BLOG

Šta ljevica želi?

Zašto tradicionalna ljevica više ne može da nosi taj epitet? Zato što su partije kao što su francuski ili španski socijalisti, njemački SPD ili britanski Labour prije dolaska Korbina sprovodile politike identične politikama desnog centra
404 pregleda 4 komentar(a)
Šta ljevica želi
Šta ljevica želi
Ažurirano: 23.11.2017. 09:48h

Stogodišnjica Oktobarske revolucije nas primorava da razmislimo i analiziramo položaj i vrijednosti ljevice u današnjem društvu, njenu svrhu i suštinu u dobu sveprisutnog neoliberalizma. Time nećemo izjednačiti svu ljevicu sa boljševicima koji su novu epohu za Rusiju, ali i za cio svijet otvorili sedmog novembra 1917. godine. Iako su mnogi, uključujući i autora ovih redova, smatrali da je dvadeset i prvi vijek post-ideološko doba, možemo reći da se ideologija vratila nakon svjetske ekonomske krize. Poslednji izborni ciklus nam je potvrdio da je sve više partija i političara koji nastupaju sa pozicija takozvane krajnje desnice i ljevice. Ti političari su prozvani „populistima“ i danas je najveća uvreda, iz očiju tradicionalnih medija, da nekog lidera ili partiju „okite“ ovim epitetom. Ako ste populisti, onda ste neozbiljni, nezreli, naivni ili jednostavno lažljivi. Kako je došlo do toga da ono što je nekad bila tradicionalna ljevica, koju su štovali mladi, intelektualci, progresivci, postane nešto prokazano?

Za objektivnog posmatrača, ako takav postoji, Oktobarska revolucija je na političkom nivou trenutak kada se ljevica definisala za buduće doba. Primarna definicija ljevice je isuviše neodređena, geografska. Oni koji sjede lijevo u francuskom parlamentu i ne voleAncien Regime nisu dovoljna odrednica za bilo koji politički skup ili podskup. Štaviše, možda ta primarna neodređenost koja kaže da su ljevičari skloni promjeni, a desničari konzervatizmu je dovela do toga da se centar decenijama pomjera udesno i da se za ljevičare izdaju ljudi kao što su Hilari Klinton, Fransoa Oland, Gordon Braun ili Martin Šulc. Slična neodređenost je dovela do toga da se u Crnoj Gori ljevičarima nazivaju partije kao što su DPS, SDP, SD, SNP, URA i mnoge druge koje su u najboljem slučaju partije centra (a nerijetko partije tvrde desnice). Osim ovog, pred nama je pitanje da li je razlaganje na ljevicu i desnicu uopšte relevantno za današnje doba? Nesumnjivo je da postoje partije ljevice i partije desnice, ali one ne diktiraju politiku na evropskom nivou, one su štaviše češće saglasne u pogledu nekih vrijednosti među sobom, nego u relaciji prema partijama centra. Zato se današnja politička borba zapravo odvija na razini politički centar – rasute margine. Centar je oličen u snagama privrženim ovakvoj Evropskoj Uniji, održavanju statusa quo, servisiranju interesa banaka i transnacionalnih korporacija, povećanju vojne potrošnje, intervencijama svuda, zalaganju za veća prava žena dok istovremeno prodaju oružije najrepresivnijim režimima svijeta. Centar danas definiše i nominalna desnica, tipa Angela Merkel i nominalna ljevica kao što je Fransoa Oland mada je najbolji predstavnik ove politike trenutni francuski predsjednik Emanuel Makron, čovjek bez politike. Rasute margine, sa lijeve i sa desne strane žele da uzdrmaju ovu dominaciju i zato imamo osjećaj da se borba protiv centra vodi na dva fronta, negdje kroz priču o antiimigraciji (sa krajnje desnice) negdje uz protivljenje politici štednje i ukidanju socijalnih prava (krajnja ljevica). Često ćete sresti ljude koji podjednako podržavaju oba kraja smatrajući da je glavni politički problem savremenog doba nešto što možemo nazvati „centralnom birokratijom“

Zašto tradicionalna ljevica više ne može da nosi taj epitet? Zato što su partije kao što su francuski ili španski socijalisti, njemački SPD ili britanski Labour prije dolaska Korbina sprovodile politike identične politikama desnog centra. „Slobodno“ tržište je bio nedodirljiv aksiom, privatizacija svih sektora sveto pismo a širok spektar socijalnih prava nepotreban teret koji ljude čini lijenima. Neoliberalne politike Tačerke, Regana i Kola su više nego dosljedno nastavili nominalni ljevičari Bler, Klinton i Šreder, a u nekim slučajevima smo vidjeli da „ljevičarski“ kandidati dosljednije sprovode neoliberalni kapitalizam od onih sa nominalne desnice kao u slučaju dolaska Olanda na vlast nakon Sarkozija. Te nekad lijeve partije su borbu za socijalna prava, državu blagostanja, radnička prava zamjenile partikularnim identitetskim borbama smatrajući da je to dovoljno da budu „progresivni“. Danas mnoge od njih doživljavaju „pasokizaciju“, proces nazvan po grčkoj tradicionalno lijevoj partiji PASOK koja je, bivajući nedosljedna svojim ljevičarskim načelima zbrisana od strane Sirize. Tu sudbinu je doživio francuski PS koju je sada zamjenila France Insoumise Žan-Luk Melanšona, u njemačkoj Die Linke jača na konto SPD-a a u ŠpanijiUnidos Podemos u odnosu na PSOE. Gubeći korak sa ljudskim potrebama, naročito nakon svjetske ekonomske krize, partije stare ljevice su postale partije elita, bankara i vojno-proizvodnog sektora što je dovelo do toga da narod više nema potrebe da ih glasa jer koja je svrha glasati konzervativce koji su išli na gender studies kad konzervativna partija svakako postoji a i nije više tvrdokorna u pogledu partikularnih prava.

Stranke nove ljevice koje su popunile taj prostor su sporo rasle. One su imale prodor nakon 2007 godine i pomenute krize ali je njihov opstanak bio upitan jer se postavljalo pitanje da li je glasanje za njih bio samo čin protesta? Vidjeli smo u sledećem krugu izbora, gdje glavna tematika nije bila politika štednje već migrantska kriza (koju su kapitalizovale partije tvrde desnice) a partije nove ljevice ipak ostvarile solidan rezultat da su one stvorile značajnu bazu u elektoratima i da „ne idu nikuda“. Jedina tradicionalno lijeva partija kojoj ne prijeti „pasokizacija“ je Labour pod Korbinom, prije svega zato što se on lagano transformiše u partiju nove ljevice (između ostalog kroz slogan „for the many, not for the few“). Ono što karakteriše partije nove ljevice su borba za jača socijalna prava, uvođene što više poreskih „razreda“ kroz progresivno oporezivanje u kojem bi najveći teret ponijeli najbogatiji, povratak ključnih sektora (zdravstvo, transport, telekomunikacije, energija) u državno vlasništvo, zagarantovanu (i što veću) minimalnu zaradu, kraću radnu sedmicu. Ove partije su evroskeptične u pogledu ovakve Evropske Unije, protive se NATO-u, zalažu se za jača garantovana prava manjina, veću kontrolu bezbjednosnih struktura, besplatno zdravstvo, školstvo i mnogo šta drugo. Dobar dio je okupljen u parlamentarnoj grupi GUE/NGL u Evropskom parlamentu.

Ono što će biti ključno za ljevicu u sledećoj deceniji je da nađe zajedničku parolu. Iako ljevičari nemaju isti problem u Švedskoj, Grčkoj, Španiji i Moldaviji, jedino kroz internacionalizaciju i solidarnost mogu ostvariti svoje ciljeve, pošto su nadnacionalne organizacije, ovako kako su utemeljene danas, uporište desnog centra. Ljevičari krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka su možda čitali „Kapital“ ali sigurno nisu objašnjavali dijalektički materijalizam u fabrikama nego su vikali „Proleteri svih zemalja, ujedinite se! Nemate ništa da izgubite osim svojih lanaca!“. Danas ljevica nema ovakvu poruku, a nema ni radnika u fabrikama kojima se ona može prenijeti. Parola je prvi korak, solidarnost kroz internacionalizaciju drugi nakon čega mora otpočeti postepena transformacija društva sa ciljem stvaranja novog društvenog ugovora.

Pogledajte dokumentarni film posvećen novoj evropskoj ljevici „Šta ljevica želi?“:

Bonus video: