Vrijeme

Sa Duškom Vujoševićem družio sam se u jesen 1977. godine. Obojica smo upisali Pravni fakultet u Beogradu. Išli smo zajedno na (obavezno) plivanje i na vježbe iz rimskog prava i opšte istorije države i prava. Na predavanja nije dolazio. Zbližili smo se po crnogorskoj liniji, iako je on pričao ekavski. Bio je u to vrijeme trener juniora Partizana. Zaštitnički se ponašao prema meni, mada je bio samo četiri mjeseca stariji. Vodio me na Kalemegdan da gledamo košarku, na šampite i pokazivao Beograd. Jednom je u tramvaju slučajno nagazio neku gospođu i hitro se izvinio.

„Šta ne gledaš kuda ideš?”

„Nijesam radio, gospođo”, Dule je preda mnom volio da bude autentični Crnogorac (to „radio” je značilo da nije namjerno).

„Šta nisi uradio, mamlaze jedan, znači ja lažem?”, gospođa je bila zapjenila.

Dule sa malo sagnuo, a i sa 18 godina bio je glavat, i tiho, ali razgovjetno rekao:

„Viđi, kozo, što se nijesi obrijala jutros?”

Gospođa je zanijemila, a ja sam bio oduševljen.

U januaru je, na šarm, položio opštu istoriju kod stroge dr Ljubice Kandić i od tada se više nismo gledali. Zvao sam ga jednom da protežiram brata od tetke, kad je bio trener OKK Beograd.

Trideset godina kasnije sreli smo se na Cetinju, u hotelu „Grand”. Reprezentacija Crne Gore, čiji je bio selektor, bila je tu na pripremama, a ja sam igrao šah za Mornar.

Nije me prepoznao, niti se sjećao onog događaja iz tramvaja, ni one davne jeseni. Možda nije ni želio, ko zna, ali djelovao je iskreno…

* * *

Poslije nekoliko godina bili smo, tri dana, kod Ćorića, u Podbišću. I, kao uvijek, napunili se dobrotom.

* * *

Na izlazu iz Kolašina ka Mojkovcu zaustavila me saobraćajna policija.

„Mora da je greška, ja vozim sporo, a dodam gas samo kad moram, kad mi se iza natovari neko nervozan.“

„Nema greške, radar pokazuje da ste vozili 70, a dozvoljeno je 50 km na sat.“

„Dobro, i što ćemo sad?“

„Morate da platite kaznu.“

„Šta, da mi za ovoliko prekoračenje uzmete osminu penzije?“

„Ako platite na licu mjesta, biće znatno manje.“

„Vrebate tu gdje znate da niko ne može da vozi manje od 70 km na sat, nije vam cilj da pomognete u saobraćaju, nego da oglobite obične ljude, a ove sa ’bijesnim’ vozilima, rođake i prijatelje, vjerujem da propuštate.“

„Prema svima smo isti.“

„I, što postižete? Ovima što uspore neko je ablendovao i dodaće gas odmah iza prve krivine.“

„Imamo specijalne ekipe koje prate te što ablenduju.“

Tu se nasmijah, iako mi nije bilo do smijeha, a mlađi od dva policajca reče nešto što izbi iz mene svu ratobornost:

„Gospodski smo započeli ovaj razgovor, budite do kraja gospodin, jer tako i djelujete.“

Nekoliko sekundi čuo se samo huk Tare…

„Izvinjavam se, dajte da potpišem, evo vam kartica.“

* * *

„Ostariću, neću znati..“, pjevao je Haris Dž.

Već sam u dobrim godinama, a nisam naučio da bacim u smeće bateriju od 1,5 volti, kad odradi svoje. Sve mislim „može još valjati“… Tako ih nagomilavam i poslije ne znam koje su nove, a koje stare. I onda se čudim što zidni sat radi samo dva dana sa „novim“ baterijama.

* * *

Tu ispred Osnovne škole „Blažo Jokov Orlandić“, jedna mlada majka otpravlja sina na biciklo, kao u boj – kaciga, jakna, štitnici za ruke i noge. Rekao bih ima para, nema škole, ali daje pravi savjet u pravom trenutku:

„Bitno je ka’ pa’neš da se ne udariš!“

* * *

Vječita dilema je: da li je u prošlosti sve bilo bolje zato što je, zaista, bilo bolje ili zato što smo bili mladi, pa nam je sve izgledalo u boji, puno života i optimizma? Fakat je, danas se lakše živi, ali neke stvari mi fale. Nema, recimo, one neizvjesnosti kad pođete „u grad“, pa se poslije nekoliko sati vratite kući i s vrata pitate majku: „Je li me ko zvao?“

* * *

Dešava se sve više (ne samo u ovom blogu) da govorim u prvom licu i da se latentno, nekad i otvoreno, hvališem. To čovjek, valjda, počne da radi kad ga niko ni za šta ne pita i kad, objektivno, nikome nije bitan, sem, možda, porodici.

Sa druge strane, moguće da sam uvijek imao izražen ego, samo to nisam uviđao…

* * *

Gotovo sve bih, u nekom drugom životu, ponovio onako kako je bilo u prvom. Jedino ne bih, ni po koju cijenu, opet upisao Pravni fakultet. I ne bih, nikad više, poželio da što prije prođe vrijeme: do odlaska u školu, do punoljetstva, do utakmice, do „sudara“, do bilo čega. Znate ono – „jedva čekam“.

Treba živjeti punim plućima u sadašnjosti, čas po čas, dan po dan, jer sve, nevjerovatnom brzinom, prolazi…

* * *

Hristos vaskrse!