Neke stvari od prije pola vijeka izgledaju nestvarno. Prosto ne vjerujete da su se događale, kao i da niko nije reagovao na njih. Od toga da su, na primjer, učitelji tukli djecu, “kao zubačku magarad”, do toga da se, recimo, nije smjelo pisnuti protiv režima. Odgovor na “kako i zašto” je jednostavan: za ono vrijeme takvo ponašanje je bilo normalno i uobičajeno, možda i jedino moguće. I treba stvari ostaviti onakvim kakve su bile i vremenu u kojem su se zbile. Ne kaže se zabadava: “Sve u svoje vrijeme!”
* * *
Mnoge mlade majke napuštaju posao i opredjeljuju se da same podižu svoje dijete, bez pomoći dadilja i vrtića. Na muževe i ne računaju. Nije im ni čudo. Njih su pazile neke drage žene koje su brinule o njima pune ljubavi i brige. Danas je sve biznis, bez bilo kakvih emocija, pa i čuvanje djece.
* * *
Neobična je zemlja Amerika, sa svim svojim vrlinama i manama. Prosječni Amerikanac prilazi nepoznatom čovjeku s uvjerenjem da ovaj govori istinu, a mi da će nešto da nas prevari. U Americi gotovo na dnevnom nivou možete da sretnete primjere krajnje bezosjećajnosti i uzvišenog milosrđa.
Država Masačusets je sredinom decembra zatreperila od nevjerovatnog zločina. Klaudio Valente ubio je svog nekadašnjeg kolegu Nuna Laureira, sa kojim je, od 1995. do 2000. studirao fiziku na IST-u, u Lisabonu, a dva dana ranije i dvoje studenata na Braun Univerzitetu, u Providensu, gdje je, početkom vijeka, bio neuspješan, po dolasku iz Portugala. Devetoro studenata je ranio. Potom se ubio. Upućeni tvrde da je na osnovnim studijama u Lisabonu bio čak bolji od Laureira, ali u Americi mu nije išlo, za razliku od nesrećnog kolege koji je postao profesor na prestižnom MIT Univerzitetu u Bostonu. Studenti su ga obožavali, bio je pristupačan, duhovit. Za njih je bio Ajnštajn, samo bez one čuvene kose. Ove godine dobio je priznanje od američkog predsjednika kao jedan od 400 naučnika i inženjera u SAD koji najviše obećavaju. Imao je suprugu i tri kćerke. Ubijen je na pragu svoje kuće u okolini Bostona.
Da stvar bude bizarnija, Valente se vratio iz Portugala tako što je na lutriji, među milionima učesnika, dobio “green card” - zeleni karton za boravak u SAD.
U ovoj teškoj priči zanimljivo je da je policiji, kojoj je dosta trebalo da poveže dva zločina, odlučujući podatak da pronađe ubicu dao beskućnik. Javnost ga je nazvala “Džon”. Njemu je bilo sumnjivo Valenteovo ponašanje, pratio ga je i javio policiji, ne znajući o kome se radi. “Džon” nema ni “kučeta ni mačeta”, ali voli svoju zemlju, kao da ima najljepši život u njoj. Sad se provlači kroz medije da bi mu zbog tog patriotskog čina trebalo obezbijediti makar krov nad glavom.
I to je Amerika.
* * *
Moj otac Pavle umro je 24. decembra 1999. Imao je 76 godina. Bio je profesor istorije u Barskoj gimnaziji. I veliki autoritet za svoje sinove. Zato se i nisam bunio kad me, pogrešno, usmjerio na studije prava. Kad smo to obojica shvatili bilo je kasno, već sam upisao drugu, a poslije mnogo muka i treću godinu. Diplomirao sam iz Radio Bara. Više se radovao toj diplomi nego ja. Meni je bilo gotovo svejedno nakon toliko izgubljenih godina. Ionako, dobar novinar najmanja zavisi od školske spreme.
Kad je prije 26 godina napustio ovaj svijet nisam imao vremena da tugujem. Naše kćerke su imale devet i po, sedam i nešto više od godinu i zahtijevale su pun roditeljski angažman. Nadoknadio sam to 14 godina kasnije kad je umrla majka. Tada sam tugovao za oboje, 40 dana gotovo da nisam izlazio iz kuće. Moglo mi se.
* * *
Krajem decembra, prije dvije godine, otišao je i profesor Maksim Lutovac, u 88-oj godini. Povodom raznih situacija sjetim se tog svog direktora iz gimnazije i potonjeg dugogodišnjeg druga, sa 64 crno-bijela i drugih polja, a od kad sam u penziji često citiram jednu njegovu misao: “Pare ti čuvaju dostojanstvo, moj Mićašu.”
* * *
Andrićevu omiljenu riječ - najposle, nikad ne upotrebljavam, ali mi, poslije “Romana o Londonu”, sve vrijeme zvone u ušima dvije omiljene Crnjanskog - katkad i podrugljiv.
* * *
“Literatura je jedino što pomaže čovjeku da preživi, da se pomiri s vremenom”, kaže jedan od junaka romana “Zeleni šator”, Ljudmile Ulickaje.
* * *
Dakle, u Novoj, 2026. godini, čitajte što više, ali i probajte ono što je meni tek povremeno uspijevalo, da uskladite želje i mogućnosti. I naravno, koliko-toliko da sačuvate zdravlje!
Bonus video:
