Moto ovog bloga mogao bi da bude ono što je rekla Hana Arent, njemačka teoretičarka politike i filozof: „To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laži, već je cilj da ni u šta ne vjeruje. Jer, takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju, već kapacitet da misli i sudi. Sa takvim narodom možete da radite šta hoćete.“
* * *
Na parking kod nekadašnjeg hotela „Olimpik“, na Velikoj plaži, nisu nas pustili. Uniformisano lice nam je ljubazno no odlučno (kao Dok Holidej) saopštilo da je hotel zatvorenog tipa. Pošli smo dalje, razrovanim putem, rizičnim po vozilo. Nekako smo se dokopali tog parčeta raja na zemlji i uživali bosi na toplom, sitnom pijesku, natapajući oči plavim beskrajem. Velika plaža je za mene najljepše što ima Crna Gora. Tu se uvijek osjećam slobodno, optimistično, razigrano, podmlađeno… S obzirom da je dugačka 13 kilometara, ima prostora da ostane dostupna i običnim građanima i da se, njen dio, ekonomski valorizuje, jer će je ionako, malo po malo, pojesti domaći „investitori“, koji je već čerupaju.
* * *
Možda i sačuvamo Veliku plažu, Kraljičinu, kod Čanja, izgleda, nismo. Promijenila je zakupca za znatno veće pare, iako taj podatak nigdje ne možete zvanično da nađete. Slutim da će nam i ona, već od ovog ljeta, postati zabranjena zona, kao i mnoge druge plaže na Crnogorskom primorju.
* * *
Premijer bi povodom Velike plaže, dok se još sasvim nije zapetljao u „kamionima i avionima“, mogao da odgovori kao onaj Crmničanin u priči „Jež“:
Jednom davno, u jednoj crmničkoj kafani započela je „teška” priča. I kako to obično biva polovina kafane podržava jednu stranu, polovina drugu. Desilo se, makar se tako pronio glas, da je jedan mlađi Crmničanin, koji, odnedavno, živi u Americi, pristao da za 500 dolara gole zadnjice sjedne na ježa. Svakakvih čuda, vele, ima u toj Americi, pa je moguća i takva ponuda.
Jedni ga kude, drugi opravdavaju, i, naravno, svi govore uglas.
Samo jedan gost kafane ćuti. On je ionako slabo pričljiv i sad mu, u prilično naelektrisanoj atmosferi, ne pada na pamet da se miješa. Ali, ne zavisi sve u životu od samog čovjeka. U ovom slučaju stvar je zavisila i od njegovog prvog komšije koji je jedva dočekao da ga prozove, da se makar o nečemu izjasni.
I glasno ga je pozvao da presudi, unaprijed se radujući što će njegov komšija, od nezadovoljnih odgovorom, da prođe taman kao onaj što je sjeo na ježa.
Čovjek otpuhnu jedan dim ustranu, počeša se po neobrijanoj bradi, pogleda po kafani, u kojoj je, za trenutak, zavladao muk i mirnim glasom reče:
„Delikatan posa, me zarada dobra.”
* * *
U Baru se, prema nekim podacima, trenutno gradi između 38 i 40 zgrada, gabaritnih višespratnica, sa oko 2.000 stanova. Na sceni je brutalna betonizacija i „budvanizacija” ovog grada. Prošao sam pješke kroz naselje Ilino. Osjećao sam se kao u nekom velegradu, okružen visokim zgradama, završenim i u izgradnji. Prosto ne vjerujem da su sve podignute uz neophodne dozvole, da imaju obezbijeđen parking, kanalizaciju, prilazne puteve, površine za javne sadržaje, struju, vodu… Prije bih rekao da se građevinarstvo, i u Crnoj Gori i u Baru, otelo kontroli.
* * *
Neki ljudi umru prerano neki prekasno, kad nadžive sve, pa i svoje zasluge. Papa Franjo je umro prerano. Mogao je da poživi makar još nekoliko godina, dok se ovaj svijet malo ne stabilizuje. Nedostajaće njegov glas razuma.
* * *
Čovječanstvo napreduje, mi se ne mijenjamo. Stigao nam je robot-usisivač. Tanja ga gleda s nepovjerenjem taman kao, svojevremeno, moja majka mašinu za veš…
* * *
Kako starim, sve više mi na um dolaze roditelji. Majke se, najčešće sjetim povodom nekih pjesama. Uživala je u izvornoj crnogorskoj muzici i sevdalinkama. Naročito je voljela „Jedno jutro u svitanje zore“, u interpretaciji Dimitrija Bata Radulovića, a od sevdalnki „Ne klepeći nanulama“ Nedžada Salkovića. Nije podnosila pjesme sa besmislenim stihovima poput: „U dolini pokraj Lima Vasojevka svaka fina, Vasojevka svaka fina, bez pudera i karmina, a koja se karminiše Vasojevka nije više“. I uvijek se mrštila na riječ „živovala“ iz njoj, kao rođenoj Podgoričanki, drage pjesme „Šetajući pored Ljubovića“.
* * *
Okrastili su lipe u mojoj ulici. I kao da to nije ista ulica, isti trotoar na kojem, konspirativno i sujevjerno, preskačem linije… Sad se vide okolne zgrade iz kojih kao da me neko posmatra.
* * *
Arnon Grunberg u odličnom romanu „Azilant“, kaže: „Život je privremeni neuspjeh, a smrt definitivni.“
Bonus video:
