S obzirom na lošu pozorišnu ponudu ovogodišnjeg „Barskog ljetopisa“, posljednjeg avgustovskog dana otišli smo, s prijateljima, u Tivat, da gledamo „Veliku dramu“, Narodnog pozorišta iz Beograda. Ova drama o porodici crnogorskih kolonista u Vojvodini, pisca i reditelja Siniše Kovačevića, igra se već dvadeset jednu godinu, kako njeni akteri ističu, „na kartu više“. Imao sam peh što smo više od sat tražili parking po Tivtu, pa sam u žurbi zaboravio jaknu u kolima i do pauze se smrzavao i što je ispred mene sjedio jedan ogroman čovjek i zaklanjao pola scene, a onaj do mene sve vrijeme, valjda iz navike, tresao nogom. Drugi peh je bio što je te noći bila završnica „Purgatorija“, pa su cio sat dijeljene nagrade, a jedan od laureata bio je egzaltirano opširan.
Kad sam se poslije pauze vratio s jaknom i ugrijao, do kraja sam uživao, prepuštajući se naletu emocija od kojih pršti predstava i ne primjećujući više nikog oko sebe.
Eto šta znači obući jaknu u pravo vrijeme!
* * *
Žao mi je što u ulozi Zarije Vučića nisam gledao, sada pokojnog, Tanasija Uzunovića, ali i njegova zamjena, Lepomir Ivković, bio je veoma dobar, možda i ponajbolji od svih na sceni kad je u pitanju crnogorski naglasak. Tu i glavni lik, odlični Vuk Kostić, povremeno skenca.
* * *
Sa ovog putešestvija koje je, zbog nekog udesa, trajalo više od dva i po sata, pamtiću posebno jednu gospođu iz Tivta. Pošto sam vidio da je za volanom vozila tivatskih registracija, upitao sam je, poslije naših bezuspješnih pokušaja, da li zna gdje bismo mogli da parkiramo automobil. Rekla je da ne zna, sve je prebukirano, ali da će pokušati na parkinzima nekih zgrada i da je slijedimo. U narednih pola sata strpljivo je, ispred nas, obilazila Tivat i hvatala krugove jednosmjernim ulicama, sve dok se nije ukazalo jedno slobodno mjesto. Nismo stigli ni da joj se zahvalimo, samo je mahnula rukom, svirnula i otišla.
* * *
Više od tri decenije ne mogu da shvatim zašto ljetnji festivali u Baru, Budvi, Tivtu, Herceg Novom i Kotoru zajedno ne organizuju gostovanja pozorišnih predstava, književniika, slikara i drugih umjetnika iz bivše Jugoslavije, smanje troškove i imaju kvalitetne programe. Recimo, od devet pozorišnih predstava na ovogodišnjim tivatskim „Purgatorijima“, u Baru je gostovala samo jedna...
* * *
Nedavno sam potpisao peticiju za spas Instituta „Dr Simo Milošević“. Sankcije, ratovi, neuspješne privatizacije... devastirale su taj crnogorski brend. Ali, još diše, na sreću njegovih pacijenata.
Piše mi čitateljka, koja je u avgustu, u Institutu boravila nedjelju dana: „Molim vas, pomognite da se sačuva institut, zbog nas koji tamo redovno odlazimo, ali i zbog tamošnjih stručnih i ljubaznih ljekara, fizioterapeuta i sestara i prijatnog osoblja. Gledala sam mlade i stare u invalidskim kolicima, ljude koji koriste hodalice, štake i štapove, kojima nije lak život, sa koliko optimizma idu na spasonosne tretmane.
Jedan čovjek u invalidskim kolicima, pitao je konobaricu u Institutovom restoranu:
’Znate li koliko mi se ide kući?’
’Koliko?’
’Nikoliko!’
’Ne brinite, doći ćete nam opet.’
Dvojica korisnika invalidskih kolica sa sjevera Crne Gore dolaze već 13 godina. Prezadovoljni su, mada kažu da se u posljednjih nekoliko godina situacija promijenila: nekada su ih fizioterapeuti vodili na plažu i pomagali im da se kupaju. Sada od toga nema ništa, fizoterapeuta nema dovoljno.
Taksista mi je rekao: ’Lijep je Institut, samo dok ne padne kiša!’ I, zaista, u Institutu možete vidjeti barice vode i upozorenje: ’Oprez, klizav pod.’
Mislim da bi trebalo ohrabriti privrednike i poznate sportiste i umjetnike da doniraju novac Institutu. I po ugledu na bolnice i medicinske ustanove u svijetu, davati po njima imena renoviranim sobama, blokovima, krilima, departmanima... Na primjer, ’Krilo C – Nikola Vučević’, itd.“
* * *
Počela je nova školska godina. Zašto smo ovoliko posrnuli kao društvo? Zato što je posrnulo obrazovanje. A zašto je ovoliko posrnulo obrazovanje? Zato što je posrnulo društvo. Vrzino kolo…
A, opet, mladi roditelji uglavnom rezonuju: ukoliko njihovo dijete ne bude baš kod te i te učiteljice, neće se upisati na Harvard i budućnost mu je upropašćena. Biće strašno ljuti što im, eventualno, nije ispunjena želja. Naravno, poslije mjesec doći će kod tih istih pedagoga i psihologa koji su sastavljali odjeljenja da se izvinjavaju i da kažu kako je njihovo dijete, u stvari, dobilo divnu, najbolju učiteljicu.
Ovo oko upisa je opštecrnogorski problem, koji se, principijelnošću, lako otklanja, dok škole na primorju i u Podgorici imaju dodatni, znatno veći: nemaju dovoljno kapaciteta da prime sve đake, a u nekim odjeljenjima trećina (uglavnom Rusi i Ukrajinci) ne zna naš jezik. Ni oni ni njihovi roditelji. Niko ne pokušava, ozbiljno, da riješi taj problem prebukiranih škola i jezičke barijere.
Bonus video:
