U oktobru smo pošli na mini ekskurziju po Hrvatskoj. Krenuli smo iz Cavtata, autom stigli do vrha Biokova, a zatim do Omiša. Sjutradan smo brzopotezno obišli: Omiš, brdo Marjan pored Splita i Trogir. Kad je već uveliko pao mrak, domogli smo se prenoćišta u Primoštenu. Primošten je od Splita udaljen 60, a od Šibenika 30 kilometara.
Do sredine 16. vijeka Primošten je bio ostrvce, a onda su ga nasipom pripojili kopnu. Mnogi tvrde da mu i ime potiče od riječi “premostiti” koja je vremenom postala “primošten”. Staro gradsko jezgro se nalazi upravo na tom nekadašnjem ostrvcetu. Prije ulaza u stari dio grada, tačno na dijelu kojim se ostrvo “premostilo” postavljena je interesantna skulptura čovjeka, žene i magarca nazana “Spomenik težaku”. Život ovdje nekad nije bio lak, a najveću podršku u teškim poslovima ljudima je pružao magarac koji je u ovim krajevima nekad bio izuzetno korisna i cijenjena životinja.
Osim ove, vidjeli smo još dvije zanimljive skulpture koje turisti obavezno potraže. Na jednoj su ribari u čamcu, a na drugoj ribar sa mačkom na kopnu. Naravno, kao i u svakom primorskom mjestu, prije početaka turizma, u najvećoj mjeri se živjelo od “plodova mora” pa je logično da je ta tematika bila inspiracija vajarima, na radost turista.
Poslije razgledanja i fotografisanja skulptura ušli smo kroz kapiju starog grada i prošetali se uskim uličicama do najviše tačke na kojoj se nalazi Župna crkva svetog Juraja. Crkva se nalazi na listi Zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Ono što mi je bilo najzanimljivije u Starom gradu su objekti koji su sačuvani u prvobitnom obliku ili novi čiji su krovovi pokriveni kamenom, kao u stara vremena. Bilo je tu raznih stilova gradnje, ali je materijal uvijek isti – onaj koji je bio na dohvatu ruke.
Primošten ima još jedno poluostrvo koje je postavljeno paralelno sa nekadašnjim ostrvcetom. Na njemu su smješteni hoteli ušuškani u borovoj šumici. Čitavim obodom su uređene plaže. Na njima su još uvijek stajali suncobrani postavljeni na pristojnoj udaljenosti i napravljeni od prirodnog materijala. Nekada je ovdje bilo još više hotela, ispriča nam gospođa od koje smo iznajmili apartman. Napravljeni su neki novi, neki stari su obnovljeni, ali najveći kompleks još uvijek čeka da sadašnji vlasnik krene s radovima. Obišli smo jednu polovinu uskog poluostrva jer uz plažu postoji i uređena pješačka staza. Odavde se ima dobar pogled na stari dio grada, a dobro se vidio i naš sljedeći cilj – vidikovac Gospe od Loreta.
Kad smo prethodno veče pristizali u Primošten, vidjeli smo putokaz za vidikovac Gospe od Loreta ali već je pao mrak, a i taj naziv nas nije naročito privukao. Kad smo bacili pogled kroz prozor apartmana vidjeli smo osvijetljeni vrh obližnjeg uzvišenja. Stanodavka nam je rekla da je to spomenik posvećen Gospi od Loreta i da sjutradan neizostavno pođemo tamo, prije svega zbog najljepšeg pogleda na Primošten i okolinu. Nismo se pokajali što smo je poslušali. Kip Gospe od Loreta, koji je smješten na sredini vidikovca, zajedno s postoljem, visok je 17 metara, tačno desetinu visine brda Gaj na kojem je smješten. Kip je od betona, a završna obrada je mozaička, od zlata, srebra i bojanog stakla. Ovaj kip se nalazi na međunarodnim hodočasničkim rutama marijanskih svetilišta povezanih s Gospom od Loreta. Osim Primoštena na spisku su i Rim, Beč, Krakov, Lisabon, Madrid, Pariz, Brisel i drugi gradovi. Naravno, nije ovaj kip slučajno postavljen na ovom mjestu. Postoji legenda kako je slika Gospe od Loreta spasila stanovnike ovoga grada od kuge 1835. godine. Spomenik je impresivan, kako zbog veličine, tako i zbog izgleda. Priznajem da nikad ranije nijesam vidjela sličan.
No više od Gospe od Lorete mene je oduševio pogled sa vidikovca. Hrvatska obala je izuzetno razuđena i na tom dijelu Jadrana smjestilo se čak 1200 ostrva i ostrvaca, od kojih je 69 naseljeno. Sa ovog vidikovca, sem što se ima izvanredan pogled na Primošten vidi se i dio ostrva. S druge strane se vide brojne uvalice, luka… Primošten ima brojne izvanredne plaže i to je jedan od glavnih razloga porasta njegove popularnosti kao turističke destinacije. Krenuli smo dalje prepuni izvanrednih utisaka koje smo nenadano ponijeli iz ovog mjesta. Zaobišli smo Šibenik i onda se uputili ka sjeverozapadu, kroz nepoznato.
Dvije godine ranije, kad smo zujali kroz ove krajeve vidjeli smo Kudin most, ali se nijesmo spustili skroz do njega. Takođe, i pored dva pokušaja, nijesmo uspjeli da nađemo vodopad Jankovića Buk na Zrmanji pa nam je plan bio da te dvije stvari ispravimo. Prateći instrukcije koje su nam davale Gugl mape uputili smo se ka Kudinom mostu iz suprotnog pravca od onoga kojim smo do njega stigli prethodni put. Prolazili smo kroz skroz napuštene krajeve, sa rijetkim kućama. Tokom više sati vožnje nismo sreli nijedno ljudsko biće, a razminuli smo se samo sa nekoliko auta. Tužno mi je to bilo i po malo jezivo, ali nismo odustajali od plana. U sred te nedođije, pored nekoliko razrušenih kuća – ostrvo za kružni tok i u njemu spomenik posvećen Nikoli Tesli. Malo dalje smo se zaustavili kod lijepog kamenog mosta. Ovdje je bilo života, novih kuća, auta. Naknadno sam saznala da se mjesto zove Žegar i da je nekad na ovom prostoru živjelo preko 2000 ljudi, a onda ih nije bilo uopšte, da bi danas polako počeli da se vraćaju pa ih ima oko 250.
Prošli smo manastir na Krupi jer smo ga obišli prethodni put, a nijesmo imali ni vremena. Imali smo puno planova, a oktobarski dan je kratak. Uspješno smo stigli u Golubić, do parkinga iznad Kudinog mosta. Novitet u odnosu na period od prije dvije godine je taj što se naplaćivao prolaz ka mostu. On je zaštićeni spomenik kulture u okviru Parka prirode Velebit, a dio je i MAB područja, odnosno nalazi se u Rezervatu biosfere pod UNESCO zaštitom. S obzirom na sve to cijena ulaznice je bila simbolična – 3 eura po osobi.
Od ulaza do mosta treba da se prođe oko 1,5 km na momente prilično strmog neravnog puta što nismo ni osjetili. Bilo je toplo, ali je duvao vjetar koji se iz trena u tren pojačavao. Kad smo stigli do mosta duvalo je toliko da me je bilo strah da pređem most, bojavši se da ne završim u Krupi. Krupa je pritoka Zrmanje i nedaleko od mosta se i uliva u nju. Nije samo most interesantan nego i čitava okolina. Most je ipak priča za sebe. Postoji legenda da je na prelazu iz 18. u 19. vijek most sagradilo momče zvano Kuda, s namjerom da premoštavanjem rijeke dođe do voljene koja je živjela na suprotnoj obali. Most je napravljen od kamena, tehnikom suvozida. Dug je 109, a prosječno širok 1,5 metara. Ima 12 lukova. Kad danas pogledamo most izgleda nevjerovatno da je Kuda ovo sagradio sam, ali ljubav čuda čini, pa je ovo možda još jedan dokaz za to.
Vjetar je duvao sve jače. Nekako smo se uspentrali do auta. Od prvobitno zacrtanog plana da nađemo i Jankovića Buk – nismo odustajali. Navigacija nas je vodila, ne putevima kojima se rijetko ide, nego onima kojima se, činilo se, uopšte ne ide. Na kraju smo stigli do kraja puta. Od vodopada ni traga. Spustila sam se po nekim stijenama i duboko dolje ga ugledala. Nije bio naročito impresivan. Vidjela sam fotografije na kojima je izgledao neuporedivo ljepše i moćnije. Ljeto je bilo više nego sušno, a ni jesen se nije proslavila na polju padavina. Lomatala sam se po stijenama kako bih napravila što bolji snimak i onda sam ugledala puteljak. I tako, nespremni skroz, samo u patikama (iako smo u autu imali i gojzerice i štapove), samo sa fotoaparatom u rukama, spustili smo se do obale Zrmanje. Na suprotnoj obali su se vidjeli ostaci nekadašnjih objekata. Dotle se stiže pješačkom stazom koja vodi od Obrovca. Njome smo se bili uputili prije dvije godine, ali smo odustali tražeći bolju solucije, ali je tad ne nađosmo. Napravila sam nekoliko fotografija i krenula nazad. Uspon je bio lakši. Stazom smo došli malo iznad parkiranog auta. Skretanje je skoro skroz neprimjetno s puta i pored toga što je neko napravio kamenu gomilicu. Nevjerovatno je da nigdje usput nije bilo bilo kakvog putokaza. Kao da turisti ovdje i nisu poželjni ili nema kome da bude stalo.
Plan nam je bio da se četvrtoga dana boravka u Hrvatskoj popnemo na čuvene Tulove Grede. To je trebalo da bude vrhunac ovogodišnje “turneje” po Hrvatskoj. Htjeli smo tako sebe da častimo za godišnjicu braka. Vjetar je odlučio da nam pomrsi planove, ali smo i mi bili tvrdoglavi, a i optimistični: “Možda gore ne duva ovako”. Duvalo je još gore. Iz Tribnja, gdje smo prespavali, krenuli smo u pravcu Obrovca i skretanja ka Tulovim Gredama, koje su takođe dio Parka prirode Velebit. Ova nevjerovatna kamena formacija je popularna nadaleko i odavno. Naime, ovdje se šezdesetih dodina snimao njemački serijal o Vinetuu po romanima Karla Maja. Tulove grede sa okolinom su “glumile” Divlji zapad i tako se proslavile širom svijeta. Većinu ne baš čestih prirodnih pojava kao što su i Tulove Grede prate legende. Po jednoj od njih tu su se legli zmajevi iz jaja, a u stijenama su živjele nevidljive velebitske vile. Treće mitsko biće koje legende spominju je Crna kraljica koja je donosila nesreću.
Preko Tulovih Greda je početkom 19. vijeka napravljen široki put – Majstorska cesta, prva državna cesta koja je spajala jug i sjever Hrvatske i bila duga 41 kilometar. Ona je, između ostalog bila spona između Beča i Zadra. Na nju smo računali kada smo krenuli po vjetru koji je nosio djelove drveća. Cesta je donekle asfaltirana, ali i tamo gdje nije put je širok, a podloga skroz pristojna. Na samom vrhu smo naišli na ozidani zid. Kada smo se autom pomjerili metar ispred njega osjetili smo da usljed naleta vjetra nemamo kontrolu nad njim pa smo se brzo vratili nazad. Već smo odustali od penjanja jer po ovako kamenitom terenu ništa ne smije da ti ometa koncentraciju, a kamoli da te baca okolo, naokolo. Ponadali smo se da ćemo bar prošetati. Čim sam krenula da izađem iz auta vidjelo se da to nije dobra ideja. Ali morala sam napraviti bar neki snimak, pročitati šta piše na memorijalnim pločama, doći do kapelice. Kad sam uspjela da se vratim da me vjetar ne odnese do Novigradskog mora, dobro sam prošla. Tad me uhvatila panika. Hoće li auto biti stabilno dok se ne spustimo. Natjerala sam Duška da istog trena krenemo nazad. U povratku smo se mimoišli sa planinarima iz Slovenije. Ne saznadoh uhvati li i njih panika ili su svoj naum izveli do kraja. Tipovala bih na ovo drugo.
I tako smo, silom prilika, godišnjicu braka proslavili u jednom tihom ribljem restoranu u Zadru. Kad smo se kumovima požalili kako nam je vjetar pokvario planove rekli su da vjetar koji je duvao toga dana može da se svrsta u neki prosječni, a da često zna da bude mnogo jači. Eto, a mi mislimo da nigdje ne umije da zaduva kao kod nas.
Bonus video:
