Kad odem iz Bara na duže, u početku mi ništa ne nedostaje. S vremenom, počinju da mi fale barske navike, šetnje pored mora i neki ljudi.
* * *
Ostaće zapisano da je početkom januara 1878. Bar oslobođen od Turaka, ali i da se polovinom januara 2019. dogodila sječa čempresa u dvorištu Barske gimnazije, poslije koje su uslijedili protesti, na kojima je, jedinstveno kao rijetko kad u novijoj istoriji, progovorio Bar sve tri vjere.
* * *
Kad ljudi govore o svom školovanju, redom ističu da su bili đaci neke “čuvene gimnazije”. Za svakog je njegova gimnazija bila čuvena. A samo su rijetke, zaista, bile na glasu, poput, recimo, beranske, koja je iznjedrila mnoge doktore nauka, kad se do te akademske titule dolazilo teškim radom i enormnim znanjem.
Zato mi, kao nekadašnjem đaku Barske gimnazije, veoma prija što su dvojica njenih, takođe, bivših đaka, Igor Marojević i Vladimir Vujović, ušli u uži izbor za prestižne književne nagrade - NIN-ovu i Beogradski pobednik, s tim da se Vlado, sa svojim romanom “Razgovori s Vješticom”, probio i u najuži izbor, među šest, za NIN-ovu nagradu!
* * *
Januar je mjesec koji me sjeća na dobre, najbolje moguće ljude - kuma Mića, optičara i dr Duleta, ginekologa. Znali smo, predveče, kad Mićo zatvori radnju, da ostanemo u optici i otisnemo se u “karasevdah”, uz koju kap domaće šljive. Najlakše smo doticali drugu dimenziju kad na lap-topu, sa ju tjuba, pustimo cio koncert Tozovca iz “Sava centra”, od 28. novembra 2012. godine. Niko na ovim prostorima nije lakše pjevao od Tozovca. Na tom koncertu zaboravljao je stihove i strofe, ali je njegova harizma, uprkos tome što je tada imao 76 godina, bila tolika da je sve to njegovom nastupu davalo još veći šarm. Istina, imao je podršku moćnog hora RTS-a. Obarale su nas s nogu naročito tri pjesme: “Jesen u mom sokaku”, “Oči jedne žene” i “Tražiću ljubav novu”.
Dule od 2020. počiva na Gvozden brijegu, a Mićo od prošle godine…
* * *
Ni Dule (ni nešto kasnije Tozovac), ni drugi moji dragi prijatelji (Noco i ostali), ni dvadeset miliona ljudi u svijetu, nisu mogli da naslute da će ih koštati života jedan zlokobni virus sa Dalekog istoka. Kanadska naučnica Alina Čen, sa Instituta Broad u Kembridžu, vrlo brzo je javno dovela u pitanje zvaničnu verziju da je koronavirus prešao sa divljih životinja na ljude, na pijaci u Vuhanu, u Kini, već da se otrgao kontroli u Institutu za virusologiju u tom gradu - u jedinoj laboratoriji koja aktivno eksperimentiše sa blisko srodnim virusima. Nekoliko godina kasnije, ona je konačno uvjerena u svoju tvrdnju, s tim da se sada mnogi priklanjaju laboratorijskom porijeklu pandemije.
Alina Čen kaže da je nedavno sproveden pregled svih javno prijavljenih laboratorijskih epidemija i infekcija tokom prve dvije decenije 21. vijeka, i pronađeno je više od 300 slučajeva laboratorijskih infekcija i više od deset bjekstava iz laboratorije.
Sklon sam da povjerujem naučnici rodom iz Vankuvera, ali se prava istina nikad neće saznati. Kao ni za mnoge druge stvari.
* * *
Ne znam što me kod njega više iritira: kompletna pojava, izgled, boja glasa, intonacija, gestikulacija, držanje glave, ono što govori, glumatanje…
A vi pronađite u ovim riječima “svog” političara koji vas, u zemlji ili u svijetu, nervira, dodajte ponešto i, kao ja, olakšajte duši.
* * *
Kad sam se uvjerio da mi klađenje višestruko škodi, nikad više nisam ušao u kladionicu, niti sam igrao onlajn. Sad uviđam da mi višesatno blejanje (tzv. skrolovanje) u mobilni telefon šteti zdravlju (i mentalnom i fizičkom), ali još uvijek nemam snage da se oduprem napasti.
Javiću ako uspijem da svedem to na podnošljivih sat-dva dnevno.
* * *
Od februara 2011. pišem blogove na sajtu “Vijesti”. Dakle, punih 15 godina. Godišnje napišem, u prosjeku, 18 blogova ili na svakih dvadeset dana jedan. Za današnje vrijeme kratkog pamćenja i još bržeg zaboravljanja, 15 godina je vrijedan jubilej. Međutim, on, očigledno, nikome ništa ne znači, možda, tek malo, meni i zato se kanim da objavim knjigu sastavljenu od po jedne odabrane crtice iz svih 270 blogova.
Bonus video:
