Čovjek se čitavog života preispituje je li donio pravu od nekoliko mogućih odluka: o školi, poslu, ženidbi/udaji, prebivalištu, itd. I onda se, u jednom momentu, često i kad pređe svoj zenit, nešto važno dogodi i postane mu savršeno jasno da su sve te prethodne bile prave i jedino moguće odluke…
* * *
Nekad sam s izvjesnom arogancijom gledao starije ljude koji su svaki čas vadili iz džepa papirić sa uputstvom i obavezama u prodavnici, u apoteci ili sa pitanjima za doktora. Sada to isto radim, samo diskretno, preko “podsjetnika” u mobilnom telefonu…
* * *
Kako se branimo od Gaze?
Tako što brzo prelazimo preko fotografija i video zapisa sa izranavljenom, gladnom i bolesnom djecom, krupnih, uplašenih očiju.
A kud ćemo sa dušom i savješću?
* * *
Priča mi bliska osoba:
“Godinama kod jedne sredovječne žene kupujem ribu na barskoj pijaci. Dok sam birala koju ribu ću da kupim, predložila mi je hobotnicu, pošto je upravo ulovljena. Objasnila sam joj da ima već neko vrijeme kako sam prestala da kupujem hobotnicu, jer su one veoma pametna vrsta i imaju neki oblik emocionalne inteligencije. Zastala je i rekla mi da je čula za to. Malo su joj zasuzile oči kad je dodala da je tokom rata tamo odakle je došla u Bar, više žalila životinje koje su gorjele u štalama ili bivale ubijene ili jednostavno napuštene, nego ljude.
‘Ljudi znaju da pobjegnu, viču i dozivaju druge, a životinje samo ćute. Naše krave, konji i koze bile su dio naše porodice.’
I dalje redovno kupujem ribu kod ‘moje’ prodavačice, možda umišljam, ali njene oči mi izgledaju sve tužnije.”
* * *
Gledao sam u Lojd parku, u Londonu, koji je prostran kao trećina Topolice, centra Bara, sa koliko ljubavi žene i muškarci vode svoje pse, na povocu, u šetnju. Nekada su, kad se pas uneredi, svi redom vadili kesu i u nju pažljivo stavljali “minuli rad” svog ljubimca. Većina žena to i dalje radi, a mnogi muškarci se osvrnu lijevo-desno, i kad im se učini da ih niko ne gleda, produže dalje.
Sudeći po tome i prljavštini u tom čudesnom parku (pikavci, limenke, papiri…) ni London nije što je bio.
* * *
“Zdravo, tu sam, kako ti mogu pomoći?”
“Opet ste mi oteli pare samo što sam na tren uključio mobilne podatke.”
“Moraš da isključiš mobilne podatke.”
“Pa, o tome i pišem. Jesi li ti osoba ili robot?”
“Osoba.”
“E, želim ti sve najbolje, a tvojoj firmi sve najgore i jedva čekam da dođem doma da promijenim mobilnog operatera!”
“Milane, kako ti mogu pomoći?”
“Ma, bježi, more…”
* * *
Uz “Banović Strahinja”, najljepša epska narodna pjesma “Ženidba cara Dušana”, o podvigu, predanje kaže, dalekog pretka, Miloša Vojinovića iz Vučitrna, koju obavezno pročitam makar jednom kad se otisnem na duže iz Crne Gore, završava evergrin stihom: “Teško svuda svome bez svojega!”
* * *
Pročitao sam, lako i sa zanimanjem, i drugi (obimniji) dio autobiografske knjige Bekima Fehmiua “Blistavo i strašno”. U prvom je pisao o odrastanju i školskim danima, a u drugom, uglavnom, o svojoj glumačkoj slavi.
Fehmiu je, nesumnjivo, najpoznatiji jugoslovenski glumac u inostranstvu. To šta je on sve, i sa kakvim rediteljima i glumcima, snimio u Evropi i Holivudu, poslije “Skupljača perja”, krajem šezdesetih i sedamdesetih godina, nije, niti će ikad iko sa jugoslovenskih prostora. Ali, nad autobiografskim knjigama uvijek lebdi pitanje: da li je baš sve tako bilo? Zaista, da li je ovaj ponositi Albanac iz Prizrena (rođen u Sarajevu 1936.) i Jugosloven, mogao da opstane u surovom svijetu filma tako principijelan, tvrdoglav, nekonvencionalan, robustan, prepotentan i hirovit i da mu se sve toleriše i uvijek bude po njegovom? I da li su baš sve te filmske dive ničice padale pred njim, od Širli Meklejn do Ave Gardner?
S obzirom da je i život okončao onako kako je htio (pucao je sebi u glavu, u svom domu u Beogradu, 2010. godine), moguće da je sve u njegovoj blistavoj karijeri bilo upravo onako kako je opisao.
* * *
Vladeta Jerotić je govorio da su oni koji vole samoću skupo platili nečije društvo…
Bonus video:
