Naša petodnevna ekskurzija je otpočela u Cavtatu, a onda se nastavila vožnjom po Biokovu. S Biokova smo se spustili u kasno popodne. Lagano smo se uputili ka Omišu gdje smo rezervisali prenoćište. Usput smo pravili retrospektivu viđenog, prezadovoljni što smo se konačno popeli na Biokovo, pa makar i autom.
Čim smo iznijeli stvari iz auta, uputili smo se ka gradu. Nikad ranije nismo imali prilike da prošetamo Omišem pa smo samo brzinski izvidjeli šta nas sve čeka sjutradan. U sred grada u more se uliva rijeka Cetina. Vidjeli smo da postoje ture brodićem po rijeci pa smo odlučili da i to uvrstimo u plan. Kao i inače, poranili smo sjutradan i prošetali smo do staroga dijela grada. Stari grad nije toliko velik kao kod pojedinih gradova na prostoru Dalmacije, ali je vrlo simpatičan. Duž ulica se nalaze brojni restorani i suvenirnice. Na maloj površini smo evidentirali i veliki broj crkava. Uočili smo i Stub srama, neizostavan detalj u svakom starom primorskom gradu.
Zaputili smo se ka jednoj od dvije tvrđave koje Omiš ima, onoj nižoj i manjoj – Mirabeli. Zovu je i Peovica. Ona se nalazi iznad samog Starog grada. Sagrađena je u 13. vijeku. Koristila se prevashodno kao osmatračnica. Osmatrači su bili omiški gusari, a osmatrani najčešće Mlečani. Postoji legenda da su tokom 16. vijeka Turci krenuli na Omiš. Omišani su vikali i pucali u kanjonu Cetine. Eho je obmanuo Turke jer su stekli utisak da Omišana ima puno više nego što ih je bilo pa su odustali od napada. Mirabela ima četiri nivoa. Na posljednjem je osmatračnica sa koje se vidi veći dio grada, Brački kanal i dio kanjona Cetine. Kanjon nadvisuje most koji je pušten u saobraćaj prije godinu i po. Nalazi se na visini od 70 metara iznad rijeke. Most je dio zaobilaznice oko grada i smatra se jednim od najvećih poduhvata hrvatskih cestograditelja. Nije se lako popeti do osmatračnice, ali vrijedi svakog napora.
Kad smo završili razgledanje, pošli smo do mjesta gdje su parkirani čamci koji voze izletnike kanjonom Cetine. Kupili smo karte i još malo prošetali gradom do polaska brodića. Od ptica smo uglavnom vidjeli različite vrste pataka. Nisam znala za postojanje zip line-a preko rijeke. Saznala sam tako što sam primijetila da nešto promiče. Pomislila sam da se radi o pticama i dobro se zagledala ne bih li koju “uhvatila” objektivom. On mi je pokazao da su te ptice – ljudi. Vožnja brodićem ukupno traje oko dva sata. Bila je poprilična gužva, posebno ako se u obzir uzme činjenica da je bio početak oktobra. Kanjon Cetine me je, moram priznati, razočarao. Razlog moga razočarenja je taj što sam imala prilike da se vozim po mnogo zanimljivijim vodenim površinama. Bilo da su bogatije živim svijetom (Skadarsko jezero) ili da je zanimljivija okolina (Pivsko jezero, kanjon Komarnice). Još jedan od razloga za kajanje zbog odluke da obiđemo kanjon Cetine je taj što onda nismo imali vremena za drugu tvrđavu – Forticu. Sa ovim iskustvom bih napravila bolji plan za Omiš ili bih ostala u njemu bar još dan, što je i najbolja opcija. Radi Fortice mu se moramo opet vratiti. Fortica je glavna osmatračnica čuvenih omiških gusara koji su “ordinirali” prije oko 500 godina. Osim kao osmatračnica služila im je i kao sklonište. Odozgo se, kažu, a ja im vjerujem, pruža jedan od najljepših pogleda na Dalmaciju. Biće prilike!
Uputili smo se ka Splitu. Od Omiša je udaljen manje od 30 km. Bili smo u Splitu i ranije pa smo ciljano pošli da se upoznamo sa čuvenom park šumom Marjan, što mi je bila želja odavno. Slušala sam da ima dosta sličnosti sa Goricom, posebno kad su u pitanju geologija i vegetacija pa sam htjela u to da se i lično uvjerim. Najveća je razlika u veličini – Marjan je tri puta veći, a i viši od Gorice oko 50 metara. Njegov najviši vrh se zove Telegrin (178 m). Gorica je proglašena Spomenikom prirode sredinom 2022. godine, dok je Marjan zaštićen još od 1964. godine.
Splićani su ponosni na Marjan i zovu ga, kao i mi Goricu, “pluća grada”. Na Marjanu je imalo dosta toga da se vidi, a mi, kao i obično – kratki s vremenom. Pretrčali smo pješačke staze, popeli se stepenicama do vidikovca na Telegrinu, vidjeli brojne lokacije namijenjene djeci i rekreativcima, pozornicu na otvorenom.
Ono što najviše razlikuje Goricu i Marjan je pogled. Sa Gorice možeš da vidiš Zagorič i Masline, kao i okolne planinske vijence. Sa Marjana se vide more i Split.
Na nižem vrhu Marjana, od 1924. godine se nalazi Prirodnjački muzej sa malim zoološkim vrtom, a stara meteorološka stanica je tu od 1926. godine. Marjan ima i botaničku baštu, a od nekoliko crkava koje se na njemu nalaze mi smo vidjeli samo jednu – crkvu svetog Nikole. Na vrhu – česma. Ubjeđivali su nas da je dovođenje vode za česmu na Gorici – nemoguća misija. Kad se hoće, sve se može. Zanimao me je svaki detalj. Napravila sam na stotine fotografija nadajući se da će mi osvježiti sjećanje kad bivšim kolegama budem prenosila utiske u želji da se Gorica što više unaprijedi na sličan način.
Jedva smo se odvojili od Marjana, ali nam je plan bio da vidimo i Trogir dok se nije smrklo. Trogir je od Splita udaljen tridesetak kilometara pa smo do njega brzo stigli. Parkiranje je išlo malo teže. Nijesmo imali izbora sem da se smjestimo tamo gdje je sat parkinga koštao 4 eura. Kažu da je Trogir, zbog idealnih uslova za život, neprekidno naseljen više od 3600 godina. Cijeli Stari grad je čak od 1997. godine uvršten na UNESCO listu svjetske kulturne baštine. To dovoljno govori o ovom mjestu. Čim smo se parkirali uputili smo se da vidimo šta je to što je zavrijedilo UNESCO tretman. Mali trg, a na njemu katedrala i mnogo interesantnih zgrada. Sve skučeno tako da ga je teško fotografisati. Na svakoj fasadi ugledali smo brojne interesantne natpise, ukrase…. Samo smo šetali i skupljali utiske. Kažu da je katedrala svetog Lovre jedna od najljepših u Hrvatskoj. Kako da ne bude kad se gradila punih 400 godina. Zvonik katedrale je visok 47 metara. Veoma je zanimljiva i Palata Ćipiko koja se nalazi nasuprot katedrale. Tu je bio i nezaobilazni Stub srama.
Oduševio nas je i Knežev dvor. Potiče iz 13. vijeka. U 19. vijeku je doživio restauraciju u renesansnom obliku. U dvoru su smješteni brojni vrijedni grbovi plemića i knezova. Nekada se u dvoru nalazilo pozorište, a danas Knežev dvor služi kao Gradska skupština. Ovdje smo se prilično i zadržali čekajući da zaposlenici odu kako mi ne bi pokvarili fotografiju.
Uz samu obalu se smjestila tvrđava ili kastel Kamerlengo koja je iz 15. vijeka. Lijepo izgleda spolja, ali smo smatrali da je 5 eura po osobi previše za penjanje na nekoliko stepenica do vrha kule. Nijesmo bili usamljeni u tom stavu. Bili smo upoznati s tim da su cijene u Hrvatskoj previsoke, ali se i naše “dobro drže”. Mogu reći da nigdje nismo osjetili neko veće odstupanje sem u Trogiru. Ovdje su cijene bile daleko najviše od svih mjesta koje smo tokom ove “turneje” posjetili.
Prošetali smo se okolo-naokolo. Vidjeli još nekoliko vjerskih objekata, Kulu svetog Marka, još ponešto što nismo odgonetnuli šta je, ali lijepo izgleda. Sve u svemu, Trogir nam se baš dopao, ali već je pao mrak. Dok smo pokušavali da lociramo auto, naišli smo na jedan neobičan most.
I tako… Krenuli smo prema sledećoj destinaciji gdje nas je čekao rezervisani smještaj – Primošten. O Primoštenu i još ponečemu u narednom tekstu.
Bonus video:
