U ponedjeljak, 24. jula, na „Barskom ljetopisu“ biće promovisana knjiga Čedomira Ratkovića „Priče pod Rumijom“. Čedo Ratković je znamenita ličnost: bivši predsjednik Opštine Bar, dvodecenijski direktor čuvenog TP „Izbor“, republički i savezni poslanik, odnosno u ono vrijeme – delegat… Mnogo pamti i zna. I lijepo piše.
Dok je on živ, živjeće i hiljade Barana, jer, kažu da čovjek definitivno umire tek kad na zemlji ne postoji više niko ko ga je makar jednom vidio za života. A Čedo je ne samo vidio, nego i upamtio mnoge junake ove dragocjene knjige.
* * *
Pred svako putovanje, bez obzira da li se radi o odlasku ili povratku, prožimaju me trema, radost i sjeta. Može se reći da se tim redom vrte ukug.
* * *
Na Sjevernom mostu (North Bridge) koji spaja dvije obale rijeke Konkord, jedan od pripadnika američke Narodne milicije prvi put je, 19. aprila 1775, pucao na engleske Kraljevske vojnike („crvene mundire“, iz davnog stripa „Komandant Mark“). Time je otpočela Američka revolucija, a za taj pucanj, u bostonskoj regiji, s neskrivenim ponosom, kažu da je „odjeknuo u čitavom svijetu“. Spomen park je netaknut i izgleda kao prije dva i po vijeka kada se desila bitka.
Da Amerikanci imaju veličanstveni 13. jul 1941, vjerujem da bi konzervirali Virpazar i napravili od njega svjetsku atrakciju u koju bi se odlazilo kao na hodočašće.
* * *
Dok smo išli sjevernom obalom Temze ka Tauer bridžu, začuli smo ovacije s druge strane rijeke. Tamo je na velikom video-bimu stotine Britanaca pratilo finale Vimbldona. Znali smo da je Novak izgubio od Alkaraza.
Takvu euforiju na bitanskom tlu vidio sam još samo u Edinburgu, nekoliko godina ranije, kada su u jednom pabu mladi Škotlanđani bučno proslavljali gol Brazila protiv Engleske.
* * *
Paradoksalno zvuči, ali više volim Crnu Goru kad sam u njoj nego izvan nje. A trebalo bi da bude obratno. Izgleda da iznutra žmurim na njene mane, koje se spolja lako uoče. Recimo, naši ljudi koji razmišljaju da se vrate, matiraju me jednostavnim pitanjem: da li je partijsko zapošljavanje, zaista, toliko izraženo?
Odgovor je poražavajući za sve koji su iz iskrenih pobuda iskoristili svoje pravo glasa. Bojim se da ćemo, nažalost, još pričekati na prekid prakse partijskog zapošljavanja, jer onaj koji prvi to učini biće, vjerovatno, gubitnik na kratke staze. O tome da je takav potez neophodan i urgentan za Crnu Goru i njenu budućnost malo koja partija razmišlja. Ili razmišljaju one koje nisu na vlasti. Dok ne dođu na vlast.
* * *
Stvarno smo počeli da ličimo na Zapad. Ni mi više ne znamo ko su nam komšije, pozdravljamo se reda radi i uvijek u žurbi. A o nekadašnjem posuđivanju, koje je značilo mnogo više od puke molbe za „pet deka“ kafe ili šaku soli i kesu šećera, odavno nema ni govora. Neko će reći: sada se ima, ne mora da se posuđuje, a i prodavnice su blizu. I onda se imalo za toliko, ali bio je to čin prisnosti i prijateljstva, od kojeg je bilo milo u duši i onom koji daje i onom koji će to prvom prilikom da vrati.
* * *
Mislio sam da ću malo da odmorim od sajtova, a listao sam ih više nego ikad.
Većina anonimnih komentara na tekstove, pa i u kredibilnim sajtovima, jesu svojevrsni nastavak „Parova“ i sličnih „Zadruga“, što znači da su nepismeni i agresivni ili arogantni i omalovažavajući, a ima i uvredljivih na nacionalnoj osnovi, koji nesmetano prolaze ispod radara cenzure. Rijetko zaiskri neka razborita, produhovljena misao, duhovitost ili zapis koji isprovociraju na ozbiljnu i korektnu raspravu.
* * *
Suština (istina) života nije ni u hedonizmu ni u radoholizmu. Kao i obično, suština je negdje na sredini, u umjerenosti.
Bonus video:
