Jusuf

Država obezbjeđuje besplatne udžbenike svim osnovcima. S obzirom da su te knjige luksuzno opremljene, pretpostavljam da su izdvojena značajna sredstva. I tu nije ništa sporno (živimo u bogatoj zemlji, zar ne?), osim što se ti udžbenici često nalaze iscijepani i razbacani po ulicama.

Ne znam šta bi trebalo napraviti, i da li to uopšte može, da besplatne, nove knjige stignu (samo) u ruke onih slabijeg imovnog stanja, što je, svojevremeno, bio osnovni motiv za ovu odluku Vlade Crne Gore. Jer, ne vjerujem da oni cijepaju i bacaju udžbenike i ruže ulice.

* * *

Ne znam da li noću vile razgrađuju ono što danju urade neimari oko Doma kulture i u Dvorcu kralja Nikole, ali ti građevinski radovi su se otegli kao gladna godina ili (manje frazerski) sudijska nadoknada kad vodi tim za koji navijate.

* * *

Na groblju u Dobroj Vodi, u četvrtak, 9. oktobra, sahranjen je Jusuf Kalamperović, bivši predsjednik Opštine Bar, savezni poslanik, potpredsjednik Vlade Crne Gore, ministar u dva resora… Bio je uman, staložen, razborit, jedan od najuspješnijih političara u istoriji Bara.

Slovio je za „meku barsku struju“, kao pristupačan, skroman, vrijedan, porodičan čovjek. Nikad ga niko nije vidio ljutitog niti čuo da galami. Ako nije mogao da pomogne (a pomagao je mnogima), nije ni odmagao. Njegov telefon je stalno bio otvoren, i za poznate i za nepoznate brojeve.

Od Jusufa sam u životu imao samo dobro. Još od onog dana, u proljeće 1985, kad sam ga zamolio da urgira da ne idem na Rumiju, na jednomjesečnu vojnu vježbu, jer sam se tek vratio iz JNA i nije mi padalo na pamet da ponovo oblačim uniformu. Dva dana kasnije nazvao me i rekao: „Pavloviču, ne ideš na Rumiju!“ To „Pavloviču“ mi je bilo po ocu, tako su me zvali u Šahovskom klubu „Mornar“, čiji smo, obojica, bili i ostali članovi.

Nedostajaće Baru njegova mudrost i odmjerenost.

* * *

Barane je rastužila Jusufova smrt, a Jugoslaviju – Halidova. Zbog čega je bivšu zemlju toliko ražalostila smrt jednog pjevača? Prije svega zato što je bio dobar čovjek, pa tek onda zato što je ostavio za sobom na desetine svevremenih hitova i što mu, po godinama, nije bilo vrijeme za umiranje.

Kažu da ne postoji niko koga je uvrijedio ili povrijedio, a mnogo je onih koje je usrećio i obradovao, ne samo svojim pjesmama.

Na Radio Baru najčešće sam puštao ovih deset Halidovih evergrina: „Romanija“, „Miljacka“, „Čardak“, „Prvi poljubac“, „Vraćam se majci u Bosnu“, „Ja bez tebe ne mogu da živim“, „Sijede“, „Da vrijeme stane“, „Kad zaigra srce od meraka“, „U meni jesen je“.

Naravno, o ukusima ne treba raspravljati…

* * *

Umro je i Zdravko Šotra. Da je poživio do sredine februara napunio bi 93 godine. Imao se rašta roditi i samo da je napravio kultnu zabavno-muzičku emisiju „Obraz uz obraz“ i onaj čudesni porodični film „Lajanje na zvezde“.

* * *

Na brdu Šubićevac u Šibeniku, negdje u ovo doba, 1984. godine, priča nam zastavnik u četi vojne policije Borislav Boro Srdić, častan i beskompromisan starješina: „Imao sam u svom vodu, prije 12 godina, vojnika iz Beograda, kilavog i mrzovoljnog. Stalno je zanovijetao i ništa mu nije bilo po volji. Znate da ne podnosim takve vojnike i znate da mu nije bilo lako sa mnom. Ali, on se nije mnogo uzbuđivao, trpio je, gunđao i tjerao po svom.

Kad su pripadnici ustaške terorističke emigracije upali u Jugoslaviju 1972. godine, dobio sam zadatak da ih sa svojim vodom, pronađem na Raduši i likvidiram. Iako je imao poštedu zbog krvavih žuljeva od čizama, onaj vojnik nije htio da izostane. Naprotiv, išao je u korak sa mnom, hrabreći, sve vrijeme, svoje drugove. A kad smo stigli na odredište, pred zemunicu iz koje se vio dim, rekao je: ’Druže vodniče, , dozvolite da krenem prvi, vi imate porodicu i djecu, ja nemam.’

Očigledno, ništa nije kako izgleda na prvi pogled i nikad se ne zna ko je kakav dok ne zagusti“, poentirao je zastavnik Srdić.

Naravno, on nije dozvolio vojniku da prvi krene na zemunicu, nego je komandovao: „Za mnom!“ Srećom, u zemunici nije bilo nikog, malo prije toga je napuštena.

Ove priče sam se sjetio kad sam vidio kako jedan od najboljih srpskih glumaca, Nenad Jezdić, poslije predstave, ne radi isto što i njegove kolege na sceni. I onda je na društvenim mrežama krenula, istovremeno, histerična osuda i glorifikovanje njegovog postupka. A on je samo reagovao kako je mislio da treba, ne petljajući se na bilo koji način u pravo drugih da izraze svoj stav. Ali, to što je učinio, po mom mišljenju, nikako ne znači da ne bi, ukoliko zagusti, prvi krenuo „na zemunicu“.