Sa svakog putovanja, a nije ih malo, moja drugarica Ana mi donese prospekte i mape: “da mi se nađu” kad ja tamo krenem. Jednom prilikom donijela je turističku mapu Konavala. Na naličju mape su bile pobrojane, opisane i ilustrovane sve zanimljive lokacije koje bi turisti mogli da obiđu u ovom kraju Hrvatske. Stajala je ta karta nekoliko godina uz gomilu sličnog materijala, da bi najzad došao red na nju. U januaru smo boravili u Đenovićima pa smo isplanirali da jedan dan prošetamo kroz Konavle i obiđemo preporučene lokacije.
Granicu nijesmo prešli na Debelom brijegu već na prelazu Kobila. Tako smo vrlo brzo stigli do poluostrva Molunat, na kom je smješteno istoimeno maleno ribarsko-turističko mjesto. Molunat je najjužnije hrvatsko naselje. Krase ga dvije uvale. Kratko smo prošetali mjestom. Bilo je još rano i sunce još uvijek nije stiglo da obasja ovaj dio obale.
Odavde smo krenuli ka zaleđu. Molunat i Cavtat su jedina dva mjesta u opštini Konavle koja su smještena na obali mora. Gornji tok rijeke Ljute na kojoj se nalazi kompleks mlinova iz vremena Dubrovačke republike je “zaštićeni krajolik”, dok su mlinovi zaštićeni spomenici kulture. Jedan od mlinova je preuređen u restoran “Konavoski dvori”. Tokom naše posjete je bio zatvoren, ali nijesmo bili razočarani. Okolina je bila kao iz bajke, a svaki mlin priča za sebe.
Utvrđenje Sokol grad je izgrađeno na prirodnoj stijeni na brdskom prevoju. Smatra se srednjevjekovnim vojnim utvrđenjem, mada postoje materijalni dokazi da je tu bilo objekata čak i u praistoriji, a svakako i u doba Ilira i Rimljana. Položaj tvrđave je takav da dominira prostorom Konavala, a i hercegovačkim zaleđem. Kamen od kog je tvrđava napravljena je sličan stijeni na kojoj se nalazi pa se teško uočava iz daljine. Osim što je interesantna sa građevinskog aspekta, ona je i etnološki muzej. Ulaznica je koštala pet eura (van sezone), a ono što može da se vidi i doživi na ovom mjestu vrijedi više. Poprilično smo se zadržali ovdje. Imali smo priliku da vidimo detalje, kako iz svakodnevnog života stanovnika tvrđave, tako i vojnog. Tu je bila peć za hljeb, ali i rimski katapult sa kamenim kuglama kao oružjem. Zatim: kovačnica, cistijerna, spremište žita, kamenica za pranje odjeće. Brojni topovi su raspoređeni svuda po zidinama. Čak je jedan kutak odvojen i za kapelu. Pogled sa tvrđave je još jedan plus za ovu izvanrednu turističku atrakciju.
Ispod Sokol grada nalazi se još jedna zanimljivost ovoga kraja – stećci iz 14. i 15. vijeka koji su 2016. godine, zajedno sa stećcima iz Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Srbije, upisani na UNESCO listu svjetske kulturne baštine. Pored stećaka je crkvica sveta Barbara koja je iz 19. vijeka. Oko crkve se nalazi čak 104 stećaka pretežno postavljenih u redovima po padini brda. Nijesu svi reprezentativni, ali ima nekoliko njih sa ukrasnim ornamentima koji su uspjeli da odole djelovanju vremenskih prilika kroz tolike vjekove. Lokalno stanovništvo ovo groblje zove “groblje Kulina bana”. Kod nas, kad figurativno hoćemo da naglasimo koliko je nešto staro, kažemo da je to “od Kulina bana”.
Vidjeli smo toga dana i Ilirske gomile u Mikulićima i još nekoliko crkava, ali kratak je januarski dan pa do Cavtata nijesmo stigli. Zato sam početkom juna, dok sam ljetovala u Kumboru, jedan dan odvojila za posjetu Cavtatu. Mislila sam da je odmah uz glavnu magistralu i iznenadilo me kako do njega treba da se spušta vozeći se skoro pa spiralnim putem. Parking je bio ogroman, ali mjesto za auto nije bilo lako naći. Vidjevši kroz šumu šetalište uz samu obalu, pošli smo u tom pravcu i oduševili se. Šuma je omogućavala šetnju i u najtoplijem dijelu dana. Na svakom koraku male uvalice sa kupačima. Niko nikome nije smetao. Nije se osjećala gužva. Oduševila nas je tirkizna boja mora. Prošetali smo dok mi se saputnica nije umorila, a ja sam obećala sebi da ću doći opet da prošetam i po gradu.
Kad sam planirala tradicionalni petodnevni odmor u oktobru, kao i prošle godine, cilj mi je bio da izbjegnem aerodrome. Tražila sam nove zanimljive destinacije u okruženju. Izbor je pao na Hrvatsku, i to na njeno primorje i njegovo zaleđe. Vozila sam se autobusom jadranskom magistralom na relaciji Podgorica–Zadar dosta puta, ali nikad se ni u jednom mjestu nisam zadržala. Sad je bila prilika da se to ispravi. U startu sam se pomirila s činjenicom da od penjanja po planinama neće biti ništa, jer nijesmo imali kondicije za ta pregnuća. No kad sam saznala da se do najvećeg vrha Biokova može doći autom, odmah je uskočio u planer. Ulaznica se morala kupiti unaprijed, sa tačno zacrtanim terminom dolaska na ulaznu kapiju Parka prirode Biokovo jer je broj vozila koji ulaze u jednom satu ograničen na 20. Tako je bar pisalo na veb stranici parka. Naša ulaznica je bila za 14 časova. Htjeli smo da prije toga vidimo Cavtat pa smo prenoćili u Đenovićima i sjutradan poranili ka Hrvatskoj. Ovoga puta smo sa parkinga krenuli u grad. Nije bilo turista. Samo je nekoliko lokalaca ispijalo prvu jutarnju kafu.
Na udarnom mjestu u gradu nalaze se spomenici posvećeni znamenitim osobama rođenim u Cavtatu. Pažnju su mi privukla dvojica koja su u velikoj mjeri povezani sa Crnom Gorom: Valtazar Bogišić, pravnik, profesor i istoričar prava i Vlaho Bukovac, slikar. Bogišić je autor Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru koji je izvršio veliki uticaj na pravnu teoriju, sudsku praksu i zakonodavstvo naše zemlje. Vlaho Bukovac je bio, između ostalog, dvorski slikar dinastije Petrović Njegoš. Njegovi portreti su dio stalne postavke Narodnog muzeja Crne Gore na Cetinju. Gledala sam ih i divila im se mnogo puta. Nedaleko od obale su smještene i crkva Svetog Nikole, kao i Samostan Gospe od snijega. Pažnju nam je privukao objekat koji je dominirao brdašcem koje se nalazi iznad grada. Mislili smo da se radi o vjerskom objektu pa nas je zaintrigiralo o čijem. Stigli smo do cilja brže nego što se sa obale činilo. Ispostavilo se da je tu groblje, a objekat koji nas je zaintrigirao “Mauzolej obitelji Račić” – Gospa od anđela. Porodica Račić je bila čuvena pomorska porodica ovoga kraja. Mauzolej je rađen od 1920. do 1922. godine. Interesantno je da je to prvo izvedeno arhitektonsko djelo čuvenog jugoslovenskog i hrvatskog vajara Ivana Meštrovića čija će djela kasnije postati dio istorije i kulture brojnih naroda.
Prošetali smo i šetalištem uhvativši krug do parkinga. Vidjeli smo da postoji još jedno poluostrvo pa smo to šetalište ostavili za neku drugu priliku. Dobro je nešto ostaviti kako bi bilo motiva za ponovnu posjetu. Morali smo da nastavimo dalje jer nijesmo smjeli da kasnimo na Biokovo. Vozili smo se Jadranskom magistralom, negdje uz more, negdje malo više. Bilo je divnih vidikovaca, ali nam ni jedan nije bio dostupan jer je svuda bila puna linija. Dok smo se primicali Dubrovniku zapitala sam se možemo li ikako da stanemo bar na tren. Na idealnom mjestu je napravljeno stajalište sa desne strane i vidikovac na vrhu stepenica sa izvanrednim pogledom na Dubrovnik. Na sve su mislili. Sigurno bi bilo puno onih koji bi ovdje rizikovali i prekršili saobraćajna pravila. Ali, nije bilo potrebe.
U nastavku puta, par kilometara od Ploča, skroz neočekivano se sa naše strane pojavilo jezero. Ispostavilo se – ne jedno već čak 6 spojenih jezera i još jedno odvojeno. Zajedničko ime im je Baćinska jezera. Nikad za njih nisam čula, a mislila sam da sam solidan poznavalac geografije SFRJ. Neka od jezera imaju sopstvene izvore. Imaju i biološku vrijednost jer su stanište čak 24 vrste riba, od kojih su 6 endemi. Sve u svemu, ovo je bilo nešto što nismo očekivali i predstavljalo je bonus putovanja. Kasnije sam pročitala dosta toga o ovim jezerima i vidjela sam da istinski ljubitelji prirode, mira i tišine, ovdje mogu naći idealnu destinaciju za odmor. Imaću ovo u vidu.
Već smo mogli preciznije da isplaniramo vrijeme dolaska na Biokovo pa smo shvatili da smo poranili i da imamo “lufta” i za posjetu Podgori, mjestu na obali ispod samog Biokova. Iako je bio sami kraj septembra, a temperatura vode je ovdje sigurno niža nego u našem dijelu Jadrana, bilo je kupača. Prošetali smo obalom. Jedva smo uspjeli da nađemo slobodno parking mjesto. Ne mogu ni da zamislim kako se “operacija parkiranje” ovdje odvija u špicu sezone. Na vrhu brda se vidio spomenik do kog nijesmo stigli da dođemo, već sam ga fotografisala izdaleka. Kasnije pročitah da je posvećen osnivanju partizanske mornarice i bi mi žao što ne “trknuh” do njega. Sve u svemu, simpatično mjestašce koje sigurno ima svoje stalne goste. Mi smo najčešće bacali pogled na Biokovo koje je natkrililo Podgoru. Pokušavali smo da dokučimo kuda ide put, ali nijesmo uspijevali.
Konačno smo krenuli ka ulazu u Park prirode Biokovo. Na putu ka njemu naišli smo na vidikovac pored spomenika posvećenom znamenitom Podgoraninu don Mihovilu Pavlinoviću, borcu za hrvatski jezik iz 19. vijeka. Pogled na Podgoru i šire prema moru, kao i prema Biokovu, odavde je bio odličan.
Prije nekoliko godina na Biokovu je na visini od 1228 metara napravljen stakleni vidikovac “Skywalk” ili “Nebeska šetnica” kako su je nazvali domaćini. Gledala sam fotografije i divila se, više onima koji su smjeli da stanu na vidikovac nego njemu samom. Zato sam, kad smo planirali vožnju po Biokovu, odlučila da ovu atrakciju preskočimo. Dok smo čekali da dođe minut za pokret gledala sam veliki poster vidikovca ispred sebe i pomislila: “Možda da probam…” Raspitala sam se koliko košta šetnja po njemu. Rečeno mi je da šetnja spada u cijenu već kupljene karte. Odlučih da pokušam.
Vozili smo lagano, u koloni. Uživala sam u pogledu na jadransku obalu dok nijesmo stigli do mjesta gdje su se očitovale tragične posljedice ogromnog požara koji je ovaj prostor zadesio 2021. godine. Ovdje su požari prilično česta pojava, a šteta nemjerljiva. Dio puta sam provela sa čvorom u želucu, ali kad smo se izdigli iznad požarom zahvaćenim dijelom planine, ljepota okoline nam je izbrisala mučne prizore nepreglednih gomila nasloženih opožarenih stabala.
Pošto smo išli u koloni nije bilo zaustavljanja tako da su mi svi ti prizori ostali u memoriji, ne i u fotoaparatu. Vidikovac smo uočili izdaleka. Parkirali smo se i klecavim korakom sam krenula ka njemu. Priznajem da sam se pridržavala za ogradu, ali sam uspjela da uhvatim čitav polukrug. Većina je šetala kao po dnevnoj sobi. Naravno, fotografisanje je bilo obavezno.
Za potrebe radiotelevizijskog odašiljača postavljenog na najvećem vrhu Biokova Svetom Juri (1762 m), davne 1965. godine napravljena je Biogradska cesta, najviši put u Hrvatskoj. Cesta je duga 23 km, a vidikovac je otprilike na polovini nje. Na ovakvom terenu radila se dvije godine, ručno, uz pomoć krampa, ćuskije, motike i eksploziva. Asfaltirana je 1978. godine.
Nije nas mnogo krenulo dalje. Možda je na to uticala opaska sa sajta parka da se vožnja cestom preporučuje samo vještim vozačima. Pošto sam imala više nego vještog vozača pored sebe samouvjereno smo krenuli ka vrhu. Nije da nije izazovan uspon, ali imamo prakse pa su jedini problem bila 2-3 susreta sa manje vještim vozačima, ali se na kraju sve srećno završilo te smo se dokopali vrha Biokova. Sa vrha se pružao pogled ka moru i zaleđu, ali je najzanimljiviji bio onaj na samu planinu i njene interesantne kraške oblike – ponikve ili vrtače. Na info tabli je pisalo da je ovo fenomen Biokova koji se naziva mrežasti, boginjavi ili Mjesečev krš. Sličnih oblika reljefa ima kod nas na više mjesta, ali nisam imala kome tamo da to kažem. Ispod samog vrha se smjestila i kamena crkvica. Pisalo je da je dozvoljeno samo kratko parkiranje od 15 minuta, ali smo ostali duže jer je bilo više nego dovoljno mjesta za “vješte vozače” koji su toga dana stigli do Svetog Jure. Napravila sam gomilu fotografija “Mjesečevog reljefa” Biokova, a onda je uslijedilo spuštanje. Još nekoliko mimoilaženja i više stajanja jer smo u povratku vozili samostalno. Biokovo je prevazišlo očekivanja u svakom smislu. Preporučujem ga svim ljubiteljima neobičnih reljefnih pojava koje krase ljuti kras i svim ljubiteljima lijepih pogleda i avanturističke vožnje.
Bonus video:
