Kad su sunčani dani, a morska voda prozirna i topla, septembarsko kupanje je najljepše.
Ali, u Sutomoru, na onom slobodnom parčetu plaže, svuda su opušci, kese, papiri, plastične boce, limenke, ostaci od voća, iako su u blizini kante za smeće. Uglavnom prljavštinu ostavljaju za sobom oni koji će sjutra tu opet da dođu.
Od svih evergrina koje nam je Njegoš ostavio u nasljeđe najčešće citiram onaj: „Pučina je stoka jedna grdna.“
* * *
Ko prođe „neizvaćaren“ od onih koji prodaju turizam i ako mu niko ništa ne zdipi na ulici, u prodavnici ili na elitnom (pod tim podrazumijevam jedino cijenu od 5 evra) parkingu, može smatrati da mu je ljeto bilo uspješno.
* * *
Političare smo, valjda, odučili da budu bahati i nadmeni, ali ne bi smjeli ni da donose brzoplete odluke. Jer, njihovo naknadno korigovanje, kao u slučaju smanjenja plata prosvetarima u osnovnim školama, s pravom izaziva nezadovoljstvo, pa i ogorčenje zbog diskriminacije nastavnika u odnosu na vaspitače u vrtićima i profesore u srednjim školama.
* * *
U mirovini (penziji) sam jedno dva mjeseca. Jedva čekam da počnem ponovo da radim, da odmorim malo…
* * *
Možda bi trebalo osnovati PSP – Pravu stranku penzionera, koja bi pokušala da se izbori za ravnopravan položaj ljudi u „trećem dobu“. Sad je poražavajući. Ali, malo bi tu bilo glasova. Ona masa kojoj su zamazali oči sa 450 evra glasaće upravo za demagoge koji su joj povećali penzije, iako joj je standard, zbog grdnih poskupljenja, ostao, u najboljem slučaju, isti. Naravno, neće talasati ni oni koji su se bavili politikom i sličnim zaludnim rabotama i imali visoke plate, pa sad imaju dobre penzije.
Penzionerima je uvijek bilo lako manipulisati.
* * *
Jedan ovdašnji cinik veli da nije sve tako crno u penziji. Istina – dodaje – penzioneri se najviše muče, ali se njihovim mukama bar nazire kraj.
* * *
Zovem neke majstore, predstavim se, muk… Dodam „iz Radio Bara“. Aaaaaa.
Izgleda da ću se još neko vrijeme lažno pedstavljati.
* * *
Ima dragocjenih, dragih ljudi koji više vole da nekome pričine radost nego da njih neko obraduje. Ako svakodnevno ne naprave dobro djelo – propao im je taj dan. Uvijek su tu za svakoga, da pomognu, da obodre, sve im je lako, sve mogu. Od blagih, smjernih misli koje su im stalno na umu i njihova spoljašnjost je sve prijatnija.
* * *
Niko za sebe ne može da kaže da je pošten i hrabar. To drugi o njemu treba da kažu. Uzalud, ne može se disati od hvalisavaca. I kako prolazi vrijeme sve su pošteniji i hrabriji bili u prošlosti…
* * *
Kad bi čovjek mogao, makar na tren, da se vrati u vrijeme kad je bio jednogodišnjak, da se resetuje, da ga ništa ne boli, da je gibak, neopterećen bilo čime, da mu ogrebotine i modrice nestaju brže nego što su nastajale, da mu je tijelo novo, „kao ispod čekića“… kakav bi to bio osjećaj!
O tome mislim dok budno motrim na onih, sada već, 11,5 kilograma i 85 centimetara čiste ljubavi.
* * *
Poznatog barskog ljekara pritisnula je starost. I samoća. I bolest. Drži ga duh. Piše mi: „Prvi put sam, tako izbliza, vidio i doživio svoju smrt. Od tada ja više ne živim svoj život, ja živim svoju smrt.“
Bonus video:
