Bajke

U drugoj trećini marta počele su kiše. One koje najviše volim, bez pljuskova i grmljavine, bez vjetra. Na Šetalištu kralja Nikole sve je tiho i čisto i, što nije zanemarljivo – nigdje nikog. Pošto kiša rominja ne treba mi kišobran, dovoljna je kapuljača. A i više ne strecam od mogućeg kvašenja. Zašto me u mladosti hvatala panika od kiše, ne mogu da odgonetnem... Roditelji su se ljutili kad se mokar vratim kući, valjda po navici, jer su se ljutili i njihovi roditelji, koji su, pretpostavljam, imali razlog: njihova djeca nisu imala drugu robu sem te na sebi, a i ona je bila od materijala koji se dugo sušio. Vjerujem da u to vrijeme nije bilo (nepotrebnog) straha od eventualne prehlade.

Moguće da sve ovo pišem samo da podiđem Maši koja nedovoljno osušene kose izlazi napolje, što je „naučila“ od Bena u Edinburgu...

* * *

Gledao sam prije neki dan u marini kako neki mladi i sredovječni ljudi, uz pomoć dizalice, podižu oveću jahtu iz mora na suvo. Nisu se štedjeli, nisu gledali ko će više da „potegne“, podmetali su leđa jedan za drugog. Bili su uigran tim. Za sve to vrijeme marina je odjekivala od njihovog smijeha i povika. Odmah sam pomislio koliko ima mrzovolje, ogovaranja, intriga… u kancelarijama i na drugim mjestima gdje zaposleni ne znaju šta će od viška vremena, dangube, neznanja i nezadovoljstva.

Slično ljudima u marini ponašaju se dokeri, komunalci, „banderaši“, rudari, oni koji postavljaju vodovodne cijevi ili oni koji po žaropeku asfaltiraju puteve. Koliko tu ima solidarnosti i ljudskosti.

Ne mogu se oteti utisku da što je čovjeku teže, to mu je srce veće, a duša bolja.

* * *

Vratio sam se u bajke i dječije pjesmice. Bajke su strane, pretežno od braće Grim, pjesmice domaće, od velikih pjesnika Ršuma, Zmaja, Duška Radovića, Mike Antića, Dragana Lukića... u nezaboravnom izvođenju Dragana Lakovića, hora „Kolibri“, Branka Kockice i drugih. I dok su „Vuče, vuče, bubo lenja“, „Zakleo se bumbar“, „Razbole se lisica“, „Laste“, „Drugarstvo“, „Vozovi od čokolade“... milozvučne, poučne; i sad uzdrhtim kad se sjetim kako sam zamišljao da vuk jede baku, pa Crvenkapu, onda ga lovac makazama raspara i puni kamenjem ili kako su Ivicu i Maricu ostavljali same u šumi ili kako je Pepeljugi i Snežani umrla majka...

A šta reći za dječije serije? Sa mojim kćerkama sam napamet znao svaki kadar iz „Metle bez drške“, „Fazona i fora“, „Pustolova“...

Sada je sve to zamijenio mobilni telefon i njegove varijacije na one traumatične bajke.

I što je gotovo nevjerovatno: pouzdano znam da će se za dvadesetak godina ili još kraće, o trećoj deceniji 21. vijeka govoriti kao o „starim, dobrim vremenima“.

* * *

Zavidim ljudima čija sujeta je zanemarljiva, koji lako mogu da pređu preko grube ili neoprezne riječi. Oni se uvijek bolje osjećaju ako prećute nego ako kažu.

* * *

Novinari su, uz političare, najveći krivci za raspad SFRJ i ratove na ovim prostorima. Oni i dalje podgrijavaju netrpeljivost i šovinizam dajući prostor, pa i podržavajući, opskurne ljude od kojih ništa dobro ne možemo očekivati. U još goru kategoriju spadaju ovi koji su se dohvatili sajtova. Većina nisu novinari, nego „bedna piskarala“ (čuvena replika Ser Žileta i Snebivljive aždaje iz crtanog filma).

* * *

Još dva mjeseca, pa idem u penziju (formalno, početkom jula). Kako li će, zaboga, Radio Bar, poslije 38 godina, bez mene?

Crmničani bi rekli: „Leko“! Sa mekim „a“ koje prelazi u „e“...