Zbog brojnih subjektivnih i objektivnih razloga, nikako da krene 11. “sezona” blogova, jer ako se ne šeta, nema ni o čemu da se piše. Prvomajski praznici su bili idealna prilika za šetnju jer su vremenski uslovi bili idealni. Dvoumili smo se između više destinacija, ali je pobjedu odnio Orjen. Iako smo se već peli na Zubački Kabao, Subru sa obje strane i Radoštak, na spisku želja se nalazilo još nekoliko vrhova ove nevjerovatne planine. Prvi “pik” je bilo Veliko Ćedilo. Pronašla sam tekst o usponu na ovaj vrh na stranici Vrhovi Crne Gore i dobro ga proučila. Nije djelovalo lako, ali ni nedostižno. Startovali smo iz Đenovića i na početnoj tački, parkingu ispod planinarskog doma “Pod Vratlom”, bili u 8 sati. Ne znam može li se to nazvati urankom, ali je naš auto bio prvoparkirani.
Plan je bio da napravimo kružnu turu i da se sa Velikog Ćedila, preko karaule Grab, spustimo do planinarskog doma. Kad smo se svojevremeno peli na Subru, sa ove strane smo primijetili tablu za “Starčevića serpentine”, ali smo ih tada mimoišli. Ovoga puta smo se uputili njima.
Sa info-table smo doznali sve što nas je zanimalo. Staza je izvanredna i preporučujem je onima koji nisu za neke veće avanture, ali bi isto voljeli da se upoznaju sa Orjenom. Mobilijar na pojedinim vidikovcima je pomalo načeo zub vremena ali to nam ni najmanje nije zasmetalo. Lokacije vidikovca, oznake, okolina: sve za čisto pet. Toliko smo bili oduševljeni svime da nismo ni osjetili kad smo prešli stazu i stigli do prevoja Malo Vratlo.
Već sam spomenula, ali zaslužuje i da se ponovi: nigdje na našim planinama markacije nisu tako dobro postavljene kao ovdje na Orjenu. Bez njih bi se malo ko usudio da krene planini u pohode. Postavljene su tačno tamo gdje treba, dovoljno česte i uvijek svježe ofarbane. Svaka čast za članove “Subre” i za Park prirode “Orjen”. E, sad… Ima tako nekih samouvjerenih planinara koji ne prate nikakve elektronske aplikacije već se samo oslone na markacije i na intuiciju. Takvi, na primjer, prateći markacije, mogu spontano da skrenu desno ka Slijevku prije nego što stignu do prevoja i putokaza za Veliko Ćedilo. No, brzo su se vratili na pravi put.
Od prevoja staza nas je vodila kroz prelijepu bukovu šumu. Da ste se slučajno u njoj probudili, teško da biste pomislili da se nalazite na Orjenu. Bilo je i malih zelenih proplanaka. Padala sam u iskušenje da ostanem tu da uživam u pirkanju vjetra i cvrkutu ptica. Srećom, to me kratko držalo.
Neosjetno smo stigli do Žlijebske jame. To je speleološko-arheološki objekat koji se nalazi na oko 1300 mnm. Nije na glavnoj stazi, ali je vrlo blizu nje. Ne gubi se vrijeme za odlazak do jame već na njen obilazak. Glavna jama je duboka oko 90 m, a prečnik otvora iznosi oko 50 m. Nije joj lako prići, priznajem. Ali i kad se priđe, fotoaparat (bar moj) je nemoćan da taj prizor vjerno prenese. Tek, divili smo joj se izdaleka i obišli polukrug oko nje gdje smo uspjeli, uz pomoć sajle da stanemo tik iznad nje. Izgleda zastrašujuće. Pored jame nalazi se pećina sa ozidanim ulazom. Smatra se da je služila kao sklonište hiljadama godina unazad, odnosno da je ovo čak praistorijski lokalitet. Tokom prošlog vijeka koristili su je čobani koji su ovdje napasali stoku tokom ljetnjih mjeseci. Pored pećine se nalazi manja jama koja je nekada korišćena za dobijanje vode otapanjem snijega. Izgubili smo pojam o vremenu dok smo sve ovo detaljno osmotrili.
Dovde je sve išlo više nego lagano. Nismo osjećali nikakav napor. Prisjetih se Popovićevog teksta i upozorenja na eksponirane djelove staze i pomislih: “On zna nekad da pretjera. No možda je to i dobro. Opreza nikad odviše”. Ubrzo po izlasku iz šume i suočavanjem sa Orjenom, onakvim kakvim ga zamislim kad na njega pomislim, izvinila sam se Popoviću u sebi. Svaka mu je na mjestu. Po izlasku iz šume ostavili smo iza sebe idiličnu šetnju jer nam je pogled iznad sebe pokazao šta nam je cilj. Iza, s desne strane, vidio se Tivatski zaliv sa Lovćenom kao okvirom. Sezao je pogled i do Vrsute, Rumije i Lisinja, ali smo imali prečeg posla.
I pored nedostataka, u vidu bar pola metra dužih nogu i viška od 10-15 kg, do vrha sam se uspentrala mnogo bolje nego što sam mislila poslije prvoga pogleda ka njemu. Na ovakvom terenu štapovi više smetaju nego što pomažu jer su često prilikom savladavanja prepreka neophodne i ruke. Srećom, pripomagao mi je vjerni saputnik koji je imao sreću da se rodi dugonog.
Vrh je prostran i ravan. Sa njega se pruža lijep pogled na ostatak masiva Orjena. Lako smo prepoznali Subru, Veliki Kabao, Vučji Zub, Reovačke Grede, a prema jugu Radoštak, Robodo i Slijevak. Prema istoku se vidjelo mnogo toga: od Garača, Veljeg vrha, do Kučkih planina i Prokletija. Bar se naziralo.
Duboko dolje vidjeli smo cilj ove ture, planinarski dom “Za Vratlom”, ali se do njega moralo naokolo. Tada nismo ni slutili da ćemo se sjutradan prema njemu, sa suprotne strane, spuštati direktno, bez okolišanja.
Poslije kraćeg odmora i uživanju u okolini, uz obavezno preispitivanje poznavanja geografije, nastavili smo ka karauli Grab. Lagano smo silazili dok nije naišlo upozorenje skroz primjereno situaciji na terenu. Trebalo je biti i te kako oprezan, a i imati spretnost i iskustvo za hodanje po ovakvom terenu. Imala sam sve to i opet mi nije bilo svejedno. Srećom, 100 m brzo prođe.
Kad se ovo prošlo, do kraja je sve bila pjesma. Do karaule se put odvaja od glavne rute, nekih 5 minuta. U pitanju su ostaci karaule iz perioda austrougarske vladavine na ovom prostoru, krajem 19. i početkom 20. vijeka. Položaj karaule, kao, uostalom, i svih ostalih fortifikacijskih objekata iz ovog perioda je pažljivo odabran. U njoj je boravilo 20-50 ljudi. Izgrađena je 1882. godine, o čemu svjedoči još uvijek sačuvani u kamenu uklesani zapis. Gledajući okolinu pomislila sam: građevinskog materijala im nije falilo. Pogled na Subru odavde je bio najljepši do sad. Ona dominira ovom stranom masiva i gdje god da ideš pogled se za nju lijepi.
Odavde je staza vodila kroz šumu. Do doma smo se spustili oko 200 visinskih metara, ali postepeno i neosjetno. Prebirali smo utiske i radovali se kafi. Naravno, bili smo presrećni i blago začuđeni činjenicom da smo uspješno prebrodili sve prepreke. Sreli smo mladi par Dubrovčana. Godinama mladi, ali iskusni planinari i dobri poznavaoci Orjena. Proćaskasmo u mimohodu.
Bonus video:
