U februaru 2011. napisao sam prvi blog na sajtu „Vijesti“. Godišnje, u prosjeku, izađe 18 tekstova, na svakih dvadeset dana otprilike po jedan. Pišem kad hoću o onome što mi se dešava i o čemu mislim i to je dobar osjećaj. U ovoj godini malo sam usporio jer moj, trenutno, glavni problem nije ni skupoća, ni bojkot trgovinskih lanaca, ni studenti, ni Vučić, ni Tramp, ni ratovi u Gazi i Ukrajini… nego to što, sada već – „deset kilograma čiste ljubavi“, gleda kroz mene i nikako da mi se slatko nasmije kao prije tri mjeseca kad smo se rastali.
* * *
Čedo Ratković u avgustu puni 90 godina. U mentalnoj i fizičkoj snazi je kao da je tri decenije mlađi. Bio je nekada predsjednik Opštine, savezni poslanik, direktor „Izbora“… U njegovo vrijeme Bar je infrastrukturno ojačao, ali, izgleda, ostaće najviše upamćen po onome što će, po svemu sudeći, uspjeti u desetoj deceniji: prevashodno njegovim zalaganjem trebalo bi da bude sačuvan, od najezde graditelja, maslinjak u centru Bara, sa pedesetak stabala starih više od hiljadu godina.
* * *
Ima osoba u kojima paralelno egzistiraju dvije ličnosti: jedna ljubazna, dobronamjerna i druga mrzovoljna, odbojna. Te dvije ličnosti su u stalnom sukobu i teško tijelu u kojem su zarobljene. A ljudi o njima sude u zavisnosti od toga na koje su od ta dva lica naletjeli.
* * *
Majstor sam da izgubim vrijeme ni u šta, kako u mladosti, tako i u (ranoj) starosti.
Sada se, doduše, tješim da to što sate provodim uz šah i slagalicu, ima veze za treniranjem moždanih vijuga, da me ne „zbiberi“, kad joj vrijeme nije, demencija, odnosno njen najpoznatiji oblik, drug Alchajmer.
* * *
A u slagalici se ponešto može i naučiti ili se podsjetiti na ono što smo nekad znali i zaboravili. Kao na primjer da je Tihi okean najveći na svijetu. Obuhvata više od 91.440.000 kilometara i dominira trećinom površine naše planete i veći je od svih sedam kontinenata zajedno.
* * *
U petak popodne razmišljam o blagodetima dugačkog vikenda i onda subota i nedjelja prođu za tren: šta smo radili – ništa, gdje smo bili – nigdje. Barem da sam Podgoričanin, pa da skoknem na izlet do Bara…
* * *
Prije nekoliko dana u Tuzli je održan koncert u čast Nedžada Salkovića, koji je početkom januara napunio 84 godine. Mladi interpretatori izvodii su njegove pjesme, a na kraju je ovaj rijetki gospodin, divnog glasa i produhovljenog lika, otpjevao vanvremenski hit „Ne klepeći nanulama”.
Kad god čujem tu pjesmu sjetim se majke, koja mi je svako jutro u baraku pored porodične kuće u Popovićima, gdje sam, navodno, spremao ispite, donosile pomorandže iz naše bašte i kafu. A dok je išla ka baraci, odzvanjale su njene klompe…
* * *
„Pokidali“ smo, što bi rekli klinci, na Radio Baru i Bar Infu, u petak, 14. februara, kada su pravoslavci slavili Svetog Trifuna, zaštitnika vinogradarstva i vina, a katolici i protestanti Svetog Valentina, za koga se vezuje Dan zaljubljenih. A uz vino i zaljubljenost idu radost, optimizam i nada. Objavili smo 16 autorskih tekstova naših novinara o plemenitosti i ljubavi, o dobrim ljudima koji su zadužili Bar i Barane i o lijepim događajima koji su postali neizbrisiv dio ovog grada. U poplavi ružnih informacija te priče su zasjale kao svetionik u noći.
* * *
U jednoj od 16 priča pisali smo o Aleksi i Smiljki Novaković koji su 1. februara proslavili 72 godine braka. Čika Aleksa 31. marta puni 98 godina, a teta Smiljka će 31. maja imati 94. Moguće je da su najstariji bračni par u Crnoj Gori.
A najviše reakcija izazvala je priča o buregdžiji Hamzi i kćerkama. Na stranu što je burek neponovljivog ukusa (i neke Sarajlije, kažu da mu nema ravnog), njegove tri kćerke su zaštitni znak poslastičarnice: vrijedne, uvijek nasmijane, uslužne, spremne da priskoče i pomognu svakom ko je u blizini njihove radnje, i komšijama i mušterijama i slučajnim prolaznicima.
Bonus video:
