Brano

Taman kad, rezignirano, pomislim: svi smo isti, neko ili nešto me demantuje. Nismo svi isti. Nisu isti oni koji su kidisali na dva ugostiteljska objekta turskih državljana u Baru i oni koji su nesebično pomogli da se šteta ublaži.

Mada, vjerujem da bi ustuknuo, od kakvog god da je materijala napravljen, i taj koji nas je sve osramotio da je makar jednom vidio mog vrijednog i skromnog komšiju Haruna, njegovu sitnu, nježnu suprugu i tri djevojčice krupnih očiju.

* * *

Na onom vidikovcu prema svetioniku i dalje su popunjene samo klupe okrenute ka zapadu. Svi se ustručavaju da sjednu sa istočne strane, jer ispred sebe, umjesto pučine, vide neke trošne barake, a i kako će da ogovaraju kad ih neko prisluškuje.

* * *

Brano je bio najbolji među nama. Nikad to nismo priznali. Nije se ni moralo, znalo se. Umio je da se zacrveni, zbuni, da se, s jedva primjetnim osmijehom, povuče i kad je bio u pravu. Ne pamtim da je koga uvrijedio.

Uvijek je bio spreman. Bio je „jaka četvorka“. A zašto nije bio odlikaš? Zato jer se nije nametao, ni razmetao znanjem. Zato što je čekao, pa, ako mora, odgovarao, obično bez greške.

Brano Smatlik je, zaista, bio bolji od nas, maturanata Barske gimnazije, u odjeljenju Četvrto jedan, školske 1976/77. godine.

Žao mi je što mu nikad nisam rekao koliko sam ga poštovao. Više, nažalost, neću ni imati priliku.

* * *

Na Bledu sam boravio u novembru 2002. godine, za vrijeme 35. šahovske Olimpijade. Poslije 23 godine tamo izgleda kao da je vrijeme stalo. Sve je isto, neokrnjeno, mirno, tiho. „Neimari“ ne smiju ni da se primaknu Bledskom jezeru.

Andrić kaže: „Na Bledskom jezeru svaki vetar, od najmanjeg daška do severca sa dugim, oštrim zamasima, ima svoju boju na nebu ili na predelu; ali zvuka nema, nikako ili vrlo malo.“

* * *

Crna Gora mi, ponekad, liči na veći od svoja dva aerodroma: velike ambicije, a mali kapacitet.

* * *

Idu mi na živce ljudi koji glasno pričaju: u prevozu, u bioskopu, u čekaonici, u kafiću, u prodavnici… Svejedno mi je da li viču od sreće ili nezadovoljstva, ili iz navike. Nevaspitani su mi, barabar, sa agresivnim i bahatim.

* * *

Često gledam HRT, sva tri kanala, posebno „Potjeru“ na prvom i „Klub čitatelja“ na trećem. I nikako mi uz te i slične emisije ne ide ona horda zla koja je došla u Podgoricu, da reprezentuje susjednu zemlju na fudbalskom meču Crna Gora – Hrvatska.

* * *

U današnje vrijeme uspjeh u sportu ima izuzetno važnu ulogu za podizanje nacionalnog dostojanstva i ponosa, za stvaranje dobre atmosfere u državi i društvu, na poslu, u kući… Sve drugo što vidimo ili pročitamo posredstvom medija „može da bude, a ne mora da znači“, zavisno od toga ko „potpisuje režiju“, samo u sportu se istina ne može sakriti, tačno se zna ko je bolji, brži, jači, ko je dobio utakmicu, meč, partiju…

Crna Gora kao mala zemlja, sa oskudnim brojem vrhunskih sportista, trebalo bi najviše da ulaže u ekipne sportove koji joj „leže“, poput vaterpola i ženskog rukometa, pa i košarke, kao i u borilačke sportove u individualnoj konkurenciji.

* * *

Predlažem sredovječnim bračnim parovima da u ovim jesenjim, sivim danima, svako popodne, uz kafu ili čaj, čitaju, naglas, naizmjenično, po jedno poglavlje romana koji su davno pročitali. Biće im kao da ga prvi put čitaju i neuporedivo zanimljiviji nego u mladosti.

* * *

Stavio sam tačku na „Barske priče“, ali me one i dalje nalaze.

Priča mi „školski“, Dino Bećović, a radnja se dešava u njegovom Starom Baru:

„Brate, da nemaš da mi pozajmiš 20 evra, do prvog“?

„Nemam, života mi.“

„Vratiću ti, sigurno.“

„Nemam centa u džepu.“

„A kući?“

„Dobro su, hvala.“