Solun - Majkl Kolins među gradovima - Vijesti.me
IZMEĐU POLOVA

Solun - Majkl Kolins među gradovima

Solun je dom mnogih drugih velikana, nama jako bitnih Ćirila i Metodija, hrišćanskog sveca Dimitrija, ali i utemeljivača moderne turske države Kemal-paše Ataturka.

Crkva Svetog Dimitrija
Crkva Svetog Dimitrija (Foto: Stefan Đukić)

U posljednje vrijeme često razmišljam o astronautu Majklu Kolinsu. Ako vam je to ime poznato, a znate da ne mislim na irskog revolucionara, shvatićete da ste za njega čuli negdje, da vam taj podatak stoji “u malom mozgu” ali da niste sigurni ko je i po čemu je bitan. Majkl Kolins je onaj treći iz Apola 11, putnik na Mjesec koji nikad nije kročio na površinu Zemljinog satelita. Pored toga Kolins je bio četvrti čovjek koji je izašao van letjelice u svemir i drugi koji je sam obletio Mjesec. Čini se da je uvijek bio epizodista, da je uvijek neko drugi dobio šansu da bude korak ispred.

Dok su Nil Armstrong i Edvin Oldrin pravili “mali korak za čovjeka, a veliki za čovječanstvo”, dok su upisivali svoja imena u vječnost bivajući prvi ljudi koji su hodali drugim nebeskim tijelom, Majkl Kolins je pilotirao letjelicom Kolumbija, obišavši Mjesec 30 puta, provodeći pri svakom preletu 48 minuta u totalnoj tišini, bez sagovornika, bez kontakta sa Zemljom.

Teško je zamisliti u današnjem dobu interneta potpuno odsustvo kontakta sa ijednim ljudskim bićem. Zato su za te prelete rekli da nijedan čovjek nije bio tako usamljen još od Adama. Ali nije usamljenost razlog zašto mislim o sudbini Kolinsa. 

Njegova dužnost je bila da tokom tih preleta tačno locira gdje su druga dva astronauta sletjela i da se postara da koraci po Mjesecu ne budu i poslednji u životima Armstronga i Oldrina. Uprkos podjednakoj važnosti u misiji, danas pamtimo Armstronga kao čovjeka koji je hodao po Mjesecu, pamtimo donekle i Oldrina, dok je Kolins uglavnom zaboravljen.

solun
Solun(Foto: Stefan Đukić)

Zbilja, kako se osjećao Majkl Kolins nakon povratka sa misije? Kako se osjeća danas? Uprkos tome što je u svojoj biografiji i intervjuima uvijek isticao da je zadovoljan zbog prilike koju je imao, zbog aktivnog učešća u jednom od najvećih podviga ljudskog roda u drugoj polovini dvadesetog vijeka, moramo pretpostaviti da je nekad zažalio zato što je bio u pozadini, zato što je za većinu zaboravljen. Kao i uvijek u životu, u svakom velikom poduhvatu učestvuju stotine, nekad i hiljade važnih ljudi a mi zapamtimo samo glavne aktere. 

Ali nije Kolins bio mehaničar, naučnik, osoba koja jednostavno nikad nije imala šanse da hoda Mjesecom. On je bio vrhunski pilot, obrazovan i hrabar, i priliku za učešćem u misijama Džemini i Apolo je dobio zbog svog vrijednog rada. Uprkos tome, ostao je na korak do Mjeseca. 

Koliko iskustava danas postoji za koje možemo reći da su jedinstveni? Izrazito malo, a hodanje po drugom nebeskom tijelu se nalazi u vrhu. Ipak, Kolinsu je to ostao san podjednako kao vama i meni, ali za razliku od nas koji nikad nismo ni imali šansu, on je zbog prirode misije ostao u pozadini. Ne mogu svi biti glavni glumci ili vokali rok bendova, ali i njih ima na hiljade, dok je onih na Mjesecu jedva bilo preko 10.

solun
Aristotelov trg(Foto: Stefan Đukić)

Kolins je mogao, on je bio tako blizu, istovremeno zasluživši veličinu i bivajući dotaknut sudbinom. Ali je ostao onaj treći, ostao je na korak od imena koje zna svako ljudsko biće. Jeftini motivacioni posteri kažu da žalimo za onim što nismo uradili. Ali prilike koje propustimo nam se često vrate u drugom obliku - hod po Mjesecu je pak, jedinstven. Žal za njim mora biti olimpijskog karaktera.

O Kolinsu sam razmišljao kada sam doputovao u Solun, drugi po veličini grčki grad. Gledajući istoriju ovog mjesta na sjeveru Grčke, glavnog grada onoga što Grci smatraju Makedonijom, čini nam se da je kroz čitavu istoriju bio osuđen na drugo mjesto, na onog iza, na to da bude Majkl Kolins. 

solun
Bijela kula(Foto: Stefan Đukić)

Grčko ime za Solun je Thessaloniki i dobio ga je po sestri Aleksandra Makedonskog, a u prevodu znači “Tesalska pobjeda”. Već je samo osnivanje Soluna odredilo budućnost - dok je Aleksandar dao ime Aleksandriji, mjestu najveće biblioteke antičkog doba u kom je izgrađeno jedno od Sedam svjetskih čuda, Faros, Solun je u helenističkom dobu osnovan mirnije, zamišljen kao trgovačka luka data na upravljane Aleksandrovom zetu. 

U vizantijskom dobu, zahvaljujući tom trgovačkom položaju, Solun postaje drugi najbitniji grad u carstvu. Turska okupacija je trajala od početka petnaestog vijeka do kraja Prvog svjetskog rata, nakon čega počinje moderna istorija Soluna. Sve ove civilizacije su ostavile svoj pečat na grad, bilo kroz ostatke ruševina od osnivanja grada, bilo kroz religijske objekte, bilo kroz karakterističnu kuhinju i kulturu, unekoliko različitu od jonske i ostvrske Grčke.

Solun
Solun(Foto: Stefan Đukić)

Jedno od prvih iznenađenja za mene je bilo to što se glavni trg zove po Aristotelu, velikanu filozofije i nauke uopšte. O Solunu i grčkom sjeveru nikad ne bih mislio kao o rodnom mjestu filozofa, ali se ispostavilo da je Stagira, Aristotelov dom, udaljena manje od stotinu kilometara od Soluna. Otud sam i počeo razmišljati o Solunu kao o Majkl Kolinsu, dok bi Atina bila Nil Armstrong, grad za koji znamo da je rodno mjesto nauke, pozorišta, filozofije kakvu znamo danas. 

Solun je dom mnogih drugih velikana, nama jako bitnih Ćirila i Metodija, hrišćanskog sveca Dimitrija, ali i utemeljivača moderne turske države Kemal-paše Ataturka. Ali uprkos svim tim velikanima, ne postoji nijedno specifično mjesto u gradu koje se može istaći.

solun
Galerijev slavoluk(Foto: Stefan Đukić)

Ima lijepih zgrada, ima lijepih hramova, ima interesantnih antičkih zidova, ima pogotovo lijepo šetalište pored mora, ali ništa od toga nije monumentalno, te je samim tim teško reći - zašto treba da idete u Solun? Zašto je Solun uopšte Majkl Kolins, a ne neki neimenovani mehaničar koji je pravio šarafe za rakete te predstavlja bitnog činioca misije, ali ne i tako ključnog a opet u drugom planu?

Solun je, uprkos svojoj veličini i gustoj naseljenosti, uprkos konstantnim gužvama u saobraćaju i milionima staromodnih izloga, uprkos ogromnoj luci i bogatom kulturnom životu, nevjerovatno divan i autentičan mali grad. 

Naravno, nema tog grada u kom nećete naići na neki porodičan restoran ili pekaru, na malu radnju punu života, na antikvarnicu koja prelazi s koljena na koljeno. Ali one se polako ali sigurno protjeruju na ivice velikih gradova, u predgrađa a Solun vam to nudi kako u samom centru, tako i po obodima. 

Solun
Solun(Foto: Stefan Đukić)

Dan počinje sa bugacom, pitom nalik na burek koju je ljepše jesti slatku nego slanu a nastavlja se uz kafu (grčku, tražiti tursku mnogi shvataju kao znak agresije). Šetnja može da vas povede bilo kuda, jer gužva je na svakom mjestu, prodavci se šetkaju ispred radnji u bilo kom dijelu grada nudeći podjednako zanimljivu robu a trgove ćete naći isključivo u centru.

Šta ćete kupiti na vama je, ali budite sigurni da će vas trgovci namamiti u makar jednu od radnji, jezik neće biti problem. Ono što jedete za ručak nije bitno dokle god vam uz tanjir stoji čaša nekog od stotina, hiljada grčkih vina. I onda, popodnevni i večernji sati vas moraju povesti u dio grada po imenu Ladadika, u kom se neoklasicističke zgrade uzdižu nad ulicama koje vode do mora, u kom uvijek čujete zvuke buzukija i pitate se gdje ćete te večeri probati suvlaki. 

Sve ovo zvuči kao staromodni turistički vodič, ali Solun jeste grad za staromodan turizam, ono najbolje što on nudi ne može upasti u Instagram story, a teško ga je staviti i u novinsku kolumnu. 

Solun
Solun(Foto: Stefan Đukić)

Ono najbolje se krije u sudaru kultura, sudaru kakvo uvijek donese more gradovima, gdje spoj Grka, Turaka, Jevreja, Slovena i hiljada generacija izbjeglih nekako porodi ono što imamo danas, grad u pozadini, grad za trgovce, grad za jedno popodne. 

Ali kao što je Jaspers pisao da je istina ono što ostaje u iščezavanju stvari, tako suština Soluna nije ni u jednoj pojedinačnoj stvari. Ona lebdi dok gledamo kako trgovac prazni policu neprodate robe, kako se sudaraju mirisi iz različitih restorana, kako čovjek puši cigaretu zagledan u daljinu. Suština Soluna kao i svakog morskog grada je na kraju mola, gdje umjesto stare luke sada stanuju i restoran i omladina oko muzike i par penzionera u šetnji i jedan usamljeni pecaroš koji druguje sa galebom.

Iako bi bila šteta doći u Solun, a ne vidjeti Bijelu kulu, crkvu Svetog Dimitrija, Galerijev luk ili vojničko groblje Zejtinlik, to nije grad koji obilazite turistički, od jedne do druge atrakcije.

Solun je grad za izgubiti se i lutati, ići bez mape. To je mjesto u kom morate probati svaki od hiljada mirisa i ukusa koje nudi, on se ne obilazi, niti gleda, on se doživljava kroz ukuse i mirise i kroz zvuk grčkog jezika i gitare. 

Solun zato možda jeste Majkl Kolins, uvijek u sijenci Atine, Carigrada, Aleksandrije, ali je kao i astronaut potpuno nužan, potpuno autentičan i srećan što je to što jeste. Ne može svako hodati Mjesecom kao što ne može svaki grad biti Atina, ali može biti vrlo blizu tome. A biti blizu je zapravo pobjeda. Tesalska recimo.


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Blogovi