Moja nova destinacija za šetnju jeste nedavno izgrađeni vidikovac na lukobranu, prema svetioniku, o kome sam već pisao. U Komunalnom su se pametno dosjetili da onu hrpu kamenja poravnaju, betoniraju i naprave šetalište tamo gdje je, ne tako davno, bilo more, daleko od obale, i gdje uvijek struji vazduh.
Ali, kao da posao nije dovršen. Izuzetno dekorativne klupe su nepotrebno dvostrane. Ona polovina okrenuta ka istoku obično zvrji prazna, a na zapadnoj strani uglavnom nema mjesta, posebno uveče, pri zalasku sunca, kad se vizuelno zadovoljstvo utapa u jednu misao: „Bože, lijep li je ovaj život!“
Osim toga, betonirana je uska, neobezbijeđena površina, šetači se teško mimoilaze, a s lijeve i desne strane je strmo. Klupe su na samoj ivici, pa je i njihovo konzumiranje rizično.
Postoje, dakle, mnogi razlozi za doradu, da se „komunalci“ još jednom istaknu…
* * *
Poslije mnogo godina, odustali smo od odlaska na oktobarski Sajam knjiga. Jednostavno, nemamo ni želje ni volje.
Kad jedan političar podijeli do mržnje svoj narod, treba da ode. Zašto? Zato što on nije u stanju da ga pomiri. A pomirenje je tom posvađanom narodu nasušna potreba.
Moguće je da će mjesto njega doći gori (vrlo vjerovatno i da neće, nikad se ne zna), ali će se kriza koja opasno prijeti, u svakom slučaju, razriješiti. A taj, eventualno gori, ne može i ne smije preduzeti ništa spektakularno što bi iziritiralo onu polovinu (ili blagu većinu ili manjinu, svejedno) naroda koji je uz političara od koga se očekuje da abdicira.
I za godinu-dvije, stvar će se vratiti u normalne tokove, sa uobičajenim političkim i drugim podjelama, ali bez sadašnje (zlokobne) mržnje.
* * *
Ne mogu se oteti utisku da susjedi ne bi ni pominjali kotorski bazen da je, ministar vanjskih poslova, recimo, Miodrag Lekić. Vjerujem da bi im iskusni diplomata odgovorio: „Zbog dobrosusjedskih odnosa možemo da razgovaramo o bilo čemu, pa čak i o imenu kotorskog bazena, ali dobro bi bilo da prethodno uklonite spomenik Miru Barešiću koji je 1971. u Stokholmu ubio našeg Crnogorca, ambasadora Jugoslavije u Švedskoj, Vladimira Rolovića.“
I pok. Rolović i Lekić su Barani, Crmničani.
Malo dostojanstva u vanjskoj politici Crne Gore prijalo bi njenim građanima.
* * *
Ne bi trebalo puštati komentare na društvenim mrežama onima koji su nepismeni, koji pišu spojeno ne znam, ne mogu, da li, koji vlastita imena i početak rečenice pišu malim slovom, koji ne mogu jedan jedini padež da ubodu, itd. Kad nauče osnovne stvari iz pravopisa i gramatike neka im bude omogućeno opet da se glasnu.
Samo, pitanje je koliko su pismeni i oni što puštaju komentare, tzv. administratori.
* * *
Poslije ravno 60 godina boravio sam pet dana u Atini. Tada u posjeti stricu koji je bio dopisnik TANJUG-a, sada u režiji najstarije kćerke. Bizaran događaj povezao je ova dva boravka. Motociklista je u punoj brzini, sa pet raširenih prstiju „pozdravio“ drugog učesnika u saobraćaja koji ga je nešto naljutio, baš kao što je šest decenija ranije neki prodavač na Akropolju istim pokretom ruke „častio“ drugog koji je htio da mu preotme mušterije.
„Psovke su biseri srpskog jezika“ – govorio je moj prof. latinskog Andrija Miranović. Ovaj „biser“ je bezglasan i najstariji je gest uvrede među Grcima.
* * *
Od 10,5 miliona stanovnika Grčke, u njenom glavnom gradu živi jedna trećina. Atina liči na Beograd po krcatim ulicama, srdačnim ljudima i opuštenoj atmosferi, kao i dobroj i ukusnoj hrani. I po pekarama na svakom koraku. Podsjeća i na Istanbul i njegove trgovačke sokake.
Tamo je gotovo sve jeftinije nego u Baru, posebno ono najvažnije – hrana.
Atina je grad niskih zgrada, okrečenih fasada i rijetkog zelenila. Tako mi je makar izgledala sa brda Likabetus, na kojem je smještena crkva Svetog Đorđa, odakle se vidi čitava Atina.
Gradom dominira Akropolj, antičko svetilište, podignuto na brdu, u petom vijeku prije nove ere, u slavu boginje Atine. Svjedoči o moći i bogatstvu Atine za vrijeme Perikla. Za Fidiju koji je autor Partenona, najčuvenije građevine na Akropolju, zna čitav svijet, za stotine robova koji su ostavili kosti gradeći hram, niko ne zna.
* * *
Ispunjena mi je želja da se poklonim spomeniku Georgiosu Karaiskakisu, vojskovođi i junaku u borbi za nezavisnost od Turaka i da vidim stadion mog omiljenog grčkog tima, Olimpijakosa, koji je po njemu dobio ime. Imao sam 14 godina i obožavo fudbal i svoju zemlju, kad je na tom stadionu, 19. decembra 1973, Jugoslavija je pobijedila Grčku 4:2 (2:2), golovima Bajevića (kasnije isključen), Karasija 2 i Šurjaka. Karasi je drugi gol koji nas je odveo na majstoricu sa Španijom za Svjetsko prvenstvo postigao u, kako se to sad kaže, sudijskoj nadoknadi.
O majstorici, dva mjeseca kasnije, na neutralnom terenu u Frankfurtu, i golu Katalinskog sve se zna…
* * *
Bogovi su znali zbog čega su za svoj dom odabrali Grčku, ali i Leonard Koen ostrvo Hidra, u Egejskom moru, udaljeno sat i po, trajektom, od Atine. Čuveni umjetnik je na Idru, kako kažu Grci, došao u martu 1960. godine, ubrzo je kupio kuću za 1.500 dolara i tu ostao. Na Hidri nema automobila (osim vatrogasnog i onog koji odvozi smeće) ni motocikala, jedino prevozno „sredstvo“ su konji i magarci, i za ljude i za prtljag. Za razliku od njih, brojne mačke se izležavaju na suncu, ugojene i mrzovoljne. Posebnu atrakciju ovog bajkovitog, idiličnog mjesta predstavljaju kamene kuće koje flertju sa bogumilama raznih boja. Zbog tih bogumila uske, strme ulice izgledaju još uže i strmije.
Na ostrvu caruje tišina. I muzika je uveče diskretna. Plaže su čiste, na polovini je mobilijar, ni metar duže.
Hidra je skuplja od Atine, ali nije od Starog Bara!
Bonus video:
