Kad smo poslije duže pauze, Duško i ja krenuli opet put planinskih vrhova, strepili smo od svojih fizičkih (ne)mogućnosti. Kad smo 1. maja savladali Veliko Ćedilo na Orjenu, smatrali smo da smo u tom momentu prevazišli sebe i da ćemo narednog dana isključivo šetati po Vrbanju. Dok smo u “Papagaju” ćaskali sa našim drugom Neckom o okolnim vrhovima, spomenulo se Odijevo. Odmah sam krenula da po internetu istražujem odakle se kreće i kako stiže. No do korisnih podataka nisam uspjela da dođem. Tog trena na fejsbuku mi je iskočila fotografija moje planinarske drugarice Milene upravo sa Odijeva. (Odavno sam prestala sam da vjerujem u slučajnosti.) Milena mi je ispričala sve ono što me zanimalo: kreće se sa istog mjesta kao i za Veliko Ćedilo, sa parkinga ispod planinarskog doma “Za Vratlom”; ima oko 500 metara visinskih i dosta se ide kroz šumu. Možemo! Spomenula je i neku kružnu turu preko Kamenskog Kabla, ali je rekla da joj je iskusni poznavaoci Orjena nisu preporučili jer je bila sa djecom.
I tako smo sjutra ujutro, skoro u isto vrijeme, u 8:15, bili na parkingu. Opet smo bili usamljeni. Pogledala sam prema Kamenskom Kablu koji se uzdiže tik iznad parkinga i pomislila: nema šanse da se ovuda može sići. (Tad nisam pomislila da bi se tuda moglo popeti jer sam već u glavi imala put do Odijeva). Nisam se sjetila ni da ga fotografišem. Naknadno sam našla jednu fotografiju od prethodnog dana dok sam ovaj vrh posmatrala sa suprotne strane, sa Starčevića serpentina.
Uspon (a i povratak) od parkinga do doma uvijek mi padne preteško. Kad se noge poslije njega razrade sve ide lakše. Ponadali smo se da ćemo u domu sresti nekoga da se raspitamo za potencijalnu kružnu turu, ali nismo. Krenuli smo već poznatom stazom jer se putanja za uspon do Odijeva i Subre poklapaju u početnom dijelu. Nebo je bilo bez ijednog oblačka, temperatura prijatna.
Staze su se razdvojile poslije 40-ak minuta. Za Subru se skretalo desno, a za Odijevo nastavljalo pravo, kroz šumu. Šuma je povremeno bila baš gusta, ponekad rijetka, a s vremena na vrijeme smo izlazili i na proplanke. Tada bismo s desne strane ugledali Subru koja nas je pratila dobar dio puta. Sve do Šljemena. Šljeme nas iznenadi. Ispostavi se da je i to jedan od vrhova Orjena, mada kad dođeš do oznake za njega nekako nemaš utisak da si na nekom vrhu. Ali, kažu da je tako. Ne mnogo daleko odavde, u najgušćoj šumi razdvajaju se staze ka Odijevu i Vrbanju koje su se dovde poklapale. Iako je na stablu pisalo da do vrha treba 40 minuta, to je skroz subjektivno. Neko stigne brže, neko sporije. Treba pratiti svoj ritam i samo stići.
Odavde pa do pred sam vrh staza vodi kroz prelijepu gustu bukovu šumu. Problem je što sam se dovde već umorila, a uspon je tek odavde hvatao zalet. No nogu pred nogu, uz česte pauze “da se uzme malo vazduha”, polako smo napredovali.
Iz šume se teško moglo odrediti gdje ćemo na kraju izaći, ali su tu bile markacije koje su nas vodile i koje nismo gubili iz vida ni u jednom trenutku, posebno u ovom dijelu staze. Kad smo izašli iz šume čekao nas je još jedan kratki uspon, a onda… više nego očaravajući pogled na Bokokotorski zaliv. Zavikala sam od oduševljenja: “Je li moguće da ovaj vrh nije mnogo više posjećen i da se o njemu stalno ne piše? Pa, ovo je fenomenalno!” Bili smo tačno iznad Herceg Novog. Malo udesno se vidjelo Igalo, Sutorina. Njivice. Selo Zvinji koje se uzdiže iznad zaliva sad smo nadvisivali za preko 1100 metara. Vidjela se i Prevlaka, Luštica. Sve to samo na prvi pogled.
Pogled ulijevo obuhvata cijelu Lušticu, Tivatski zaliv, mnoga zalivska manja mjesta i seže do Lovćena, Štirovnika i dalje sve do Rumije. Napor koji smo uložili da stignemo do Odijeva isplatio se kad je pogled u pitanju. Što se bistrine vazduha tiče, nismo se mogli pohvaliti.
Pogled udesno otkrio nam je dobar dio Konavala i hrvatske obale sa Molunatom u centru. Hvatali smo krug pa je sljedeće što se odlično vidjelo bio put koji vodi ka Trebinju. Čak smo uočili i nekadašnju naplatnu kućicu. Iza nas se prostirao Orjen i taj prizor je meni vrlo malo zaostajao za ovim morskim. Subra je, naravno, u centru pažnje, ali se tu vidjelo još mnogo toga. Uočili smo i Veliko Ćedilo sa kojeg smo prethodnoga dana gledali u Odijevo, ne sluteći da ćemo se sa njim tako brzo sresti.
Ostali bismo ovdje puno duže da nije krenulo da se oblači, iako je nebo do skoro bilo bez oblačka. Ali, takav je Orjen. Znajući njegove ćudi i brzinu promjena vremenskih uslova spakovala sam se za povratak. Razmišljala sam kako ćemo se sad brže vratiti kad se stuštimo niz strminu. Duško je, međutim, imao drugi plan. Kopkala ga je kružna staza kojom se preko Kamenskog Kabla vraća u bazu.
Na kamenu je pisalo da do njega treba 2 sata. Međutim, o toj turi nismo znali ništa, nismo stigli da se raspitamo. Ja ne volim da idem baš “grlom u jagode”, posebno kad je Orjen u pitanju. U sjećanju mi se pojavio pogled ka ovom vrhu sa parkinga. Pošto je Duško bio nepokolebljiv, ja se utješih: “Mora da se silazi prije njega.” Nije se silazilo prije njega. Prošli smo skoro čitav greben Dobroštice (čiji je najveći vrh Odijevo), više se penjući nego spuštajući. Sve vrijeme smo išli po grebenu s pogledom koji se vidio i sa Odijeva. Fotoaparat je završio u rancu jer mi je za ovaj teren bila potrebna potpuna koncentracija. Inače je nošenje fotoaparata baš naporno na ovakvim turama. Telefon je mnogo praktičniji. Uglavnom, stigli smo do Kamenskog Kabla za tačno 2 sata što mi je bilo frapantno. Pritom nismo ni registrovali Vilinu pećinu jer sam tek naknadno čula za nju. Tek tada sam izvadila fotoaparat i uslikala greben koji smo netom prošli.
Djelovao je skroz pitomo, što je velika varka. U stvari, da sam znala šta me čeka, da sam se pripremila i od početka planirala turu na ovaj način to bi mi bila sasvim solidna orjenska planinarska avantura. Ali, nisam. Stalno sam razmišljala kad ćemo više početi da se spuštamo. Svaki novi uspon je kod mene izazivao napad panike. “Ostaćemo za sprdnju, ovdje na ovoj visini, nerijetko sam izgovarala. Kad smo se konačno dokopali krajnje tačke na grebenu i kad sam odavde bacila pogled prema dolje, nekih 220 metara duboko do doma “Pod Vratlom”, bila sam smirena. Nije više bilo neizvjesnosti. Tačno sam vidjela šta nam predstoji. “Samo lagano, bez nervoze, skoncentrisano i uz veliku pomoć štapova”, bila je mantra koja mi se vrtjela u glavi.
Spustili smo se bez problema, na moje iznenađenje i oduševljenje. Pošto smo shvatili da ćemo se stići ispod doma, na Ploču od Vratla, odustali smo od sjednika u njemu. Jer je to ipak minimum 5 minuta gore i 5 dolje, a mi smo već sedam sati bili na nogama. Kad smo stigli do auta, bacila sam opet pogled na Kamenski Kabao i kliknula telefonom. Nadrealno mi je bilo da smo se spustili sa ovakve strmine. Iako se nismo spuštali po ovom siparu koji se vidi u prvom planu, rekoh na glas da me “svako” čuje: “Orjen je predivan, ali se jedno vrijeme prebacujemo na Kučke i Moračke planine.”
Bonus video:
