Neki ljudi, za koje se ne može reći da su neobrazovani, s nevjerovatnom lakoćom, na fejsbuku i drugim društvenim mrežama, komentarišu političku situaciju u svijetu, u Srbiji i u Crnoj Gori. I sve znaju i sve im je jasno. I kidišu na svakog ko ne misli kao oni.
* * *
Nekad je urbanizacija značila progres, u vidu izgradnje stambenih i hotelskih objekata, vodovoda, kanalizacije, puteva, fabrika… danas je ona, makar u Baru, sinonim za betonizaciju. Sve se betonira, od morske obale do Stare masline.
Od polupraznih, ogromnih, stambenih i poslovnih zgrada, više se ne vide barski biseri, planine Rumija, Lisinj i Sutorman. Oči nam se „pjane“ milinom još samo uz obalu, na Šetalištu kralja Nikole, koje je odavno postalo zaštitni znak Bara, po kome se ovaj grad prepoznaje u Crnoj Gori i zemljama bivše Jugoslavije.
Urbanizacija je uništila selo, koje je hranilo stanovništvo i čuvalo prirodu. Sada se neki ljudi osvješćuju i vraćaju prirodi. Tu, prije svih, mislim na Njemce kojih na jugu Crne Gore, kaže jedan od njih, ima više od hiljadu. Zemlju kupuju uglavnom u Mrkojevićima, najljepšem dijelu Bara.
* * *
A u staru, dobru urbanizaciju, koja oplemenjuje prostor i krijepi duh, spada nedavno postavljeni spomenik velikom slikaru Urošu Toškoviću, kod hotela „Princess“ i gradske plaže, gdje je, i ljeti i zimi, „stolovao“ ovaj genijalni barski oriđinal, rodom iz Pelevog Brijega.
* * *
Ne znam ko je više doprinio skupoći koja je kao na Zapadu, gdje su znatno veće plate – Vlada sa (nerealnim) maržama ili nezajažljivi trgovci, tek bojkot je, makar da skrene pažnju, dobra stvar.
A trebalo bi pod lupu staviti i apoteke u kojima su cijene, takođe, nepristojno visoke.
* * *
Sa balkona sam uočio jednu novu „igru“ u obližnjem školskom dvorištu – pljuvanje!? I to, sočno, jedno drugom u lice. Naravno, ne rade to sva djeca, većini tako nešto (za sada) ne pada na pamet. Ali, ko zna...
Istina, kažu da je ta „igra“ bila hit i prije nekoliko godina, pa je prošla.
Ne vjerujem da su djeca koja pljuju drugu djecu ikad bila u pozorištu, a ni njihovi roditelji…
* * *
U Baru je, konačno, gostovala odlična pozorišna predstava. Bila je to produkcija Zvezdara teatra iz Beograda „Udovica živog čoveka“, po tekstu i u režiji Dušana Kovačevića. Dinamična od prvog trena; duhovita i opora; puna iskričavih replika, ali i psovki; aktuelna i deža vi; i sa glumcima (Jelena Đokić, Nela Mihailović, Miodrag Krstović…) koji „jedu“ i scenu i publiku, ova predstava kao tipičan „kovačevićevski“ amalgam napravljen od smijeha i suza, stotinak minuta čini da ne znate gdje ste, niti koji je dan i šta vas sjutra čeka. I da ste srećni kad izađete iz sale, kao da ste učinili nešto veoma korisno ne samo za sebe.
Iz lokalpatriotskih ili ličnih razloga dešava se da za prosječne predstave na koje zaboravim čim se spusti zavjesa, napišem da su dobre i tek kad jedna ovakva dođe u naš (još uvijek) mali grad, vidim koliko sam grešan.
* * *
Još jedan znameniti Baranin sklopio je oči. Nije bio ni profesor ni privrednik ni umjetnik, a opet moja generacija je prema njemu imala veliki respekt. Čime je Bato Lekić (83) zaslužio naše poštovanje? Prije svega, odnosom prema ljudima i životu. Bili smo mulci kad je Bato bio u najboljim godinama. Podjednako mu je, i u sutomorskim hotelima i u najzadimljenijim barskim kafanama, stajalo gospodstvo koje mu se nakačilo od rođenja i koje je lako nosio. Ali i boemstvo koje je stekao u tim istim hotelima i kafanama. Djelovao nam je onako markantan, uglađen, šarmantan, a ozbiljan poput Andreja Bolkonskog i, naizgled, nezainteresovan za svakodnevne tričarije, kao čovjek koji zna tajnu života. Kao neko ko je već jednom prešao svoju suđenu životnu stazu i sad se vratio da nam objasni kako je jednostavno život podrediti sebi, a ne strahovati od svakog narednog dana. Nije mnogo govorio, ali kad god se oglasio bila je to duhovita i precizna, povremeno i cinična, dijagnoza naše svakodnevice.
* * *
Prije mnogo godina, u Njujorku, na rastanku, Lara me pitala: „Tata, je li teže onome ko odlazi ili ostaje?“ Nisam znao šta da odgovorim. Sada znam: onome ko ostaje…
Bonus video:
