Svako vrelo ljeto, a sva su takva evo neko doba, ne ide u prilog onima koji su, onomad, naredili sječu čempresa. Kakav je to bio bezuman čin! Kako bi valjali sada čempresi, jer nema hlada bez prirodnog hlada.
Pobuna „čempresara“ bio je prvi pravi građanski protest u Baru. Njihova energija nije zamrla: ko opet zaigra šegu u neko barsko stoljetno stablo može slobodno da računa na reinkarnaciju „čempresara“.
* * *
Kraljičina plaža kod Čanja odudarala je od svega oko nas, od naših navika i načina života, kao da je bila u nekoj zemlji blagostanja, visokog standarda, čistoće, tolerantnih ljudi… „Stidnog“ gosta s ponosom sam vodio na to parče raja. Tako je bilo godinama. Sve do ovog ljeta. Baranin Vladimir Beljkaš više nije zakupac te plaže, novi se još nisu pojavili i o njoj niko ne brine, sem starih zaljubljenika u njenu prozirnu vodu i okrepljujući mir, mještana i brodara koji prevoze putnike iz Čanja. Ali, to nije dovoljno – nema bilo kakvog mobilijara, svuda su gomile smeća i ljudske izlučevine.
Da li će biser crnogorskog Jadrana, Kraljičina plaža, preživjeti Tender 2025, pitanje je sad?
* * *
U pravu je onaj italijanski doktor koji je rekao da se civilizacija vratila u prirodno stanje, u varvarstvo, u vrijeme kad je čovjek bio biće koje se razvrstavalo na osnovu snage i nasilja. Ponovo više nema pravila, zakona, trajnih ljudskih vrijednosti. Odlučuje onaj ko ima silu i snagu. Niko ga ne zaustavlja i svi živimo u stanju frustracije, osjećaju nemoći bez obzira na rasnu, vjersku i političku pripadnost.
* * *
Između dva bloga preminuo je Mićo Rakočević, moj kum. Neobičan je bio taj, po vokaciji, zanatlija: obrazovan, načitan, informisan. Ispod banka u njegovoj optičarskoj radnji stalno je virila neka poluotvorena knjiga. Mnogi Barani, raznih profesija, rado su tu dolazili, ne samo da pazare, nego i na prijatan razgovor.
Bio je vjerovatno najbolji optičar na jugu Crne Gore, naočare iz „Optike Rakočević“ bile su brend.
Držao je do sebe i svojih stavova i tvrdo ih je branio. Tu kompromisa nije bilo. Sa druge strane, bio je i mek kao pamuk, spreman da poturi leđa i pomogne bilo kome u bilo koje vrijeme.
Šahovska tabla bila je obavezan rekvizit u optici. Igrao je hazarderski, na osjećaj, koji ga nije varao, jer je imao šahovsku „žicu“.
Kad je prije nekoliko godina umro njegov otac Novo, jedinstven komentar Barana bio je: „Umro je dobar i častan čovjek.“ Lijepo je kad se to može reći i za oca i za sina. Soj je soj.
* * *
Najuniverzalniji neprijatelj čovjeka je riječ. Može da zaboli, ošine, uznemiri, razočara, rasrdi…
* * *
Zapalo me da 4. jula otvorim četvrte „Godinjske zvjezdane noći“.
Zašto sam odan „Godinjskim zvjezdanim noćima“? Zato što je to neobičan, jedinstven festival, sa dušom, šarmom, stvaralačkom energijom. Ne dolaze tu samo pjesnici, poput Srđana Lekovića, njegovog idejnog tvorca, nego i prozni pisci, likovni stvaraoci, profesori i teoretičari književnosti, muzičari, arheolozi, glumci, diplomete, novinari…
U dvorištu kuće Lekovića gdje su održane prethodne tri manifestacije, sa improvizovane bine, ka godinjskom nebu otišlo je mnogo razboritih, pametnih misli i lijepih stihova. I još lebde, uvjeren sam, iznad Godinja, prate šta se dešava i čude se kako je onaj mali festival prerastao u ovako ozbiljan dvodnevni samit. A to se desilo zato jer su pregnuli Godinjani. Pozvao ih je dobri duh ovog sela, doktor Neven L, na mobu i niko nije izostao.
Inače, zvijezda „Zvjezdanih noći“ bio je književnik Enes Halilović, dobitnik festivalske nagrade „Kosarin vijenac“, za roman „Bekos“.
* * *
U Baru je voće skuplje nego u Londonu: trešnje, jagode, maline, borovnice… A prosječna britanaska plata je neuporedivo veća nego crnogorska. Najveći porodični izdaci su upravo za hranu, tako da su obesmišljena sva povećanja penzija i plata, sve Evrope sad 2, 3, 4, itd.
* * *
Krenuo sam ka kasi jednog marketa čvrsto riješen da natjeram kasirku da mi vrati sedam centi ako mi traži evro i 80 centi za sitnicu koja je koštala 1,73 evra. „Poluđe“ me to zaokruživanje, uvijek na štetu kupca.
„Jedan i 70“ – rekla je, uz osmijeh.
Ostavio sam 1,80 i prosto izjurio napolje, postiđen kao rijetko kada. Od samog sebe.
* * *
„Pominjali smo te sinoć…“
To je postalo nešto kao kletva. Poslije toga obično uslijedi tajac. Ni onaj koji je to rekao nema namjeru ništa dalje da objašnjava, niti pominjani želi da zna zbog čega je pominjan. A povodom dobrog nije, sigurno.
„Pominjali smo te sinoć…“
Bonus video:
