Oburdavanje

Ljeto je godišnje doba mladosti, nije za one u „trećem dobu“, kojima je jedino bitno da prežive do jeseni. Pa da prezime do proljeća. I sve tako – do kraja…

* * *

Piše mi drugar: Ranije se, prilikom susreta, blago podizao šešir. Sada se iz jednog uva vadi slušalica. A u znak posebnog poštovanja – vade se obje.

To sa slušalicama odnosi se na mlade Barane, oni stariji se pozdravljaju tradicionalnim avgustovskim pozdravom: Oće li ovaj narod više odit doma!?

* * *

Koliko mi je krivo što mi ne radi čulo mirisa u proljeće, toliko mi drago što ništa „ne čujem“ ljeti – ni znoj, ni kanalizaciju, ni paljevinu…

* * *

I ovog avgusta ugrabili smo da odemo u našu ljetnju bazu, u Podbišće, kod Mojkovca. Ostali smo tamo nepunih pet dana, a kao da smo bili pedeset, toliko smo se opustili i okrijepili. Ćorići uspijevaju da sve svoje goste natjeraju da dođu ponovo.

Jedna mojkovačka noć vratila me u šezdesete godine prošlog vijeka. Ležao sam na travi i brojao zvijezde, kao u djetinjstvu na garaži, u Popovićima, u Baru. Satima sam tu mogao da gledam u zvijezde i maštam. Sve se, što se tiče maštanja, ponovilo u Podbišću, kao da ću po zemlji hodati još najmanje pola vijeka. To je zato što su mi misli, i dalje, mlade, pune optimizma i vjere u dobre dane…

* * *

Ima ljudi koji su kao jalove pčele: mnogo zuje a malo meda daju. I prosto vas dave svojom ljubaznošću. Kad im više ne trebate, obrišu vas kao gumicom. I onda traže (i lako nađu) novu žrtvu, jer su ljudi, u većini, sujetni i gordi i veoma im godi laskanje. I nema toga ko ne voli svog laskavca, bez obzira što zna da to laskanje nije dugog vijeka…

* * *

Svih šest večeri književnog programa „Barskog ljetopisa“ bile su različite, zanimljive i veoma dobro posjećene. Svima je zajedničko da su vrcale od pametnih misli ljudi koji, ni bukvalno ni metaforički, nisu od jedne knjige. Učestvovali su Ante Tomić, Enes Halilović, Edin Krnić, Vanja Kovačević, Samir Adžović, Mirjana Bobić Mojsilović, Tanja Banjanin, Semezdin Mehmedinović (posredstvom video bima), Nikola Nikolić, Nađa Durković, Goran Marković, Miodrag Lekić, Vladimir Vujović i Dragan Šoć. Neki su prvi put vodili književno veče i odlično su se snašli u toj ulozi.

* * *

Nemam pojma šta se događa na političkoj sceni u Crnoj Gori. I sve ću manje. Moja generacija je obalila DPS, a na mlađima je da, što prije, oburdaju sadašnju vlast, ako nastavi da liči na prethodnu.

* * *

Kada je u maju 2024. obznanila da boluje od karcinoma, mnogi joj nisu vjerovali. A samo dvije godine i tri mjeseca kasnije otišla je „na područje bez signala“. Vedrana Rudan je uvijek bila (bolno) iskrena.

* * *

Za čitavo ljeto pročitao sam samo dvije knjige – „Kuća za pisanje“ Semezdina Mehmedinovića i „Baštovan i smrt“ Georgia Gospodinova, koje bi normalan čitalac „apsolvirao“ za nekoliko dana. Jednostavno, nisam bio u formi. A ne bih ni njih savladao da nisu izuzetno zanimljive, emotivne, manjeg obima i tehnički besprekorno napravljene.

U avgustu nisam ništa napisao. Kad ne čitam i ne pišem, pa ni blogove. Čitanje i pisanje su povezani kao blizanci…

* * *

Uskraćivanjem radovanja prvog školskog dana, zbog stravičnog zločina u Danilovgradu, mi smo najbezazlenije i najčistije duše Crne Gore, nažalost, naprečac uveli u svoj svijet, surovosti i nemorala. Valjda će ga oni, jednom, učiniti boljim.

* * *

Manje od tri godine je nedostajalo da veliki jugoslovenski i hrvatski muzičar, karakterističnog glasa, Stjepan Džimi Stanić napuni vijek. Preminuo je pretposljednjeg dana avgusta. Često sam u „Promenadi“ Radio Bara puštao njegove melanholične pjesme, naročito „Sve moje jeseni su tužne“, ali i „Jutro će promjeniti sve“, „Kaži, zašto me ostavi“ i druge.

* * *

Postala je luksuz, nečistija je nego ranije, nema Belog, koji je sa svojom ekipom brinuo o njoj, ali tu su Tiho, Brano… isti pijesak, isto prozirno more, isti osjećaj zadovoljstva, jedna jedina – Kraljičina plaža!