Fudbalski klub Mornar ostao je bez najvjernijeg navijača, a Barani dragog sugrađanina. U 93. godini preminuo je Milorad Milo Vukčević. Mnoge od nas zadužio je onim pitanjem koje je tako išlo uz njega i njegovu dobrotu: „Kako su ti kući? Sve ih puno pozdravi.“ Lijepo je bilo krenuti u novi dan s tim njegovim „blagoslovom“.
Bio je cijenjen likovni umjetnik i pedagog. Političku karijeru je napustio u uzletu, kad nije želio da, kao sekretar ondašnjeg svemoćnog Komiteta, selektivno, ruši kuće Baranima koji su ih bespravno podigli.
Dok bude Barana, živjeće u sjećanjima Milo Vukčević, blag, nasmijan, malo poguren, karakterističnog (sa zadrškom) koraka kojim je svuda stizao, talasaste kose i njegovanih brkova, sa neizbježnom muštiklom u uglu usana.
* * *
Ima li išta dragocjenije od požutjelih, rijetkih fotografija od prije stotinu i kusur godina? One su možda i najpouzdaniji svjedok prohujalih vremena. Danas su fotografije gotovo bezvrijedne. Ima ih na milione, pohranjene su (a može se slobodno reći i sahranjene) u telefonima i na društvenim mrežama. Tamo se gomilaju, zatrpavajući ljude i događaje i ne znače gotovo ništa. Tek u albumu zablistaju punim sjajem, kao Pepeljuga na balu.
Ali, albume više niko ne pravi, albumi su retro, jel’ da?
* * *
U Baru je jedna od najopasnijih raskrsnica ona kod Doma zdravlja i Doma kulture. Nepregledna je i nema semafora. Tu i dalje stoji nesuđena zgrada Pošte, nedovršena, sama, kao ukleta. Od kada je postavljena rampa ispred Doma zdravlja, na trotoaru i ulici načičkani su automobili čiji su vozači, pretpostavljam, u žurbi dovezli pacijente, pa su parkirali ukoso, paralelno, kako god… tako da je ulica između Doma zdravlja i Pošte rizična i za pješake i za vozače.
Nedjeljom je pusto. Na mjestima gdje su bila parkirana auta sve se crni od fleka od ulja. I prva mi je misao da u Dom zdravlja dolaze oni čija su vozila stara, višedecenijska. Na kojima curi ulje… A da oni sa novim, markiranim vozilima, kojima ne curi ulje, odlaze u privatne medicinske ustanove gdje nema gužve i gdje je ljubaznost osoblja na nešto višem nivou.
Kažem, prva misao mi je takva, a kad bolje razmislim, možda sam sve uobrazio. Oni koji imaju, najviše vole da idu tamo gdje je džabe ili jeftino. Ko će znati…
* * *
Ima jedan neobičan sloj ljudi, nevelikog intelektualnog kapaciteta, ali rastegljivog karaktera, koji su bili na važnim pozicijama u društvu. Dosta su potrajali, ali vremenom su „pročitani“ i njihova putanja, kako su se bližili zalasku karijere, bila je silazna. Od tada im, nezavisno od političke pripadnosti, niko i ništa ne valja. Samo kritikuju i nemaju lijepu riječ ni za koga.
* * *
Ministarstvo prosvjete uplaćuje školama svakog mjeseca novac za po pet primjeraka tri dnevna lista u Crnoj Gori. Školama nedostaje svega, od potrošnog materijala do lož ulja za grijanje, ali ne fali dnevnih novina, koje malo ko čita. Ova vijest je toliko bizarna da mi se čini da sam nešto pogrešno shvatio, pa se unaprijed izvinjavam ako je treš.
* * *
Navijao sam za Ajaks zbog Vasovića, za Bastiju zbog Džajića, za Pari Sen Žermen zbog Sušića, za Arsenal zbog Pižona, za Milan zbog Savićevića, za Real zbog Mijatovića, za Mančester junajted zbog Vidića i za mnoge druge strane klubove zbog jugoslovenskih igrača.
Sada navijam za Fenerbahče, zbog Tadića i Džeka. Lijepo ih je vidjeti kako proslavljaju golove i bodre jedan drugog. Srbin i Bošnjak, zajedno.
Može se u tuđini, nije se moglo kod kuće…
Bonus video:
