijene iznad Mangalema: utvrđenje koje neko zove Dvorac (Zamak), neko Tvrđava. Dvorac ima prilaz isključivo sa južne strane. Put do njega je vodio neposredno pored našeg smještaja. Pošli smo pješke, ali smo se iznenadili kad smo vidjeli koliko automobila je prošlo pored nas. Put je bio izuzetno strm, ali prizori koje smo imali priliku da vidimo nisu dozvoljavali umoru da prevlada.
Najviše nam se dopalo to što nije bilo ni jedne građevine koja je odstupala od osnovnog izgleda zgrada u ovom dijelu grada, bilo da se radi o stambenom objektu ili hotelu. Ono što je meni najviše smetalo, posebno pri pokušaju da napravim što bolji snimak, su žice, žice, žice…
Čim smo se malo popeli imali smo dobar pogled na novi dio grada. Kopkalo nas je kakva je ono ogromna građevina koja dominira u dolini, pa smo kasnijim guglanjem otkrili da je u pitanju hotel (nekad univerzitet).
Posebno smo se začudili što auta ulaze i u tvrđavu. No, ovo utvrđenje, iako izuzetno staro, ima jednu specifičnost koja ga čini izuzetkom od ostalih građevina ovog tipa. Naime, u okviru zidina dvorca se još uvijek živi. Neke kuće su ruinirane, neke su postale muzej, restoran ili prodavnica suvenira. Mnoge od njih se izdaju kao apartmani, ali još uvijek ima i kuća u kojima se živi. Vjerovatno je to razlog što je autima dozvoljen pristup.
Tvrđava je u velikoj mjeri sačuvana, sa brojnim zanimljivim i nadasve fotogeničnim cjelinama. Prostor je prilično velik, a mi smo pokušavali da što više toga vidimo. Atmosfera nam se dopala, prije svega što je na jednom proplanku grupa djece igrala fudbal. Ispred svojih kuća rukatne domaćice su iznijele ručne radove, pretežno čipkane i vezene stolnjake. Pored nas je u galopu projahao gospodin na konju. Kasnije smo ga vidjeli kako pridržava konja na čijim leđima jašu turisti. Svako se snalazi na svoj način i pokušava da iskoristi popularnost dvorca. Imalo je tu puno toga da se vidi. Ponešto smo pročitali sa info tabli, nečega smo se prisjećali od onoga što smo pročitali tokom pripreme za putovanje. Nismo imali vremena za sve. Na samom vrhu smo naišli na ostatke stare akropole i podzemnu cistijernu s vodom. Pročitala sam da se na ovom prostoru nalazi i 40 crkava iz vizantijskog perioda, kao i 40 džamija. Mi smo registrovali ostatke dvije džamije i jednu fenomenalnu crkvu iz 14. vijeka – Crkvu Svetog Trojstva (Trojice).
Sumrak je neosjetno počeo da se pretvara u noć, a mi smo htjeli da vidimo što više za dva dana koliko smo imali na raspolaganju. Iako smo se pješke popeli do tvrđave nastavili smo sa šetnjom i u njenom podnožju diveći se gradu, pokušavali da lociramo naš stan, planirali odakle sjutra da startujemo. Najveći broj kuća u naseljima Mangalem i Gorica je napravljen tokom 18. vijeka. Svaka je bijele boje i ima puno prozora, građene su kaskadno pa izgledaju kao da ih je neko nasložio jednu na drugu.
Sjutradan rano ujutro nismo dozvolili da nam kiša koja nas je iznenadila pokvari uživanje u jutarnjoj kafi sa terase vrijedne (ne tako male) cijene stana. Imali smo povjerenje u vremensku prognozu i taman kad smo bili spremni da startujemo sa šetnjom – kiša je stala. Prvo smo odšetali do najupadljivije građevine u novom dijelu grada – hotela Colombo. Još uvijek nije bio otvoren i ne znam kako izgleda unutra, ali spolja izgleda malo prenaglašeno, i arhitekturom, i dimenzijama. U njegovoj blizini smo vidjeli gradsku biblioteku, daleko skromniju i meni dopadljiviju. Ispred nje, u malom parkiću – bista nama nepoznatog pisca.
Vratili smo se nazad u želji da vidimo dva vjerska objekta (crkvu i džamiju) na samo nekoliko desetina metara razdaljine. Ovo u Albaniji, izgleda, nije izuzetak već češće pravilo. Prvo smo naišli na crkvu Svetog Dimitrija. Bila je nedjelja i crkva je bila puna. Nismo htjeli da povećavamo gužvu. Olovna džamija (iz 16. vijeka) je djelovala usamljeno. Teško je bilo fotografisati jer je zbijena između kuća.
Sa prozora stana smo vidjeli još jednu džamiju pa smo pošli da i nju obiđemo. Ispostaviće se da se radi o Sultanovoj (Kraljevskoj) džamiji u kojoj je sahranjen Sultan Bajazit II, a koja je proglašena kulturnim spomenikom još 1948. godine. Džamija se renovirala i još nije bila otvorena za posjetioce. Ljubaznom čuvaru smo se nešto dopali pa nas je uveo unutra. Imali smo privilegiju da nam noge urone u novi tepih, kao i da vidimo mnoge zanimljive detalje, kako u džamiji, tako i u Kući derviša – Halveti tekiji, koja se nalazi iza nje.
Poslije doručka u hotelu Portik čija terasa na vrhu ima izvanredan pogled na okolinu, nastavili smo šetnju. Nismo mogli da zaobiđemo glavni bulevar – Republika. Pored široke zone namijenjene isključivo pješacima pruža se interesantni park prepun skulptura, neobičnih klupa i brojnih biljaka među kojima dominiraju divlji kestenovi. Na početku parka je i oznaka kojom Berat turistima sa ponosom ističe svoj UNESCO status.
Rijeku Osum, koja razdvaja dva stara dijela grada, premošćavaju (u ovom užem dijelu) dva mosta. Jedan je skroz nov, dok je drugi, zvani Gorica, izgrađen 1780. godine od drveta, da bi 1920. godine dobio današnji oblik. Neki kažu da ih podsjeća na Višegradski most. Priznajem, nisam primijetila sličnost. Ali, pročitah jednu legendu koja se vezuje za ovaj most. Naime, postojao je dio mosta u koji bi utamničili mladu djevojku koju su izgladnjavali da bi umirila duhove koji bi mogli da utiču na bezbijednost mosta.
Na donjoj desnoj fotografiji starog mosta, u pozadini se vidi zatalasano brdo iznad Berata. U doba dugogodišnje vladavine Envera Hodže na njegovim ispupčenjima su bila postavjena ogromna slova “E N V E R”. Poslije pada režima neko se poigrao i vješto zamijenio mjesta prvom i drugom slovu tako da je pisalo “N E V E R”. Vidjela sam fotografije oba natpisa, ali sada slova više nema. I to je prešlo u sferu legende.
Iz više izvora sam čula velike pohvale na račun Etnografskog muzeja u Beratu. Neki ga smatraju i najljepšim te vrste na Balkanu. Bila je nedjelja pa nismo znali da li radi, ali nam je internet pretraga dala pozitivan signal. Stražar nas je ljubazno primio, nije htio da naplati ulaznicu već se latio uloge vodiča. Pokazao nam je sve što se nalazilo ispred ulaza u muzej (što smo i sami vidjeli), a onda se ponudio da nas fotografiše našim telefonom. I – to je bilo to. A muzej? Ne radi. Častili smo ga i zahvalili se i na ovome. No, on je bio nezadovoljan. Očekivao je napojnicu u punom iznosu ulaznica. Žao mi je što nismo uspjeli da posjetimo muzej. Sumnjam da će mi se opet pružiti prilika.
Tokom prethodne večeri smo u brdu vidjeli osvijetljenu crkvu. Prvo smo pomislili da je to crkva Svetog Trojstva, a onda smo shvatili da se ona ne može nalaziti na tom mjestu. Pokušavali smo da dokučimo kako se do nje stiže, ali bezuspješno. Internet pretragom smo utvrdili da je to crkva Svetog Mihaila koja datira iz 13. vijeka. Ja sam bila uporna da je ne preskočimo, iako je put do nje i dalje bila nepoznanica. Pitajući redom prolaznike uspjeli smo da stignemo do nje. Vidi se da je put skoro rađen, pa je to donekle opravdanje za neznanje. Mada, činjenica je da su ljudi često malo upućeni u svoje okruženje. Kako tamo, tako i ovamo. No, kad smo se po velikoj vrućini uspentrali do nje, neprijatno nas je iznenadila zaključana kapija. Uspjela sam nekako da je fotografišem. Izgledom dijelom, a materijalom i stilom u potpunosti, liči na crkvu Svetog Trojstva.
Kad smo stigli do crkve primijetili smo da se put nastavlja (doduše prilično okomito) do tvrđave na vrhu brda. Nismo htjeli da propustimo priliku da još jednom prošetamo po Dvorcu, a shvatili smo i da nismo bili do vidikovca koji se nalazi neposredno iznad Mangalema. Put je bio strm, klizav, neobezbijeđen i ne bi se reklo da je često korišćen. Ali, stigli smo u jednom komadu i pored neodgovarajuće obuće. Na putu do tvrđave smo imali najljepši pogled na Goricu, a ja sam se vajkala što ne ostajemo bar još dan da se popnem na brdo iznad Gorice. Pročitah da postoji pješačka staza. Sigurno da bi mi fotografija Mangalema sa te strane bila mnogo bolja od ovih koje sam napravila. Sa vrha smo sa visine pogledali kuće, među kojima je bio i naš smještaj, kao i crkvu koju smo prethodno obišli.
Odužih sa ovim postom, a ne stigoh da pomenem ni ostatke dvorca beratskog paše, kapije kao prepoznatljivi detalj (neke stare su i zakonom zaštićene), posebno mjesto za odlaganje plastične ambalaže (što me je posebno oduševilo) i još dosta toga. Ni ja nisam uspjela sve da vidim. Dva dana za Berat je malo. Minimum su tri. Tad bi mogli da obiđete i prirodne ljepote koje se nalaze južno od Berata: kanjon rijeke Osum i vodopad Bogove. Možda čak i da se popnete na Goricu, ako rano ustanete i imate dobru kondiciju. U svakom slučaju, Berat je mjesto koje mogu svakom da preporučim bez straha da će biti razočaran.
Bonus video:
