Nedavno sam, nekoliko dana, boravio u Herceg Novom, na ekipnom prvenstvu Crne Gore u šahu. Šah je jedna od rijetkih ljudskih djelatnosti gdje mladost nije naročita prednost. U šahovskoj partiji jasno se vidi karakter čovjeka: da li je oprezan, agresivan, promišljen, lakomislen, optimista ili pesimista? A način na koji vodi svoje bijele ili crne figure i kako se ponaša za tablom, daće vam mogući odgovor i na pitanje je li uljudan ili kabadahija.
Mnogi ljudi teško podnose poraz u šahu. U svim drugim sportovima opravdanje za neuspjeh možete pronaći u činjenici da je protivnik jači, brži ili viši, u šahu vam se učini da je pametniji, a to se ne oprašta.
* * *
U Herceg Novom je (konačno) sve izgledalo kao nekad, kao početkom novembra 1973. godine kad sam bio učesnik juniorskog prvenstva Crne Gore u košarci. Igrao sam za „Gimnazijalac“ iz Bara, ako se može reći „igrao“, jer sam na tri utakmice jednom, kratko, ušao u igru.
Herceg Novi je, u to vrijeme, bio Las Vegas u odnosu na Bar. Blještav, osvijetljen, pun života, igre, radosti, srdačnih ljudi, gospoštine… Novsko „Primorje“ i njegov najbolji košarkaš Slobodan Subotić, dominirali su na betonskom terenu ispod Kanli kule, a na igranci u Školskom centru „Ivan Goran Kovačić“, dok je orkestar svirao tadašnji hit Čobija i Pro arte „Moj pradjed je pucao iz topa“, svu pažnju dugonogih Novljanki (u to vrijeme sve Novljanke bile su dugonoge mažoretke) privlačili su igrači „Primorja“ Vučković i mladić koji je ličio na D’Artanjana.
Četvrt vijeka kasnije bio sam na šahu, u jednom drugom Novom, oronulom, ispijenom, bez života, bez radosti… Na ulicama sam vidio čistače u narandžastom kojima je na leđima pisalo JP „Komunalne djelatnosti“ Bar. Pitao sam gospođu u prolazu o čemu se radi. „E, blago vama, vi dolazite iz najčistijeg i najljepšeg grada u zemlji, Bara. Vaši ’komunalci’ došli su na ispomoć, da nas nauče čistoći i redu!“
* * *
Dnevno sam, u prosjeku, prelazio 12 kilometara, šetalištem „Pet Danica“, od Instituta „Dr Simo Milošević“, do Škvera i potom Trga „Nikole Đurkovića“, sve sa čuvenih 315 stepenica (mislim da smo ih Zoran N. i ja tačno izbrojali). Ali, nisam samo mogao da uživam, morao sam i da igram šah, koji je, za mene, kao i za onog starog intermajstora sa barskog Kurila, „kreativna muka“. Igrao sam dvije partije za Mornar na posljednjoj, šestoj tabli i obje – dobio. Poslužio sam se davnim trikom Maksima Lutovca. U ranoj fazi igre svojim mlađim rivalima ponudio sam remi. Prema očekivanju, odbili su. I ja bih da sam bio na njihovom mjestu. Ali, to odbijanje, po nekom nepisanom pravilu, obavezuje ih da, po svaku cijenu, igraju na pobjedu. E, to „po svaku cijenu“ im je „došlo glave“. Osjećao sam se kao Marko Kraljević poslije boja sa Musom Kesedžijom, pogubio sam od sebe bolje(ga). Samo što mi u pomoć nije priskočila posestrima vila nego moj drug sa nebesa, Maksim.
* * *
O Institutu, dobrom domaćinu šahista, već sam pisao na ovom blogu, uostalom kao i o šahu koji je moja vječita inspiracija i usud. One već pominjane 1973. godine kroz jedan otvor na bazenu Instituta (do karte nisam mogao da dođem) gledao sam čudo neviđeno – najveći crnogorski derbi, vaterpolo utakmicu Jadran – Primorac. Kakav je to spektakl bio. Sada sam prošao pored bazena i vidio još jedno čudo neviđeno: svuda srču, šut, prljavštinu.
Kako je Crna Gora uspjela da Institut dovede na ove grane prava je enigma, bez obzira što znam da u svemu tome ima naše poslovične nebrige za opšte dobro, nesposobnosti, alavosti, bahatosti, sujete…
Ohrabruje da ono što trenutno radi u okviru Instituta, funkcioniše na vrhunskom nivou, pa vjerujem da sve opet može biti kao prije.
A neki novi Tomas Man bi zasigurno lako mogao napisati „Čarobni breg 2“, o čudesnom ambijentu u koji je smješten (devastirani) crnogorski sanatorijum za tijelo i dušu.
* * *
Od mrzovoljnog ljekara gori je samo mrzovoljni i nevaspitani ljekar, koji ne okreće glavu ka pacijentu kad ga ovaj nešto pita. U Domu zdravlja naletio sam na mrzovoljnu mladu ljekarku, a u Opštoj bolnici na mrzovoljnog i nevaspitanog specijalistu.
Naravno, najgora stvar je da nabasate, uz sve to, i na nestručnog ljekara, ali u konkretnom slučaju sve je ostalo na nivou papirologije.
* * *
Otišao sam u Komunalno da nešto reklamiram. Jedna gospođa mi je rekla da pođem s njom, tjeskobnim liftom do petog sprata. Nije znala da bi i ona zbog mene ostarila deceniju da se lift zaglavio, toliko sam klaustrofobičan. Ispostavilo se da radi u Službi naplate. Ušli smo u malu prostoriju „tri sa tri“, u kojoj je bilo sedam službenica. One su brzo završile to zbog čega sam došao. Prihvatio sam ljubazni poziv da i meni skuvaju kafu, čavrljali smo, svirao je radio…
U toj prostoriji, usuđujem se da kažem, bilo je više života, radosti i optimizma nego u svim barskim direktorskim kancelarijama tog jutra.
* * *
Kada sam, ranije, dan provodio u pidžami, bio sam zadovoljan kao da kradem od života i produžavam ga. Sada, na odmoru pred penziju, dan u pidžami je razlog za zabrinutost, kao da skraćujem život za taj jedan dan.
* * *
Ne znam kako je s vama, ali što se mene tiče, čim operem auto padne prljava kiša.
Bonus video:
