Čedo

Ima ljudi po kojima se grad kazuje i koji su na ponos bilo kom društvu u kojem se nađu. Takav ugled i tretman zaslužili su svojim životom.

Stara je istina da ko (pre)dugo živi nadživi sve, pa i svoje zasluge. U slučaju Čedomira Čeda Ratkovića ta istina ne važi. Njemu pohvale za ono šta i kako radi, stižu i u desetoj deceniji. Čovjek je, jednostavno, od koristi društvu, gradu, porodici, prijateljima…

Krenuću dedukcijom – od opšteg ka pojedinačnom.

Prije devet godina pokrenuo je akciju da se sačuvaju dva kulturna blaga ili kako on voli da kaže „artefakta“ Opštine Bar: Praznični minej Božidara Vukovića Podgoričanina, knjiga iz 1538. godine i maslinjak u centru grada. Minej je, nagrižen vremenom i ljudskom nebrigom, bio u lošem stanju, gotovo neupotrebljiv, ali je Čedovom upornošću restauriran u Narodnom muzeju na Cetinju i sad ova vrijedna i neobična knjiga, posebno zbog zapisa na marginama, krasi biblioteku Parohijskog doma na Topolici. Ta bitka je dobijena, a bitka za maslinjak u blizini zgrade Opštine još traje. Maslinama su se nameračili građevinari, navodno izvadiće ih i preseliti, a Čedo se pita: „Ko smo mi da diramo masline koje ovdje žive već 1.200 ili 1.500 godina?“

Baranin čija je praunuka Sofija jedanaesta generacija Ratkovića rođenih u Baru, po prirodi je optimista i vjeruje da će maslinjak ostati ucijelo. Ne dijelim njegov optimizam. Kada sam svojevremeno pisao u „Politici“ (i, blago rečeno, pretjerivao) da je kralj Nikola usadio svojom rukom svaku maslinu u blizini OŠ „Blažo Jokov Orlandić“ i da bi bio grijeh ukloniti maslinjak, sentimentalnosti nije bilo, umjesto maslinjaka nikle su zgrade. Nije pomoglo ni to što se za masline zauzimala i čuvena dr Ksenija Miranović. Čedo je pozvao u pomoć i predsjednika Opštine Dušana Raičevića, koji mu je obećao da će učiniti sve što može da se posljednji maslinjak u centru grada sačuva. Vidjećemo šta će biti.

Svojim prijateljima Čedo često priređuje prijatna iznenađenja, u vidu voća i povrća iz njegove bašte, lično pravljenih likera ili nesvakidašnjih ručkova. Nedavno su trojica njegovih prijatelja, rođeni krajem tridesetih, četrdesetih i pedesetih godina prošlog vijeka, bili konzumenti „krapa sa šljivama“, Čedove kulinarske majstorije, sve sa predjelom i čorbom. Niko prstom nije mrdnuo osim Čeda, čak ni njegova supruga, gospođa Olga, koja se malo slabije kreće. Inače, Olga i Čedo su jedan od najljepših bračnih parova od kada postoji Bar. Ove godine slave 63 godine skladnog braka.

Čedo ne dangubi. Kad ne „prekopava“ omiljenu literaturu iz prošlosti Bara ili filozofske i religijske knjige i nije sa prijateljima, u bašti ili u kuhinji, onda rješava sudoku ili igra šah na lap-topu.

Njegova energija se preliva i na njegove prijatelje. On je taj koji ih mobiliše za druženje i akcije od opšte koristi. Ne vjerujem da postoji Baranin koji više zna o Baru od njega. Pamti mnoge ljude i događaje iz prošlosti Bara u kojima je bio i neposredan akter. O tome piše u dragocjenoj knjizi „Priče pod Rumijom“, čije je drugo, dopunjeno izdanje izašlo iz štampe ovih dana. Ta knjiga u kojoj Čedo piše kao što priča: lako, sugestivno i istinito, neposredan je povod za ovaj blog.

Dok je živ, sa njim su živi i Barani koje je on posljednji vidio i zapamtio.

Ostvario je ideal mnogih ljudi – da spokojno i u dobrom zdravlju stari, okružen lijepom i uspješnom porodicom.

Inače, Čedo Ratković je bio predsjednik Barske opštine, savezni poslanik i direktor nekada poznatog trgovinskog preduzeća „Izbor“. Kao predsjednik Opštine odlučujuće je doprinio da se izgradi Sportski centar na Madžarici, marina, najveća robna kuća u SFRJ, „Izbor“, kao i da iz Crmnice stigne pitka voda u Bar.

Ne treba naglašavati da Čedo i dalje svakodnevno vozi automobil. A kakav je vozač najbolje govori sljedeća (istinita) anegdota. Ima običaj da, s vremena na vrijeme, pozove pisca ovog bloga, da obilaze barske krajolike i upozna ga detaljnije sa ovdašnjim toponimima. Jednom je trebalo da pođu u obilazak dva sela (Donja i Gornja Poda) ispod Lisinja.

„Hoću li ja da dođem kolima za tebe?“ – upitah.

„Ti, metiljavi, da voziš? Dolazima ja za tebe!“ – odgovori uz smijeh.

Kad smo bili gotovo na vrhu Lisinja i kad se, na uskoj stazi, okretao „pod ručnom“, pomislih: „U pravu je čovjek!“