Sredinom jula prethodne godine odlučili smo da u djelo sprovedemo dugogodišnje planove o posjeti Rumuniji. Razne varijante trase su bile “na stolu”, a na kraju je prevladala ona koja preko Niša i Pirota vodi do Sofije i Velikog Trnova, a onda do Rumunije. U Rumuniji smo prvo obišli Bukurešt, a zatim tri prelijepa stara grada u Transilvaniji (Brašov, Segešvar i Sibinj). Vrhunac, a i neposredni povod ovog našeg putešestvija, bio je Transfagarašan, izazovan i ekstremno popularan put koji vodi preko Karpata. Kako smo tokom prolaska njime uspjeli da vidimo više medvjeda koji su se izležavali pored puta, ispunili smo krajnji cilj putovanja. Iako je sve što smo vidjeli i doživjeli tokom osam dana puta prevazišlo naša očekivanja – stigao nas je umor. Sa Karpata smo se spustili do Temišvara. Plan je bio da prespavamo, sjutra prošetamo po gradu par sati, nastavimo do Smedereva i posljednju noć provedemo u Vrnjačkoj Banji. Pri povratku sa Transfagarašana smo naišli na radove na putu. Saobraćaj je preusmjeren okolo-naokolo te smo u Temišvar stigli kad je dobrano pala noć. Vlasnik apartmana koji se odlično služio srpskim jezikom nam je rekao da, na žalost, sjutradan nećemo moći da izađemo autom do kasnog popodneva jer je u toku tradicionalni triatlon i centar grada se zatvara. Bili smo toliko umorni da smo rekli: Mislićemo o tome sjutra. Tako nam se nenadano pružila prilika da bolje upoznamo Temišvar.
Prije četrdesetak godina, dok sam studirala u Beogradu, u više navrata sam išla do Temišvara u trgovinu. Kupovalo se svašta, a najviše posuđe. Još uvijek su u životu neki tanjirići za kolače. Grad je bio sumoran, a ljudi još sumorniji. Naš životni standard je za njih bio nedostižan ideal. I eto, poslije 40-ak godina – sve se promijenilo.
Tradicionalno smo poranili sjutradan i krenuli u obilazak centra grada. Organizatori triatlona su nas preduhitrili. Svuda su bile postavljene oznake i pultovi.
Bukurešt je grad koji ima skoro 2 miliona stanovnika. Posle njega desetak gradova ima između 200 i 300 hiljada stanovnika. Među njima je i Temišvar, peti po redu. Grad je dobio ime po rijeci Tamiš koja je nekad proticala kroz grad. Zbog čestih poplava tok rijeke je izmješten. Sada kroz Temišvar protiče samo Begej koji je poslužio za održavanje plivačkog dijela triatlona.
Takmičari koji su došli sa svih strana da se isprobaju u izdržljivosti i vještinama trčanja, plivanja i vožnji bicikla preplavili su grad. Takmičenje se održavalo u brojnim kategorijama pa je bilo i dosta djece.
Temišvar nas je prijatno iznenadio na svim poljima. Stare zgrade su restaurirane. Nisu napravljene “veće, ljepše i modernije” nego upravo onakve kakve su bile nekad samo “umivene”. Po njima se može zaključiti da je ovaj dio Evrope imao interesantnu istoriju i da je prije Drugog svjetskog rata bio na zavidnom nivou razvoja. Pročitah da su ga često zvali Mali Beč zbog velikog uticaja Austrije na arhitekturu grada. Ono što je zanimljivo je da ga krasi etnička i vjerska raznolikost stanovnika te u njemu mogu da se vide vjerski objekti različitih konfesija. U samom centru Temišvara postoje tri trga: Trg Ujedinjenja, Trg Slobode i Trg Pobjede. Sva tri su povazana uličicama. Na svakom trgu se nalaze zanimljivi spomenici, a oko njih su smješteni monumentalni vjerski objekti i interesantne zgrade.
Trg Ujedinjenja je nastariji trg Temišvara. Na njegovim obodima su se smjestile Srpska saborna crkva svetog Đorđa i Rimokatolička crkva, takođe posvećena svetom Đorđu. Na sred trga se nalazi spomenik Stub kuge, sagrađen u znak zahvalnosti stanovnika grada zbog prestanka epidemije kuge. Oko trga se nalaze mnoge interesantne zgrađevine koje privlače poglede i telefone (fotoaparate) turista, među kojima se ističe koloritna Kuća Bruk.
Trg Pobjede je centar svih dešavanja u gradu. Prepoznaje se po statui Romula i Rema sa vučicom, poklon Rima Temišvaru. Statua predstavlja repliku originalne bronzane statue iz petog vijeka prije nove ere. Sa jedne strane trga se nalazi velelepna Rumunska saborna crkva, koja se smatra jednom od najljepših u cijeloj Rumuniji. Monumentalna je spolja, a oduševljava i izgledom unutrašnjosti. Nasuprot njoj je zgrada Opere. To je jedna od četiri nacionalne opere u Rumunije. Izgrađena je 1946. godine, ali je tokom vladavine Nikolaja Čaušeskua dodat ulazni dio sa balkonom koji je predstavljao mjesto odakle se ovaj diktator obraćao narodu. Na samom trgu se može vidjeti zanimljiva, takozvana Riblja fontana, mini park, a oko njega se nalaze razne zanimljive i istorijski značajne zgrade poput zgrade Politehnike.
Za treći trg, Trg Slobode, može se reći da predstavlja centar kulturnog života grada. Kad smo mi bili u posjeti gradu veći dio ovoga trga je bio u funkciji triatlona pa smo slabo šta i mogli da vidimo. Najznačajniji spomenik na ovom trgu Spomenik Devica Marija – Jovan Nepomučki bilo je teško fotografisati jer je bio tik pored, pretpostavljamo jednog od ciljeva trke. Nismo vidjeli ni taj crveni kamen zbog čega nekad ovaj trg zovu i crvenim.
U Temišvaru nisu zanimljivi samo trgovi već i ulice koje ih povezuju. Kafići natkriveni kišobranima se danas mogu naći u mnogim gradovima. Ipak, ovdje se radi o čitavoj ulici i izgleda baš lijepo. Iznad druge ulice smo uočili i leptirove koji su sigurno mnogo atraktivniji noću. Ima toga još. Pročitah interesantan podatak da je Temišvar prvi grad u Evropi, a poslije Njujorka drugi u svijetu koji je uveo uličnu rasvjetu i prvi grad u Evropi koji je uveo trolejbuski saobraćaj. Za jedan relativno mali grad ovo su nevjerovatne činjenice.
Šetalište pored Begeja je još jedno nezaobilazno mjesto za sve one koji posjete Temišvar. Prošli smo ga dijelom ali je bio “okupiran” takmičarima i gledaocima pa smo se uputili ka parkovima grada. Najbliži je Centralni park koji se nalazi neposredno pored Rumunske saborne crkve. U njemu ogroman broj bisti bivših stanovnika grada koji su se istakli u raznim oblastima. U centralnom dijelu parka je veliki spomenik posvećen pobjedi nad fašizmom. Prošli smo i kroz Botaničku baštu, a onda otišli do Julius Parka, koji je dodatno uređen povodom proglašenja Temišvara Evropskom prijestonicom kulture 2023. godine. Majstori hortikulture su oblikovali hrastove kao čemprese, a krošnje lipa su dobile oblik kocki. Tu je bilo još mnogo zanimljivih detalja, a i velelepni tržni centar, ali za njega nije bilo vremena. Kažu da je najljepši period za posjetu Temišvaru april kada se u gradu održava Festival cvijeća. Stalno smo se zahvaljivali “gospodinu slučaju” koji nas je u Temišvaru zadržao duže nego što smo u startu planirali da ostanemo. Nismo imali vremena i za Park ruža, za Muzej sela Banata, Nacionalni Muzej Banata, brojne zamkove na periferiji grada i ko zna šta još.
Bilo je još mnogo toga interesantnog što smo uspjeli da vidimo za taj jedan dan u širem centru Temišvara. Prije svega mnogobrojne objekte kulturnih institucija, a i vjerske objekte, kao što rekoh, raznovrsnih konfesija. Prvi put saznadoh da postoji i Grčka katolička crkva, mada se ne mogu pohvaliti da sam preupućena u tu oblast. Tu je i Trg svetog Đorđa na kojem postoje arheološki ostaci nekih prošlih vremena, a na njemu je i zanimljiv spomenik koji prikazuje kako Đorđe “ubiva aždahu”. U Porti Srpske pravoslavne crkve je bista Miroslava Crnjanskog koji je odrastao u ovom gradu. Spomenik na kojem je pisalo “U spomen deportovanima u Bargan (1951. do 1956)” me je natjerao da potražim podatke o tome ko je, zašto i gdje deportovan. Ispostavilo se da je u tom periodu deportovano oko 13.000 porodica sa oko 44.000 ljudi koji su živjeli u graničnom pojasu sa Jugoslavijom. Oni su poslati u bargansku pustaru, tako reći bez ičega. Ovaj skromni spomenik podsjeća na te tragične događaje i pokušava da ih spasi od zaborava. Ono što me je možda i ponajviše impresioniralo je zgrada filharmonije izgrađena 1871. godine. Bilo je perioda kada smo kolektivno smatrali da smo superiorni u odnosu na Rumune. Šetajući Temišvarom sam po ko zna koji put uviđala koliko smo bili u krivu.
Ono što mi je u Temišvaru bilo najsimpatičnije su mali raznovrsni spomenici razbacani svuda. Neke “prokljuviš” odmah, a za neke bi ti valjao vodič, jer se ni na internetu ne može sve naći. Ili bar ne lako.
I tako… Nismo mogli da odemo iz Temišvara, a da ne svratimo u toplo preporučeni restoran Beraria 700 koji osim birane hrane ima i odličan ambijent. Pola godine nakon toga ručka ne mogu se sjetiti šta smo sve jeli, ali sa sigurnošću tvrdim da smo bili zadovoljni. Pozdravili smo se s Rumunijom, ja u nadi da ću joj se ponovo vratiti. Ostalo je još dosta toga da se vidi u Temišvaru, a tek Arad, Veselo groblje – Sapanta, Maramures, Rudnik soli Salina Turda i tako dalje. Rumunija je za mene predstavljala pravo otkrovenje i ubijeđena sam da će se uskoro naći u samom vrhu turistički poželjnih destinacija Evrope.
Bonus video:
