Dugo već obilazim ovaj komadić svijeta što se Crnom Gorom zove i ima još puno tačaka do kojih nisam doprla. Hodajući, čitajući i gledajući fotografije drugara planinara živim u uvjerenju da sam bar za sva mjesta čula. Ali, nerijetko se desi da me iznenadi novi toponim. Tako, kad je PSK Montenegro Guide s mojim drugarom Danilom na čelu, najavio turu za Smerdec, bila sam zatečena. Nikad čula! Polazak od Bunara Boljevića. To je već zvučalo poznato. Krajina je dio Crne Gore koji se nalazi između obronaka Rumije s jedne, a Skadarskog jezera, Bojane i brda Taraboš s druge strane. I pored vrlo uskog i baš lošeg puta, kao i Duškovog zaklinjanja da tuda nećemo ići dok ne stigne novi put (koji nije ni počeo da se radi, a kad će ne znamo), ovuda smo prošli dosta puta. Bunari Boljevića su mi omiljena tačka na ovoj putanji. Njihov položaj, izgled, starost i, prije svega, legenda koja ih prati, odvajaju ih od svega ostalog. Priču o njima sam svojevremeno ispričala na stranici “Geografija – interesantno”. Pobudila je veliko interesovanje i divljenje, a što je zanimljivo, više ljudi je podijelilo taj post kao svoj. Ta pojava mi smeta i reagujem kad to vidim, ali je to i pokazatelj koliko su Bunari Boljevića zanimljivi.
Bunari su sagrađeni odavno, nagađa se još 1001. godine, kada se gradio i čuveni krajinski bunar. Dubina bunara je oko 10 metara. Jedinstveni način gradnje i njihovo vjekovno trajanje zadive svakoga ko ima priliku da ih vidi. Legenda koja daje poseban šmek ovom mjestu ukratko glasi ovako: Mladić je zaprosio ruku djevojke, ali je otac postavio uslov. Trebalo je da sagradi bunar dublji od bunara koji je Jovan napravio Kosari, a koji je bio dubok 12 metara. I pored najvećeg zalaganja ovaj zaljubljeni momak nije uspijevao da pređe 10 metara dubine. Zato je na kraju odlučio da sagradi 12 bunara čime je zaslužio ruku svoje voljene. Još legenda kaže da su izrodili dvanaestoro djece i živjeli srećno…
Prije nego što sam krenula da upoznam Smerdec probala sam nešto o njemu da nađem na internetu. Sem najave ture već spomenutog planinarskog društva i fotografija sa ture nisam našla ni slovce. Pozvala sam Danila da ga pitam misli li da sam dorasla ovoj turi. Uslijedilo je kontra-pitanje koje me je zateklo: “Ko vas čeka dolje?” “Paaaa, niko nas ne čeka. Možemo li se vratiti nazad istim putem?” Tu sam ja zatekla njega. “Paaaa, možete”. I tako smo se zaputili ka Smerdecu jedne lijepe aprilske subote. Startovali smo od gore spomenutih Bunara Boljevića. Kad smo se nanovo izdivili bunarima prošli smo mimo njih ka stablima kestenova, koja umnogome ovo mjesto čine tako posebnim. Makadamski put je odmah skrenuo ulijevo, a ubrzo smo ugledali i prve markacije. Iako sam pročitala da se ide starim karavanskim putem koji je spajao Krajinu (Ostros) i Skadarsko jezero sa Vladimirom i Ulcinjom, odnosno morem, iznenadila sam se u kolikoj mjeri je taj put u pojedinim djelovima ostao očuvan. U početku su sa obje strane puta stajale kamene podzide koje su ograničavale imanja, pretpostavljam. Kasnije su se pojavljivale mjestimično, u sred šume, što nam govori da su se do tamo prostirala imanja, torovi… Idući ovuda, gdje tokom čitave ture nismo sreli živo stvorenje, ta prohujala vremena nam je bilo teško zamisliti.
Markacije su bile odlične, mada za njima skoro i da nije bilo potrebe sem na samom startu. Jednostavno se prati put. Tokom većeg dijela staze nije bilo kamenih ograda, ali je staza bila u obliku improvizovanih stepenica. Sjetila sam se čuvenog: “Čemu?”, koje je iz dubine umorne duše izvukao moj drug Đole kad smo svojevremeno hodali po karavanskom putu između Pinčića i Bijele Skale. Sad ničemu, nema šta. Ali, nekad je ovaj put bio od životnog značaja za stanovnike ovih krajeva.
Išlo se kroz rijetku šumu, pa iako nije bilo zanimljivih pogleda, staza je plijenila pažnju sve vrijeme. Tokom jednog osvrtanja ugledali smo jezero i poveliko selo. Samo pretpostavljam da je u pitanju selo Ckla, ali ni pomoću katre ni Google mape nisam to utvrdila sa sigurnošću. Kasnije je pogled na jezero bivao sve ljepši. Vidjela se albanska, gusto naseljena obala jezera, sa Prokletijama kao okvirom. Onda je počela da se pomalja i Rumija. Uočili smo najviši vrh i pokušavali da lociramo Lisinj. Hodali smo bez napora i divili se okolini.
Smerdec je, u stvari, prevoj. Pri kraju smo išli skoro po ravnom, po travnato-kamenitoj stazi koja vodi kroz baš rijetku šumicu. Kad smo vidjeli da staza počinje da se spušta, znali smo da smo stigli do cilja. Fali ovdje, ipak, jedna strelica, oznaka, bilo šta. Srećom, mi smo iskusni pa smo osjetili da to mora biti to. Skrenuli smo lijevo sa staze i zavikali tradicionalno: Vauuuuu… Nema šta se odatle nije vidjelo: od Bojane do Šaskog jezera, Solane, Možure, raznih sela kojima, na žalost, nismo znali imena. Sve u svemu, ulcinjsko zaleđe. Tradicionalno, vazduh nije bio kakav bi trebalo da bude, falilo je malo vjetra da ga pročisti, ali, i pored toga, bila sam oduševljena. Kako za ovo do sad nisam znala? Fotografije nisu ni približan reprezent pogleda sa ovog prevoja – vidikovca. Moraćete da se prošetate.
Kad sam se izdivila pogledu i napravila gomilu fotografija u nadi da će bar neka ispasti da valja, nastavila sam putem koji se od ovog mjesta naglo spušta. Naišla sam na neki stari bunar sa interesantnim natpisom. U posljednjem redu sam uspjela da razaznam broj 1968, pa možda i nije star koliko na prvi pogled izgleda. I u njegovoj blizini je mali vidikovac, sa sličnim samo užim pogledom od onoga na prevoju iznad njega. Dalje spuštanje, koje je bilo još strmije, nije imalo smisla. Put dalje vodi ka Vladimiru, a mi smo planirali da se vratimo nazad istim putem.
U povratku smo shvatili zbog čega je, ako ideš na Smerdec, mnogo bolje da imaš nekoga da te “dolje” čeka. Jer, silazak je bio neuporedivo teži od uspona. Put se nije, naravno, tokom toliko prohujalih godina održao čitavom dužinom. Bilo je djelova koji su, usljed raznih pokreta tla izgubili formu, kamenje se rasporedilo po svojoj volji. Tokom uspona koraci mogu bolje da se kontrolišu, dok tokom spuštanja noga češće “propada”. Zato nam je povratak bio baš naporan i rekla sam naglas: “Preporučiću da se na ovu tura ide organizovano, sa planinarskim društvom”. Drugo rješenje je, ako imaš nekog drugara koji je skloniji posmatranju ptica ili kuliranju kroz Svač, da te doveze do početne tačke i sačeka kasnije s druge strane. Tokom povratka bar nismo morali da se osvrćemo da bismo gledali u jezero. Bilo je ispred nas. Ali, moralo se strogo voditi računa o svakom koraku. Ipak, bez uganuća noge (“gojzerica glavu čuva”) stigli smo do starih kestenova koji, kao ni ostalo drveće pored kojeg smo prošli tokom ove šetnje, još nije krenulo da lista, iako je april mjesec uveliko “gazio”.
Jedino se cvijeće stidljivo pomaljalo tu i tamo, mada ponuda nije bila prešarolika. Ali, sem mahovine ono je bilo jedini znak života na putu od Bunara Boljevića do prevoja Smerdec.
Ako smo već pješke morali da se vratimo putem kojim smo i pošli, autom nismo. Odlučili smo da se spustimo do Vladimira i Bara, pa preko tunela Sozina do Podgorice. Vidikovac Stegvaš nismo mogli da mimoiđemo. Sa njega je bio neuporedivo jasniji pogled na jezero, njegovu suprotnu obalu, Prokletije i selo koje smo vidjeli sa Smerdeca. Vozeći se ka Vladimiru sve vrijeme sam krivila vrat da tačno lociram Smerdec, ali nisam uspjela u tome. Možda ću neki drugi put, kad me neko bude čekao sa ove strane.
Bonus video:
